Samo dva, komunistička, od svih zastupnika talijanskog Senata protivili su se sudjelovanju vojnika u međunarodnoj misiji u Afganistanu. Za razliku od napisa koji sugeriraju suprotnu tezu, pozabavimo se činjenicama. Talijanska oporba jedan je od većih zagovornika međunarodnog sigurnosnog angažiranja svoje zemlje. Ona se ne protivi sudjelovanju u Afganistanu, dapače, Berlusconijeva je vlada otišla čak i u Irak.
Glasovali su protiv Prodijeve vlade jer su vidjeli mogućnost da se, nakon ponovljenih izbora, ako je vjerovati anketama, vrate na vlast. Politički legitimno. U vladajućoj lijevoj koaliciji svi su glasovali za vanjskopolitički program vlade, dakle i za sudjelovanje u NATO-ovoj misiji u Afganistanu, osim rečene dvojice koji su, s obzirom na tijesnu većinu, mogli i jesu izazvali krizu kabineta. Drugim riječima, Talijani će tamo ostati, a Prodi parlamentu odgovorno predlaže nastavak financiranja misije. Iako će, i nakon obnovljenog mandata izglasanog u oba doma parlamenta, talijanski premijer pozorno gledati na kretanja u vlastitoj koaliciji, Afganistan je u Italiji pitanje državne, a ne stranačke politike kao, uostalom, i u Hrvatskoj.
I kod nas je odluku o slanju vojnika u Afganistan provela bivša vlada lijevog centra, a isto radi i aktualna vlada. Zašto je Afganistan bitan i zašto je 37 zemalja uputilo tamo svoje vojnike? Prije svega jer su teroristički napadi po gradovima u zapadnoj Europi i SAD planirani upravo tamo. Zemlja koja se nalazi u gotovo tridesetogodišnjem razdoblju neprekidnih ratova postala je idealno utočište za različite terorističke skupine, uključujući i Al-Qa’idu. Zato je najprije SAD na čelu antiterorističke koalicije zbacio talibanski režim, a potom se NATO s partnerskim zemljama angažirao na stvaranju uvjeta za demokratske izbore i pomoć u institucionalnoj i ukupnoj obnovi napaćene zemlje, što se pokazuje velikim izazovom.
To je potvrda česte teze po kojoj se danas sigurnost ne štiti na vlastitim granicama, nego izvan njih, pa i tisućama kilometara daleko. Nadalje, misija u Afganistanu u punoj je mjeri izraz transatlantskog savezništva, odvija se pod mandatom UN-a, zbog nje se saveznici ne svađaju, nego je nastoje provesti na najbolji mogući način. Dosta toga je pošlo za rukom: Nakon pada talibanskog režima oko četiri milijuna ljudi vratilo se svojim domovima, što je jedan od najvećih pokreta stanovništva u povijesti. Današnji je Afganistan uspješno proveo nekoliko izbora, ima vlastiti ustav, izabranog predsjednika i parlament. Uz ostale podatke posebno ohrabruje da gotovo šest milijuna afganistanske djece ide u školu, odnosno šest puta više nego 2001. Gotovo četiri od desetero afganistanske djece koja pohađaju školu su djevojčice.
Samo do prije nekoliko godina djevojčice – nisu smjele ići u školu. Žene, koje su bile društveno izopćene pod talibanima, sada su u vladi. Osamdeset sedam žena zastupnice su u Nacionalnoj skupštini, što čini 25 posto od ukupnog broja članova parlamenta. Stoga se svi mi, u predvečerje Međunarodnog dana žena, a posebno članice različitih ženskih udruga i foruma te žene Hrvatske uopće, trebamo ponositi svojim vojnicima koji su, kao dio savezničkih snaga, pridonijeli ostvarenju prava za različite socijalne skupine u Afganistanu – osobito ljudskih prava žena.
Hrvatska vojska, čiji je deveti kontingent prošli tjedan samozatajno zamijenio prethodnicu, daje priznat i konkretan doprinos koji zaslužuje primjereno javno priznanje. Talibani najavljuju ofenzivu za proljeće. Međunarodna zajednica, u ovom slučaju NATO, jedino je jamstvo da se održe i unaprijede dosadašnji rezultati u pomoći toj državi i njezinim stanovnicima kako bi im život bio dostojanstven.
