Na središnjem mjestu u njihovu dnevnom boravku fotografija je lijepe i nasmijane tamnokose djevojke. To je Ana. Tako se zvala. Bila joj je tek dvadeset jedna, a na izmaku je već treće ljeto kako je nema...
– Što ti je život – danas imaš dobro i zdravo dijete. A sutra ostaneš bez njega – otirući suze rukom kaže njezina mati Verica Leš.
Dok rukama okreće kotače invalidskih kolica, djevojčin otac Miroslav Leš po tko zna koji put pitat će se kako je moguće da je ubojica njihove kćeri na slobodi.
Zatim će se tata iznova prisjetiti tog 10. travnja 2010. godine kada je nasilno zaustavljen život njegova mlađeg djeteta.
– Spremala se za izlazak. Bilo je oko deset navečer. Petak, ništa neobično. Dečko ju je čekao ispred kuće. Nije tu večer ulazio unutra, iako je bio kuhan i pečen kod nas – priča otac.
– Idemo u đir – dobacila je Ana prije no što je posljednji put prešla preko praga svog doma u zagrebačkoj Donjoj Dubravi.
Sjela je u vozilo godinu starijeg mladića Luke s kojim je bila u vezi pet i pol godina, još od školskih dana. Što se sljedeća četiri sata događalo, Anina obitelj ne zna.
Iz Vrapča na fakultet
Četiri i pol mjeseca kasnije u obrazloženju sudske presude pisat će da je bilo oko dva izjutra kada se Luka vozilom sjurio da zaobiđe nekoliko automobila koji su bili zaustavljeni ispred pružnog prijelaza kod ceste III. Retkovec, gdje je nailazio teretni vlak. Htio je ubiti i Anu i sebe pa je prednjim krajem udario u zadnji priključni vagon vlaka koji je produžio dalje dok se automobil zaustavio na prijelazu.
Ana je Luku izvukla iz vozila i skupa su sjeli nedaleko od njega. Nije prošlo puno minuta kada se on ustao, otišao do automobila i iz prtljažnika izvadio kuhinjski nož čija je oštrica bila duga 20 centimetara. Anu je zgrabio za vrat, zamahnuo rukom i počeo ubadati, ukupno četrnaest puta. Umrla je u tri sata i 40 minuta u KB-u Dubrava. Rane su bile preteške, iskrvarila je unatoč svoj žurnoj medicinskoj intervenciji... Vještak sudske medicine u svom je nalazu zabilježio da je trpjela veliku bol i patnju...
Kako je to moguće? Da slobodno šeta i završi fakultet? Pa on je nagrađen za svoj zločin, a ne kažnjen
Danas, gotovo četiri godine nakon tragedije, Luka je slobodan i pred diplomom. U sudskom je postupku proglašen neubrojivim pa je umjesto u zatvor smješten na Odjel psihijatrije bolnice Vrapče, na liječenje, tijekom kojega je izlazio na školovanje. U zagrebačkom Županijskom sudu, gdje mu je suđeno, doznajemo da je na liječenju bio od 10. listopada 2010. do 3. prosinca 2013. godine. Po važećim zakonskim propisima, takva se odluka prvi put preispituje nakon što osuđenik šest mjeseci prisilno provede u psihijatrijskoj ustanovi. O tome kada osoba može izići iz ustanove i nastaviti liječenje na slobodi odlučuju liječnici. Tako je i Luka na uvjetni otpust pušten na prijedlog bolnice, uz obvezu da se sljedeće tri godine jednom tjedno mora vratiti liječniku. Sud je to prihvatio. I to je sve.
– Kako je moguće da se on sada može slobodno šetati, završiti fakultet? Ispada da je na kraju nagrađen, a ne kažnjen za zlo koje je učinio – ponavlja Anin otac.
Da se, medicinskim rječnikom, Luka izliječio i da je sasvim izvjesno da će ga susretati u gradu, obitelji nitko nije javio. Doznali su to od Večernjaka. Da povremeno izlazi iz bolnice, znali su otprije.
– Vidjela sam ga lanjskog studenog u Petrinjskoj. Bio je s ocem, sređivao dokumente. Dobro da se nisam srušila – priča Verica Leš.
Do obitelji su već tada često dolazile informacije, potvrđuje i Anina sestra Anđelka, da je netko vidio Luku u šetnji gradom.
– Samo ne bih željela da danas-sutra netko pati kao što mi patimo. Ovo nije život – neutješno će mati.
Anđelka, koja je sa sestrom bila iznimno bliska, a s Lukom je jedno vrijeme studirala na istom fakultetu, priča o tome kako je sestrina veza bila skladna.
