Bez braće Davora i Damira Kreke zaustavio bi se i posljednji valjak na “crvenom“ mlinu u baranjskoj Duboševici. Iako ga je već davno “pregazila“ stota, strojevi iz 1895. godine i danas besprijekorno rade. Seljačka pšenica ovdje se svakodnevno pretvara u najkvalitetnije brašno.
Tjednima čekaju red
– Krajnji proizvod je kod nas sto posto čist, bez ikakvih dodataka dok se u suvremenoj tehnologiji iz brašna puno toga izvlači. Cijela proizvodnja se u mlinu obavlja ručno, od mljevenja, preko namještanja valjaka, do krpanja popucalog remenja – priča Davor koji se odškolovao za automehaničara, ali je prije 12 godina zakoračio u mlin i - ostao.
Od iznenadne smrti prethodnika, sav je posao ostao na Davoru pa ni savjet nije imao od koga zatražiti. Najstariji mlin u Hrvatskoj iz doba rane industrijalizacije, sada poznaje kao vlastiti džep.
– Ovdje je sve čista fizikalija, a brat mi je kao “desna ruka“. Da nema njega, ne bih ni ja ostao. Dolazili su mi mladi naučnici, ali su istom brzinom i odlazili kada su vidjeli kako se radi. Nitko nije pokazao veći interes da nešto nauči – priznaje Davor.
Mlinarski valjaci se ovdje pokreću već u sedam sati ujutro. Za radnoga vremena izmelje se oko sedam tona žita. Zbog toga kupci svoj kilogram brašna čekaju i u redovima. Knjiga narudžbi popunjena je i nekoliko tjedana unaprijed.
– Ne stignemo napraviti brašna kolika se traži. Zato smo i uveli knjigu narudžbi – dodaje “mlinarski šegrt” Damir.
Turistička atrakcija
Kada nešto u ovom minimuzeju “zašteka“, dijelovi se još jedino mogu pronaći u Srbiji. S elektrifikacijom je u Duboševicu stigao i elektromotor. Najmlađi je to ugrađeni dio koji je odavno prešao pedesetu. Tako se parni pretvorio u električni mlin, ali je prethodno uzeo svoj prvi danak – mlinarske ruke koje su sjekle drva u šumi za pokretanje valjaka. Puno kasnije u mlinarskom dnevniku završila je još jedna tragedija – glavni mlinar zbog nepažnje poginuo je u drvenom liftu na ručni pogon koji je i danas u funkciji. Zadnjih pola stoljeća nevolja nije bilo.
– Hvala Bogu, pa se ovdje ništa i ne kvari da bi trebao veći zahvat – objašnjava Davor koji je zajedno s mlinom prije nešto više od mjesec dana dobio i novoga gazdu – tvrtku “Volim Baranju“ Zorana Mikuša.
Njegova je želja starom ljepotanu “udahnuti“ novi život i pretvoriti ga u nezaobilazno baranjsko odredište svakoga turista.
– Obnovit ćemo krov i pročelju vratiti nekadašnju crvenu boju, po čemu je mlin i dobio ime. Unutrašnjost nećemo dirati, želimo da sve ostane baš tako kako je sada jer se ovo rijetko više gdje može i vidjeti – zaključuje Mikuš.
