Sa svih strana čuje se da je mlak, izgubljen, dosadan, nezanimljiv, nedovoljno jasan, lišen liderskih sposobnosti. I tako od prvog dana. Čak i lijevi komentatori u startu ga razapinju u medijima, nazivajući ga luzerom i kapetanom Titanica, Bandićevim mladuncem, tvrdeći da je Partija izabrala čovjeka koji ne pobjeđuje na izborima, koji će stranku osuditi na dugogodišnju poziciju u opoziciji, a hrvatsku ljevicu na smrt.
No, sve je to kamilica u odnosu na pogrom koji je doživio od svojih stranačkih drugova, onih koji su mu trebali štititi leđa, a ne u njih zabiti nož. Sada već danima skupljaju potpise na peticiju kojom apeliraju na “poštovanog Davora” da sam odstupi s mjesta predsjednika stranke.
Kakvog li licemjerja! Davor Bernardić upravo je najbolji mogući predsjednik ovakvog SDP-a, slika i prilika stranke 2018. godine, što više govori o stranci nego o njemu. Kada je prije 20 mjeseci preuzeo stranku, od Bernardića se očekivalo puno. Trasiranje puta za povratak socijaldemokraciji koja gubi bitke diljem Europe, formiranje konstruktivne oporbe u Saboru, vraćanje stranke izvornom svjetonazoru, temeljita rekonstrukcija stranačkog identiteta, okupljanje lijevih intelektualaca, izgradnja porušenih mostova prema hrvatskim Srbima, pokretanje umrtvljene stranačke infrastrukture, iznalaženje formule za revitalizaciju spaljene zemlje koju je u stranci ostavio njegov prethodnik i, naposljetku, ono najteže: trebao je uvjeriti ionako inertne pa i rezignirane glasače ljevice da iziđu na izbore.
Nije li to bilo previše za jednog čovjeka i zašto je u svemu tome od prvoga dana morao biti sam i ostavljen od svojih najbližih suradnika koji su se radije zabavljali verbalnim ratovima na društvenim mrežama natječući se tko će pobrojati više njegovih gafova? Njegovi mu zamjeraju mlake političke poruke... zar nije bilo lakše pomoći mu da ih sroči, nije li politika timski rad? Zar je nonsens o puknutoj cijevi u stanu Milanovićevih u vrijeme poplava u Slavoniji manji gaf od Bernardićevog kiselog zelja i čestitke na vjenčanju Velimiru Bujancu nakon što mu je odbio doći u emisiju i je li gesta elementarne pristojnosti baš toliki udar na socijaldemokraciju?
Pritom, zaboravlja se kako je Bernardićev prethodnik imao na raspolaganju kompletnu domaću PR mašineriju pa i američkog marketinškog maga Alexa Browna jer si je to, za razliku od njegova nasljednika kojeg je dočekala prazna blagajna, mogao priuštiti. Pa ipak, sav teret debakla na izborima 2016. podnio je upravo Milanović, no ne i njegovi najbliži suradnici koji sada pretendiraju zadržati pozicije.
Oni isti koji sada rade o glavi svoga predsjednika, a sebe nude kao spasitelje. Politička sudbina Davora Bernardića trebala bi se, prema najavama, rasplesti idućih dana. No, ni njegov odlazak neće spasiti hrvatsku salonsku, odljuđenu i odnarođenu, bezidejnu i pogubljenu ljevicu kojoj prijeti potpuni debakl na predstojećim izborima. Možda je to jedini ispravni put za potpuno resetiranje ove stranke, trenutačno bez lidera i ikakve suvisle vizije na vidiku.
Kako zadobiti povjerenje hrvatskih građana umotan u zastavu bivše Juge ???