Sve je bilo u najboljem redu
– Nikada nismo primijetili da nešto među njima nije u redu, niti se ona žalila. Dolazio je k nama, izlazili smo. Sve je bilo u najboljem redu – govori.
– Kao da bih svoje dijete pustila s nekim luđakom – domeće mati.
Nitko od obitelji nije znao je li Luka prije imao kakvih psihičkih problema. Nije to precizno utvrđeno ni tijekom vještačenja, navedeno je da je zločin počinio u stanju duševne bolesti “nespecificiranog psihotičnog procesa, tzv. nespecificirane neorganske psihoze zbog koje su njegove sposobnosti shvaćanja svojih postupaka i vladanja svojom voljom bile isključene”. Vještakinja je u nalazu navela da se “sa sigurnošću ne može odrediti duljina trajanja i opseg psihičkih simptoma, pa tako ni pobliže okarakterizirati navedene simptome u smislu razvoja shizofrenije”.
Luka je na suđenju kazao da se ne smatra krivim, a zatim se branio šutnjom pa je na ročištu pročitan njegov iskaz iz istrage tijekom koje je rekao da se ničega ne sjeća. Izgovorio je još da ne zna boluje li od kakve psihičke bolesti, da ne pije i ne drogira se. Prijatelji para u istrazi su kazali da je bio ljubomoran. Djevojčina mati nije rekla ništa – nitko je nije ni zvao da svjedoči:
– Ispitivali su tatu i mene. Mislili smo da će biti prilike da nešto kažemo i na suđenju, ali je ono završeno u jednom danu. Ja sam došla kao svjedokinja, no nisu me zvali u sudnicu. Odmah je donesena presuda – priča Anđelka.
U Aninu mobitelu koji im je policija nakon tragedije vratila obitelj je pronašla poruku koju joj je odaslala prijateljica. U njoj je pisalo da se hitno moraju naći. Je li joj željela reći nešto u vezi s Lukom, nije razjašnjeno jer ni nju nitko nije ispitao.
Obitelji, ali i odvjetnicima s kojima smo razgovarali, nije jasno zbog čega je Luka u automobilu imao nož. Pravnici se pitaju nije li to ipak dokaz da je pripremao ubojstvo. No, odvjetnik Almir Dervišbegović, koji je po službenoj dužnosti branio Luku, kaže da je tijekom vještačenja utvrđeno da je Luka neko vrijeme imao psihozu da će ga netko napasti pa je zato i ispod jastuka držao nož.
– Nisam se mogao načuditi kad sam prije nekog vremena vidio njegova oca koji mi je kazao da će Luka uskoro izaći. Pa on je zbog teškog ubojstva osuđen na 40 godina zatvora, a ta mu je kazna, jer je bio neuračunljiv, zamijenjena obveznim liječenjem. Iskreno, mislio sam da je njegovo stanje trajno i da će ostati “pod ključem”. Dva-tri mjeseca nakon događaja ni s kim nije htio razgovarati. Čudno mi je, vrlo čudno, da je izliječen – rekao je odvjetnik Dervišbegović koji se, baš kao ni odvjetnik Anto Nobilo, ne sjeća slučaja koji je poput ovoga završio brzim izlječenjem okrivljenika.
I struci i laicima neobično je i to što je Luka za vrijeme (kratkog) liječenja puštan na fakultet. Pogotovu što se u nalazu vještakinje navodi da “postoji visok stupanj opasnosti i vjerojatnosti da bi mogao ponovno počiniti istovrsno ili teže kazneno djelo”.
Aninoj obitelji poprilično je nejasno i kako Luka sa svojom dijagnozom danas vozi automobil – a vidjeli su ga za upravljačem – pa se pitaju kako je moguće da unatoč svemu ima vozačku dozvolu. Ako se može školovati i voziti, može li ga se onda i ponovno vještačiti pa vidjeti je li bolestan ili ne, zanima ih.
– Njegovi roditelji su nas uvjeravali da Luka nikada nije imao zdravstvenih problema. Bili smo s njima u kontaktu, nismo htjeli mržnju. Nikada nismo pokretali ni bilo kakav postupak za naknadu. Nama naše dijete ništa ne može vratiti, a da nakon takve tragedije tražimo novac, ne dolazi u obzir – priča Anina obitelj dok Anđelkina starija kći trčkara po sobi. Djevojčica se zove Ana. Ime je dobila po teti koju nije imala prilike upoznati.
tko je sudac koji je sudio slučaj???