Bio je siječanj, ali potpuno netipičan zimski dan, jer sam s ekipom hodao Žumberkom u majici s kratkim rukavima koliko je toplo bilo. Društvo se već spustilo u podnožje brda, ali mene je nešto tjeralo da ostanem, da se još vrzmam po tom gotovo neprohodnom terenu punom kupina, koje su me dobro išibale, s obzirom na to da sam se više borio sa šikarom nego gledao kamo idem. Sjeo sam da se odmorim i pokraj sebe ugledao kamen koji se čudno nakrivio, bio je neprirodno postavljen nad nečim što je izgledalo kao otvor. Bio je velik desetak centimetara i ja sam gurnuo ruku unutra. Pomislio sam da to baš i nije pametno, da sam možda nepozvani gost u jazbini nekog jazavca pa bih mogao ostati bez ruke. No osjetio sam strujanje zraka. Bacio sam kamenčić u otvor, a onda se nakon nekog vremena čulo da se kotrlja u dubini. Sledio sam se; kopkala me znatiželja; što je dolje, koliko je duboka jama?!
Obilježio sam mjesto kako bih se znao vratiti na isto mjesto i krenuo po ekipu. S otvora smo pomaknuli kamen koji je težio gotovo 200 kilograma, ali nismo imali opremu da se spustimo; ljestve koje smo imali bile su duge samo 25 metara i nisu dotakle dno. Sedam dana koji su uslijedili činili su se kao vječnost – 29. siječnja 1989. godine vratio sam se s boljom opremom, spustio ljestve, opasao se užetom i počeo se spuštati u mračan, isprva uzak otvor. Toliko uzak da sam ulazio s rukama iznad glave kako bih se provukao. Tisuću mi je misli proletjelo kroz glavu; što me čeka na dnu, gdje je uopće dno, je li moguće da sam nakon gotovo 14 godina traganja pronašao jamu Jazovku, stratište iz Drugog svjetskog rata o kojem su ljudi govorili!? Oko mene mrak, vidim samo ono što mi lampa na kacigi osvjetljava, spuštam se u utrobu zemlje polako, kroz otvor koji se kao lijevak širi i oslobađa mi ruke. Što ovaj hladni bezdan skriva? I kada sam napokon nogama dotaknuo dno, i to nakon što sam se spustio 30 metara pod zemlju, zatekao sam prizor koji nikada neću zaboraviti; ljudske kosti razbacane svuda uokolo; izmiješane lubanje, kosti, jedne preko drugih, nepregledan slap kostiju, tu i tamo ispremiješan s nekom štakom, komadom vojne opreme, naočalima, zubima, remenjem... Ostao sam zatečen strahotom, tragedijom, sudbinom kojoj sam svjedočio u tom strašnom prizoru. Skamenjen sam i nijem visio na štriku nad tom podzemnom odajom tajni, nekoliko trenutaka nisam mogao doći k sebi, a onda sam se prekrižio i izmolio “Očenaš” za sve njih – kaže nam karlovački speleolog i istraživač Mladen Kuka.
I danas, kaže, 32 godine nakon što je pronašao jamu Jazovku, mjesto gdje je život skončalo, ispostavit će se, oko tisuću ljudi, prizor ne blijedi; osjećaj zatečenosti, nemoći, poštovanja prema ljudima čije su sudbine, zadnji dani života tolike godine bili obavijeni velom tajni i pokriveni tamom čak 30 metara ispod zemlje. Stratište koje je desetljećima prešućivano ispalo je daleko gore mjesto od toga kako se o njemu govorilo.
– Nemoguće je riječima opisati taj osjećaj kada shvatite da su ljudi tu završili bez suda, mučki ubijeni, sakriveni od svojih najbližih. Dobro sam morao paziti kamo stajem, kretanje je bilo iznimno otežano jer nisam htio stati na nečije posmrtne ostatke. Među ljudskim ostacima našli smo kasnije i puno toga što je svjedočilo o tome što se tada moglo događati na Jazovki. Posebno mi se u pamćenje urezao prizor kostura u jednoj udubini, niši sa strane. Tamo je ležao kostur čovjeka koji je imao ruke ispod glave, bio je sklupčan. Očito je dolje završio još živ, odvojio se vjerojatno od te mase, uvukao u udubinu i tamo skončao. Strašno – kaže nam sugovornik, i danas vidno uznemiren prizorom koji je zatekao.
