Gdje si bio 1991., točnije 7. listopada te ratne godine? Svi oni čiji odgovor glasi „U centru Zagreba“, današnjeg se dana zasigurno jako dobro sjećaju, jer za mnoge koji su se tada zatekli na Gornjem gradu, taj je dan drugi rođendan. Tog ratnog ponedjeljka, pogođena topovskim granatama, gorjela je sisačka rafinerija, projektilima je bilo razoreno središte Karlovca, Osijek je živio pod stalnom kišom granata, jačali su napadi na Vinkovce, Vukovar i Borovo naselje, nakon predaha, ponovno je bio razaran i Dubrovnik, a istog tog dana bilo je ranjeno i samo srce domovine. Raketirani su Banski dvori, te je, kako je zapisano u Večernjem listu, „zadrhtalo srce Zagreba“. Naslovnicom, koja je objavljena u utorak, 8. listopada 1991. godine, dominirao je naslov „Bombardirani banski dvori“, koji je u tri riječi rekao sve, a ono što se riječima nije moglo opisati, 'ispričala' je galerija fotografija - naši su reporteri tada ovjekovječili potresne prizore razorenih zagrebačkih ulica, kakvi se, vjerujemo, više nikada neće ponoviti.
Crni dan za hrvatsku metropolu
Tog 7. listopada 1991., sirene su, od jutra do mraka, držale Zagrepčane u skloništima. Neprijateljski su zrakoplovi i borbeni helikopteri učestalo kružili zagrebačkim nebom, a nešto poslije 15 sati dva borbena zrakoplova nekadašnje JNA bombardirala su zgradu Banskih dvora. Na toj se adresi, na zagrebačkom Gornjem gradu, u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora, nalazilo sjedište tadašnjeg predsjednika RH, Franje Tuđmana, koji se baš tog dana, upravo u Banskim dvorima, trebao sastati sa Stjepanom Mesićem i Antom Markovićem, tadašnjim predsjednicima Predsjedništva SFRJ i Saveznog izvršnog vijeća SFRJ. No, netom prije bombardiranja Banskih dvora sva trojica su izašla iz prostorije koja je u napadu bila gotovo potpuno uništena, izbjegavši tako sigurnu smrt.
Raketa je pogodila samo dvorište Banskih dvora, a prizori koje je svojim objektivom ovjekovječio Večernjakov fotograf Šipek, bili su stravični. Udarni val eksplozije potresao je čitavu zgradu, odbacio i razbio masivna ulazna vrata, teško oštetio krovište i kompletnu unutrašnjost Banskih dvora. Stradale su konferencijska i svečana dvorana, teško je oštećen bio i vrijedan umjetnički i povijesni inventar Banskih dvora, a od siline eksplozije nastradao je i blindirani, predsjednički automobil. Tragovi napada na zagrebačku gradsku jezgru bili su vidljivi doslovno na svakom koraku. Uslijed snažne detonacije popucala su stakla na svim okolnim zgradama Trga svetog Marka, teško je tada stradala i zgrade Stare gradske vijećnice, Mesnička ulica bila je prekrivena komadima stakla i opeke, posvuda su bili izbijeni prozorski okviri...
Bio je to crni dan za Zagreb. Nakon raketiranja Banskih dvora, u 16 i 30 sati, bačene su kazetne bombe na jedno od najljepših šetališta u središtu grada, Dubravkin put, a nakon desetodnevne šutnje, za vrijeme četvrte zračne uzbune, u Zagrebu su se, oko 18 sati, ponovo aktivirali i snajperisti. Uslijed bombardiranja i raketiranja tog je dana u gradu poginuo jedan civil, dok je još jedan bio teže, a tri lakše ozlijeđena. Na Banskim dvorima i okolnim objektima nastala je tada šteta od gotovo 37 milijuna kuna, što je nešto manje od 5 milijuna eura.
Kulturni i politički zločin
„Banski dvori bili su, a i ostat će, simbol hrvatske državnosti. U ovoj razrušenoj, svečanoj dvorani Banskih dvora sjedio sam za objedom sa svojim suradnicima, četiri-pet minuta prije nego što će barbari uputiti svoje razorne rakete, da bi pokušali uništiti taj simbol hrvatske državnosti, da bi pokušali obezglaviti Hrvatsku“, rekao je, nakon raketiranja središta Zagreba, za Hrvatsku televiziju tadašnji predsjednik, Franjo Tuđman, istaknuvši kako je tog dana, počinjen kulturni i politički zločin. No, preciznost pogotka vodila je do zaključka da je meta napada bio upravo hrvatski predsjednik te da se radilo o planiranom atentatu.
