Kritičari prijedloga Vlade RH u proglašenju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara državnim praznikom kažu da je 18. studenog počela višegodišnja okupacija Vukovara i da to ne bismo trebali slaviti. Osim što se ovdje postavlja pitanje treba li svaki državni praznik biti i slavlje, u sumnju se može dovesti i tvrdnja da smo mi u Vukovaru doživjeli vojnički poraz. Možemo tu otići i korak dalje pa postaviti pitanje hoćemo li postati slični Srbima kojima smo se godinama rugali zato što slave Kosovsku bitku, svoj najveći povijesni poraz.
Želim već na početku teksta reći kako mislim da Dan sjećanja na žrtvu Vukovara treba biti državni praznik i to točno takvog naziva. Vukovar se, naime, žrtvovao za to da bi se ostatak Hrvatske uspio pripremiti za obranu.
Većina onih koji raspravljaju treba li 18. studenog biti državni praznik propuštaju analizirati događaje iz tog vremena i ne objašnjavaju zašto je obrana Vukovara bila tako važna. Dakle, ratni planovi JNA predviđali su brzo zauzimanje Vukovara iz pravca Vojvodine, prodor prema Osijeku, koji je trebalo okružiti i zaobići u slučaju znatnijeg otpora i uz Dravu prodrijeti prema Našicama i Slatini. Istovremeno je banjolučki korpus trebao preko Okučana prodrijeti prema Lipiku, Daruvaru i Pakracu, gdje se trebao spojiti s beogradskim korpusom, koji je u isto vrijeme trebao doseći položaje kod Slatine. Takav razvoj događaja čekalo je više od 400 Šešeljevih Belih orlova i pripadnika drugih paravojnih formacija koji su već ranije bili ubačeni na područje zapadne Slavonije. Da Vukovar nije izdržao onako dugo, vrlo je vjerojatno da bi taj plan generala JNA uspio.
Video – Proboj u Vukovar: 'Imali smo mnogo žrtava. Tenk je pogođen, a čovjek je izašao s teškim opeklinama'
Dok je trajala junačka obrana grada na Dunavu, banjolučki je korpus čekao razvoj situacije. Za to vrijeme u ostatku Hrvatske pale su neke vojarne i veća skladišta oružja, formiran je Glavni stožer Oružanih snaga, okupljen je tim generala na čelu s Tusom i Stipetićem i već nakon malo više od mjesec dana, uz sudjelovanje generala Rudija Stipčića i drugih časnika, počele su operacije oslobađanja dijelova zapadne Slavonije koje su zauvijek onemogućile prodor banjolučkog korpusa. U tim operacijama su i Beli orlovi uglavnom postali „očerupane ćurke“.
Ovih nekoliko činjenica daje nam odgovor na pitanje zašto je JNA stala nakon zauzimanja Vukovara i nije nastavila planirane prodore prema Osijeku ili Vinkovcima. Oni više nisu imali kud jer je propao njihov plan da na području zapadne Slavonije kliještima zatvore dio Hrvatske istočno od linije Virovitica – Novska i onda se polako obračunavaju s onim što bi ostalo u njihovu obruču. Da Vukovar nije tako dugo izdržao, JNA bi ostvarila svoje planove. Zato moramo jasno reći da smo doživjeli poraz ako se bitka za Vukovar promatra izolirano, kao bitka za jedan grad. Ako se bitka za Vukovar gleda kao dio strategije u obrani Hrvatske, onda smo mi Hrvati u Vukovaru ostvarili jednu od najvećih pobjeda i zato 18. studenog 1991., dan kad su junaci obrane ovog grada rekli „dalje ne možemo“, bio je dan kad više nije bilo smisla jer smo u zapadnoj Slavoniji tukli okupatora i pobunjenike i slomili smo im vrh kliješta kojim su htjeli obuhvatiti cijeli istok Hrvatske. Bio je to dan u kojem vukovarski branitelji nisu znali što se događa u zapadnoj Slavoniji, ali ostatak Hrvatske znao je da ćemo pobijediti u ratu koji je potrajao do predaje 21. kordunskog korpusa, 8. kolovoza 1995. godine.
Kako se povijest ponekad voli poigrati činjenicama, treba primijetiti i da je jedan od zapovjednika operacija u zapadnoj Slavoniji, general Petar Stipetić bio i onaj koji je simboličnim prijemom predaje 21. kordunskog korpusa, 8. kolovoza 1995. okončao Domovinski rat. Naravno, to ne umanjuje vrijednost ulaska u Knin 5. kolovoza ili ono što se događalo na Miljevačkom platou, na Maslenici, Medačkom džepu, Bljesku i još nizu drugih akcija. Ovdje samo spominjem simboliku nekih događaja.
Zaključno treba reći i to da je nakon Kosovske bitke Srbija izgubila državu. Nakon bitke za Vukovar Hrvatska je počela dobivati državu, što je uskoro potvrđeno i međunarodnim priznanjem. Svoj udio u tom sjajnom mozaiku političkih događaja dali su i Vukovar, i Škabrnja, i Baćin, i Dubrovnik… Zašto izdvojiti baš Vukovar? Nažalost, svijet je baš tamo vidio s kakvim se zlom suočio hrvatski narod. Pogledamo li kronologiju događaja, vidjet ćemo da su baš tih dana, kad su umorni branitelji Vukovara rekli da su oni svoje obavili, u svijetu izrečene prve najave o međunarodnom priznanju Hrvatske.
Evo, to su po mom mišljenju razlozi zbog kojih Dan sjećanja na žrtvu Vukovara mora biti državni praznik. Ovo su jedine činjenice na temelju kojih o tome treba raspravljati. Izborna godina ne bi trebala biti nešto što bi se smjelo petljati u bilo kakvu raspravu o žrtvi Vukovara.
Kako će taj dan kao Državni blagdan prihvatiti oni koji Hrvatsku nikad nisu ni željeli, koji kažu da je Hrvatska slučajna Država, koji su napustili Hrvatski Sabor kada se odlučivalo o samostalnosti Republike Hrvatske, koji kažu da "posao" nije završen '45 !!?? Sve su to članovi partije koja je žaria i palila do 90_ete! Pokušavaju to i danas, samo u drugačijem obliku!!!