O tome da postoji jama Jazovka, kaže, čuo je prvi put kao 17-godišnji mladić u lokalnoj birtiji u Sošicama, gdje je čekao autobus.
– Speleologija ima svoju mistiku, to spuštanje u jame kod ljudi golica maštu pa su bili skloni mistikama, mitovima, legendama. Poput priče da Karlovac i Ozalj povezuje veliki tunel pa je jednom čovjeku, pričalo se tada, pas upao u jamu u Ozlju, a izišao je živ i zdrav u Karlovcu. Takvih je priča bilo puno pa zato ni priču o Jazovki tada nisam jako ozbiljno shvaćao. Kako je pričao pomalo pripit mještanin, bila je to grozna jama gdje su partizani bacali ljude. Ma tko bi takvu grozotu napravio?, mislio sam. No priča me stalno kopkala, budila u meni radoznalost, tjerala me da je istražim. Počeo sam ljude u tom kraju ispitivati o svemu, ali vladao je veliki zid šutnje, o tome nitko nije htio govoriti. Sjećam se da sam prije puno godina, daleko prije otkrića, ali na možda 250 metara dalje od Jazovke, pitao ljude koji su radili u polju znaju li za Jazovku, rekli su mi da znaju. No kada sam ih pitao hoće li mi pokazati gdje se nalazi, rekli su da neće. I tu je sav razgovor prestajao. No ispostavilo se da sam se svih tih 14 godina otkad sam čuo za Jazovku i koliko sam je tražio, vrtio u neposrednoj blizini lokacije, pretraživao sam teren sustavno gotovo centimetar po centimetar, po nepristupačnom, zaraslom terenu – prisjeća se Kuka. No, nažalost, ona postoji, a otkriveni su zlo i užas koji su se tamo događali.
Prema pričama svjedoka, ali i preživjelih, rasplela se priča o tome tko je stradao na Jazovki.
– To se mahom događalo 1945. godine kada su partizani ušli u Zagreb. Ranjenima i bolesnima govorili su da ih sele u drugu bolnicu, a zapravo su išli na Jazovku. Ono što je bilo posebno jezivo jest da je tu bilo dosta medicinskog materijala; ostaci nosila, štaka, našli smo tijekom ekshumacije čak i jednu posudu, takozvanu gusku za mokrenje. Dakle, tu je bio čovjek koji nije mogao ni hodati. Našli smo i neke predmete, poput ključa za skidanje guma kojima su vjerojatno udarali ljude, što se vidjelo po pukotinama na lubanjama, te hrpu žice kojima su ljudima ruke bile toliko jako vezane da im se urezala u kosti. Najgora je stvar i stravična istina i to što smo pronašli i kosture djece, vjerojatno pogubljene, kao i čitave obitelji, zbog toga što im je otac bio u krivoj vojsci – prisjeća se stravičnih prizora koje je doživio lanjskog srpnja kada je, zahvaljujući Ministarstvu branitelja, napravljena ekshumacija posmrtnih ostataka iz Jazovke. Mladen Kuka je, kao osoba koja je pronašla jamu, bio savjetnik Ministarstva u tom poslu. Kaže da su u Jazovki, nakon Krašića i ranjenih sa Sv. Duha, završili i sjemeništarci, čak i tri časne sestre. Dogodilo se tamo, dodaje Kuka, nasilno oduzimanje ljudskih života bez ikakvog suda, bez ikakvog razloga.
