Bauk kruži Hrvatskom – bauk referenduma. U Vladu Andreja Plenkovića uvukao se novi strah, da će sindikalci uspjeti skupiti dovoljan broj potpisa građana i tako Vladu natjerati na odustajanje od njihova plana, koji su pohvalili EK i MMF, o pomicanju granice za odlazak u mirovinu na 67 godina.
Taj strah u vladajućih jest legitiman, no nije legitiman njihov prijezir prema mogućnosti direktnog iskazivanja narodne volje. Ovako, Vlada se opet mora domišljati kako sabotirati referendum. Prošle godine referendumske inicijative su propale nakon poništavanja na desetke tisuća potpisa građana, jer je utvrđeno da potpisi nisu čitki, a ove je godine državna tajnica Ministarstva rada i mirovinskog Majda Burić, još jedna od Plenkovićevih mlađih uzdanica, nehotično u emisiji Otvoreno otkrila što vladajući kane učiniti s aktualnim referendumom.
Poentirala je Majda kako bi referendumska inicijativa mogla pasti na Ustavnom sudu. Vlada će se pozvati na mišljenje “naše vrhunske ustavne stručnjakinje koja je komentirala kako bi inicijativa mogla pasti upravo zato što košta 45 milijardi kuna i zato što će mirovine biti od 5 do 7 posto manje”.
Ta ustavna stručnjakinja na koju je Plenkovićeva uzdanica mislila vjerojatno je profesorica ustavnog prava Sanja Barić, koju plenkovićevci rado citiraju. Ona sugerira da su termini za mirovine stvar državnih institucija i onih koji se brinu o proračunu, a ne građana, te kaže da inicijativa ima 30 posto šansi proći na Ustavnom sudu.
Barićevu pamtimo po prošlogodišnjoj izjavi da narod ne može odlučivati o otkazivanju međunarodnih ugovora “jer Ustav ograničava sve, pa čak i narod”. U Hrvatskoj naravno ni referendumska tematika nije do kraja detaljizirana, pa to omogućuje natezanja oko toga što može, a što ne biti tema referendumskog pitanja, no zdrav razum uvijek staje na stranu naroda.
Pa, Hrvati su, bez obzira na ovakva ustavnopravna tumačenja, bili u prilici 1991. na referendumu odlučiti o izlasku iz Jugoslavije, kao što su poslije na referendumu odlučili da žele ući u EU. Kada se uzme u obzir da Vlada i ministar Pavić nisu javnosti pokazali računicu kako bi to referendum mogao državnu blagajnu oštetiti za 45 milijardi kuna, jasno je da u tu računicu nitko ne vjeruje. Prije će biti da ovdje netko misli da su upravljanje državom i demokracija isuviše ozbiljne stvari da bi bile prepuštene izravnoj volji građana.
Na početku mandata ove Vlade jedan od najbližih Plenkovićevih ljudi, govoreći sa strahom i gnušanjem o navali populizma, kazao mi je da je raspoloženje u narodu takvo da, kada bi ova Vlada organizirala referendum o izlasku Hrvatske iz SFRJ, da bi i on propao. Mislio sam tada da on to karikira, no u ovih nekoliko godina pokazalo se da oni stvarno tako misle o svjesnosti Hrvata.
Da bi sada vidjeli je li državna tajnica Burić u pravu kada opet očekuje pomoć Ustavnog suda, sindikati prvo trebaju prikupiti dovoljan broj potpisa. Možemo pretpostaviti bude li rezultat li-la, negdje oko 400 tisuća potpisa, da će to u političkom smislu dati prostora ili Ustavnom sudu ili ministru Kuščeviću za protuakciju, no prikupe li 500, 600 ili više tisuća, da će to već biti brojka protiv koje se neće usuditi ići čak ni ova, poprilično arogantna vladajuća ekipa.
Sa stajališta održavanja referenduma u nekim drugim državama, za koje volimo reći da su nam civilizacijski ideal, primjetno je da tamo nema izigravanja izravne volje naroda, niti naknadnog traženja alibija. Pa će tako Švicarci već 13. godinu odgađati kupnju borbene eskadrile zrakoplova premda su puni para, ali su na referendumu prije nekoliko godina rekli da neće Gripene, pa se sve zakompliciralo.
A Britanci su na referendumu odlučili napustiti EU premda sada možda misle da to i nije bio najpametniji izbor. To što narod na referendumu sasvim izvjesno može donijeti i neefikasnu, čak i krivu odluku, u nama uzornim zemljama to neće biti razlog da vlast ograniči narodu pravo na referendum. Nikome ni u Švicarskoj ni u Britaniji nije palo na pamet okriviti referendum, nego je krivnja na vlastima koje su loše obrazložile temu.
U hrvatskim vlastima ne vjeruju narodu, pa si uzimaju za pravo odlučivati o tome o čemu narod uopće može odlučivati. Pitanje je, dakle, koji bi referendum bio probavljiv za plenkovićevce, možda primjerice onaj na kome bi birali koje žarulje koristiti? Da su Britanci imali premijera Plenkovićeva tipa i stava prema referendumu sasvim sigurno ne bi nikad bili u prilici glasati za Brexit. No s Plenkovićem Hrvati barem znaju na čemu su.
On je već odlučio da nam nije potreban referendum o uvođenju eura. To je ipak presloženo pitanje da bi se narod time zamarao. Iz ove perspektive, sasvim je nevjerojatno da smo 1991. glasali za svoju državu – na referendumu. Narod je isti, no što nam se dogodilo s vlasti?
Sindikalna inicijativa "67 je previše" predstavili Sporazum o udruživanju za prikupljenje potpisa za referendum
Nije problem u referendumu nego u narodu koji se da zavest, ne proučava o čemu se radi. Ne žele proučiti tematiku i td.