U lipnju 2016. hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i tadašnji srbijanski premijer Aleksandar Vučić krenuli su jedan prema drugome, svaki sa svoje strane mosta, i simbolično se susreli na sredini Dunava. Bio je to njihov prvi susret koji je proglašen “povijesnim”. Vučić je predsjednici došao s velikim buketom cvijeća i sve je izgledalo simpatično i uljuđeno. Kasnije isti dan u Subotici je potpisana i Subotička deklaracija, a Vučić je komentirao da “želimo živjeti u miru, graditi povjerenje i popraviti atmosferu”. Grabar-Kitarović je, pak, kazala da su se deklaracijom obje strane složile da će učiniti sve kako bi se riješila otvorena pitanja i poboljšali odnosi. Zahvalila je Vučiću jer se na susretu s Hrvatima manjincima u Srbiji obvezao na konkretne mjere.
Godinu i pol dana kasnije, na Pantovčaku se pripremaju za susret s Vučićem, a i taj je već proglašen povijesnim. Obrazloženja za susret su ista kao i onda na Dunavu, no situacija između Hrvatske i Srbije lošija je nego tada. Subotička je deklaracija uglavnom ostala mrtvo slovo na papiru, a objašnjenje je da drukčije nije ni moglo biti jer se radi o “izvansistemskom” dogovoru jer je s jedne strane potpisnik predsjednica države, a s druge predsjednik vlade. No, stvarni je razlog propasti te deklaracije to što tadašnja vlada, Oreškovićeva, nije sudjelovala u tom sastanku. Oko novog sastanka, do kojeg dolazi ponovno na inicijativu hrvatske predsjednice, u Zagrebu, vlada slična atmosfera. I premda je ovaj put riječ o sistemski usklađenom susretu dvoje predsjednika država, jer je u međuvremenu Vučić u maniri Putina od premijera postao predsjednik države, teško da će polučiti veće rezultate.
Jer zasad uopće ne vidimo da bi Vlada Andreja Plenkovića, aktivno i s istim oduševljenjem kao predsjednica, sudjelovala u pripremi tog susreta. Naša predsjednica, naravno, može inicirati pokušaj povijesnog dogovora između Hrvatske i Srbije, no sigurno je da bi eventualna primjena dogovorenoga ipak počivala na vladama dviju država. Koliko smo shvatili, naravno da je Plenkovićeva Vlada znala da će uslijediti sastanak Grabar-Kitarović – Vučić, no shvatili smo i to da u Vladi ne razumiju zašto je do objave susreta došlo baš u trenutku kada je Plenković diplomatskom notom odgovorio na antihrvatsku kampanju iz Srbije. U svom intervjuu HRT-u predsjednica objašnjava da je trajao verbalni rat između Hrvatske i Srbije, te ga je ona odlučila prekinuti.
Drugi, pak, kažu da je ona time zapravo zaustavila hrvatsku diplomatsku “protuofenzivu” prema Srbiji, pa je naša strana zakinuta u startu. Uz to je, ne prvi put, “poklopila” ministra obrane Damira Krstičevića, koji je rekao da Vučić jest dobrodošao, ali je minimum da se prvo ispriča. Predsjednica je uzvratila da bi voljela da se ministri bave svojim resorima, a Krstičeviću je još poručila, slično kao i onda kada je on prošlog ljeta ponudio ostavku, “da se politika, odnosno država vodi razumom, a ne emocijama”. S druge strane je i ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin svom premijeru Vučiću poručio da ne ide u Zagreb jer “ustaše ne razumiju njegovu mirotvornu politiku”. Do sada nismo primijetili da bi Vučić kritizirao svoga ministra. Pitanje je, međutim, je li predsjedničina primjedba o Krstičeviću utemeljena. On, naime, nije samo ministar obrane kao njegov kolega Vulin, nego je i potpredsjednik Vlade za nacionalnu sigurnost.
Sve vezano uz pregovore i odnose između Hrvatske i Srbije, tako i skori povijesni susret na vrhu, spadaju u same prioritete nacionalne sigurnosti Hrvatske, pa Krstičević ima i obvezu brinuti se kako će se sve to odraziti na nacionalnu sigurnost države. Onima koji prate nacionalnu sigurnost, pak, nije promaklo da je, netom prije poziva Vučiću, u Srbiji objavljeno da vojvođanski Bunjevci ubuduće ni na papiru neće biti dovođeni u vezu s Hrvatima. Najavljeno je da će na jednoj od idućih sjednica Skupštine Vojvodine biti i pravno poništen dekret iz 1945. kojim su se Bunjevci izjašnjavali kao Hrvati. Konačnom pravnom odvajanju Bunjevaca od Hrvata podršku je odmah dala i Vučićeva stranka! Država se, naravno, vodi razumom, pa je li onda, onako instinktivno, razumno vjerovati Aleksandru Vučiću?
Odlučile guzonje i EU da nas discipliniraju i da prestanemo biti crna ovca u regiji. Prvi korak je pozivanje Vučića.