„U prljavom, agresivnom ratu protiv Republike Hrvatske srbo-generali su posegnuli za najpodlijim od svih ratnih prljavština, pokušali su ubiti predsjednika, doktora Franju Tuđmana, ključnog čovjeka hrvatske politike i tako u odlučujućim trenucima razrješenja jugokrize obezglaviti hrvatsko vrhovništvo i narod“, napisao je Branko Tuđen, u članku pohranjenom u našoj arhivi, te je naveo kako se, prema nekim informacijama, baš tog dana navečer Tuđman trebao u Sarajevu sastati s generalom Kadijevićem te ponovo razgovarati o prekidu vatre. Nije stoga bilo isključeno da su iza napada na Banske dvore stajale upravo struje koje su se odlučno protivile prekidu vatre te su možda upravo atentatom željele preduhitriti eventualni takav sporazum između Tuđmana i Kadijevića.
O napadu na samo središte Zagreba izvještavale su tada gotovo sve vodeće europske i svjetske medijske kuće, čelnici država oštro su osudili napad na glavni hrvatski grad, a o bombardiranju Banskih dvora oglasio se tada i Beograd. Tamošnji Savezni sekretarijat za narodnu obradnu i informativna služba komande ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane preko Tanjuga su izdali priopćenje u kojem je, između ostalog, bilo navedeno da 'u precizno naređenim, planiranim i izvršavanim borbenim djelovanjima avijacijskih jedinica na teritoriji Hrvatske niti jedna posada, niti jedinica borbenih aviona RV i PVO nije dobila zadatak da bombardira Zagreb', no nije bila isključena mogućnost da je netko od pilota tako nešto ipak mogao učiniti.
Šestorica osumnjičenih
Nakon što se godinama radilo na predmetu, kako bi se utvrdile činjenice te otkrili počinitelji, 12. prosinca 2017. pokrenuta je istraga o raketiranju Banskih dvora, a optužnica je podignuta koncem 2020. Zagrebačko ŽDO za raketiranje tereti Ljubomira Bajića (84), tadašnjeg zapovjednika 5. zrakoplovnog korpusa, Slobodana Jeremića (74), načelnika za zračnu podršku, Đuru Miličevića (68), načelnika 105. lovačko -bombarderskog avijacijskog puka, Čedomira Kovačevića (72), referenta tadašnje kontraobavještajne službe pri nekadašnjem ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani te Ratka Dopuđu (66) i Damira Lukića (65), pilote koji su počinili napad.
Bajić i ostali terete se da su 7. listopada 1991. postupali prema ranije stvorenom planu zapovjednog vrha JNA. Jeremić je tog dana helikopterom Gazela došao na aerodrom Udbina te se sastao s majorom Miličevićem, kojeg se tereti da je naredio Ratku Dopuđi da kao pilot aviona Super Galeb G-4 s Kovačevićem, kao kopilotom i Lukićem kao pilotom drugog aviona G-4, raketiraju Banske dvore i objekte u njegovoj blizini. Dopuđa, Kovačević i Lukić tog su dana, oko 15 sati, doletjeli s aerodroma Udbina do Zagreba te je Dopuđa bombama MK-82 bombardirao Banske dvore. Lukića tužiteljstvo tereti da je na Banske dvore i objekte u blizini ispalio 16 raketa M-74 Munja, kalibra 128 milimetara, koje su pogodile objekte u blizini Banskih dvora.
U rujnu prošle godine na zagrebačkom je Županijskom sudu trebalo početi suđenje zbog raketiranja Banskih dvora, slučaj je pratila Večernjakova novinarka Ivana Jakelić, no do suđenja ipak nije došlo, jer je svih šest optuženika bilo nedostupno hrvatskom pravosuđu.
Činjenica da su tadašnja JNA i Srbija izvršili zračni napad na Zagreb, na sjedište Vlade, s ciljem da ubiju Predsjednika Hrvatske, Predsjednika Predsjedništva tadašnje SFRJ i Predsjednika SIV-a, govori da im je Jugoslavija bila samo paravan za agresiju na Hrvatsku jer htjeli su, osim Predsjednika Hrvatske, likvidirati i čelne ljude najbitnijih federalnih institucija. Tio jasno govori koliko je bila bolesna ideja "Velike Srbije" i koliko je tom idejom bio ispran mozak onima koji su taj zločin naredili, podržali i počinili. Spomen ploča na zgradi Banskih Dvora treba tamo stajati zauvijek da milijuni stranih turista koji će u narednom vremenu posjećivati Markov trg, vide tko je učinio taj zličin. Kao što stoji spomen ploča kod Katedrale u Šibeniku na kojoj piše koliko je granata i u koje vrijeme, pogodilo Katedralu, te tko ih je ispalio. A činjenica da još nije započeo sudski postupak protiv počinitelja, sramota je hrvatskog pravosuđa. Moglo im se suditi u odsutnosti i ako ih se osudi objaviti tu informaciju svijetu te izdati međunarodnu tjeralicu za njima.