– Teško da bi bilo koga od njih netko mogao okarakterizirati kao teškog zločinca kojemu bi i sud mogao dati takvu kaznu. Što god da ljudi rade u životu, nitko takav kraj nije zaslužio. Zbog svega toga za mene je Jazovka mjesto posebnog pijeteta prema žrtvama koje su skončale život na takav način. Zato me žalosti da se većina danas ne odnosi na taj način prema tome mjestu, već se instrumentalizira, postalo je to mjesto okupljanja mitingaša, a time se, zapravo, ponavlja nepravda i zločin prema tih tisuću ubijenih, obezvređuje se njihova patnja – smatra Kuka.
Najviše mu smeta, kaže, što su neki kao datum obilježavanja tragedije koja se dogodila na Jazovki odabrali 22. lipnja, kako kaže Kuka, uz navodni dan ustanka u Srbu.
– Pitao sam ih u čemu je fora s tim datumom; taj datum nema nikakve veze s jamom Jazovkom. Tako možete i dan Marsa uzimati, isto bi vam to bilo. No nije sporan čak ni datum, jer ubijanja su se na Jazovki događala tijekom dugog perioda, vjerojatno i prije 1943., jer za tu je lokaciju netko dugo znao, pa bismo cijele godine, svaki dan mogli na Jazovki paliti svijeće za tih tisuću mrtvih. Meni je sporno objašnjenje. Dakle, ekipa iz Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka obilježava 22. lipnja na Žumberku u inat datumu obilježavanja Dana antifašizma u Brezovici pokraj Siska. Smatram da sam mjerodavniji odrediti datum obilježavanja i jedini datumi za to mogu biti 22. siječnja, kada sam Jazovku otkrio, ili 29. siječnja, kada sam se spustio u jamu. Čak je i Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u kolovozu bolji datum za obilježavanje od u inat izmišljenog datuma. Ne priznajem nikakva ludovanja i politikantstva na tome mjestu. Ako netko hoće protestirati protiv režima, sustava koji ti nije dobar, to se radi na Jelačićevu trgu, Markovu trgu ili takvim lokacijama, a ne na mjestu iznad jame, a ispod tebe je tisuću ljudi poklano i pobacano, a ti sada tu dolaziš ludovati i politizirati. To ni mrtvima ne bi bilo drago. To nije nikakvo mjesto za inat, već mjesto dubokog pijeteta, mjesto na koje se stradalima u toj strahoti dolaziš pokloniti, na koje dolaziš moliti, zapaliti lampaš i pokupiti se od tamo, a ne raditi dernek. Žalosno je da nakon tolikih godina to još nismo naučili – jasan je Kuka.
Smatra i da smo odnosom prema Jazovki do sada pokazali da se ne znamo s pijetetom pokloniti žrtvama bilo kojeg režima. Razumije napetost te 1989. kada je otkrio jamu, kada se o tome još nije moglo govoriti i kada su ga nazivali čudni tipovi i interesirali se o tome. Kasnije je došao Domovinski rata i važniji problemi, tako da je Jazovka pala u zaborav.
– To postaje i mjesto gdje dolaze šarlatani, avanturisti, neki su se i spuštali tamo, tko zna što su radili. No 1999. jedna ekipa patologa došla je u ime saborske komisije i nabrojili su 447 žrtava, prema broju nađenih lubanja. Bilo je to tako, samo da se odradi. Bili su i pomalo razočarani, stekao sam dojam, da ima samo toliko žrtava! No pokazala se to kao nepouzdana metoda, trebalo je to iskapati detaljno, kao da je riječ o arheološkom istraživanju, jer sve je tonulo u blato. Nitko lokaciju nije uređivao sustavno, bile su to improvizacije. Osim toga, u jami je bilo nabacanog smeća, flaša, limenki, lampaša, bilo je strašno to vidjeti. Jedina dobra stvar bio je križni put koji je napravljen u tvornici Kordun u Karlovcu i postavljen od parkirališta do Jazovke, a i to je djelo entuzijasta, ne sustavne brige države za lokaciju. Počinjem pisati na razne adrese, od Ureda predsjednika, premijera, upozoravam da to mjesto zaslužuje da ga se uredi, zaštiti od uništavanja kao mjesto posebnog pijeteta. Nije bilo odjeka. No to smeće koje se gomilalo unutra, to me toliko razljutilo da sam snimio film o tome i rekao sam da ću se spustiti dolje, sve smeće izvaditi i zatvoriti ulaz. I tada sam rekao, a ponavljam i sada, da uistinu ne znam tko je gori, oni koji su te ljude ubijali ili mi koji to ne znamo poštovati, ne odnosimo se prema tim posmrtnim ostacima na adekvatan način.
Načelnik Općine Krašić Josip Petković Fajnik tada mi je izišao u susret i zahvalan sam mu na tome; rekao je da će općina to financirati, iako Jazovka spada u općinu Sošice. Tako je Općina Krašić platila da se napravi pokrov; kutija i pokrov od pleksiglasa, da se jama zaštiti, ali da ostane vizualni identitet mjesta. Onda sam 2019. pitao svog dragog i dobrog prijatelja velečasnog Ivana Vučaka, župnika župe u Krašiću, mladog čovjeka, hoće li ići sa mnom dolje da u jami održi misni obred. Odmah je pristao, iako se nikada nije spuštao ni u jednu špilju, i zato mu svaka čast, pa smo nas dvojica i moj kolega Branko Šavor, koji se i 1989. sa mnom spustio u Jazovku, došli dolje na tu strahotu i održali misni obred. To je odjeknulo u javnosti pa je u srpnju 2020. Ministarstvo branitelja, Komisija za nestale i ubijene, pokrenula ekshumaciju. Bilo je trenutaka tada, sjećam se, kada se činilo da svemu tome kraja biti neće. Sve se ručno izvlačilo. Čestitam im jer to je jedini ozbiljan posao koji je državna institucija odradila za te žrtve. Ne gledam sada nas koji smo iz ljudskog poriva sve radili. Sada su svi posmrtni ostaci izvađeni, u Zavodu za sudsku medicinu su, a ovo će mjesto napokon dobiti kvalifikaciju kakvu i treba dobiti – mjesto zločina. Nakon toga, posmrtni ostaci bit će pohranjeni u masovnoj grobnici, a po meni je najprimjerenije da ona bude uređena pokraj jame Jazovke, s malom kapelicom pokraj toga, jer ljudi će ionako uvijek tamo odlaziti pokloniti se žrtvama, a ne u Sošice – kaže Kuka.
Pita se je li Jazovka sve te godine zaslužila da se samo on time bavi, da samo on traži načine kako dostojno obilježiti mjesto stratišta tolikih ljudi, dok drugi tamo odlaze “u inat”?
– Pišem knjigu “Pakao se zove Jazovka”, jer to Jazovka za mene i jest – tamo su ljudi doživjeli pakao! Bit će u knjizi nekoliko poglavlja; od bitke za Krašić, mog otkrića Jazovke, događanja iz 1999. kada je prebrojeno dvostruko manje žrtava, zatim trenutak kada smo župnik i ja bili na misnom obredu u Jazovki te poglavlje posvećeno ekshumaciji. Bit će objavljena i svjedočanstva ljudi koji su preživjeli Jazovku, poput Mije Samca, koji je bio u koloni za likvidaciju 1943., ali je pošteđen smrti, ili Drage Čejić iz Tomaševaca, čiji je otac kao domobran dovezen iz bolnice Sv. Duh, ali ga je partizan prepoznao i ostavio na životu. Njihovi nasljednici ispričali su njihove priče, bit će objavljene slike iz jame, s ekshumacije. Konačno, bit će to knjiga o strahotama koje su ljudi doživjeli, a pokojni zaslužuju da bude objavljena. Za mene je to način kako se s pijetetom odnositi prema žrtvama, iako baš nitko moj nije završio gore. No ljudskost mi sve te godine nije dala mira pa sam tragao za njima, a ne da mi mira ni sada, kada želim žrtvama osigurati dostojno mjesto počinka – smatra Kuka.
Titova armija smrti je u svibnju 45-e izvršila genocid nad Hrvatskim narodom