Što je Hrvatska postigla u deset mirnodopskih godina? Za jedan euro danas se plaća oko 7,40 kuna. Da je ta valuta bila u upotrebi prije deset godina, jedan bi euro potkraj 1995. godine koštao 6,76 kuna. U deset mirnodopskih godina, tečaj se mijenjao samo oko 1 posto godišnje i to je gotovo jedina, a po mnogima i presudna konstanta u prvom desetljeću mira. Svi drugi ekonomski parametri mijenjali su se puno brže, što ne znači nužno i nagore. Prisjećajući se 1995. godine, Večernjakov sugovornik navodi da je državni proračun u to doba iznosio oko 34 milijarde kuna.
Prođe deset godina i hop, gledamo proračun od 97 milijardi kuna, ali u međuvremenu
dogodile su se brojne druge promjene, uključujući i samu definiciju državne
potrošnje.
Gledajući tih deset godina kroz tri mirnodopske vlade što su se u međuvremenu
izredale u Banskim dvorima, zaključak je sljedeći. Iako su djelovale u posve
različitim unutarnjopolitičkim i vanjskopolitičkim uvjetima, svaka od te
tri vlade ostvarila je neki progres na kojem je ona iduća gradila dalje.
Bila je
to evolucijska, ne revolucionarna dekada, iako iz dnevnopolitičke perspektive
nije uvijek izgledalo tako.
Proeuropski premijeri
Sva tri mirnodopska premijera (a u tu skupinu uz Matešu, Račana i Sanadera
ne možemo uključiti i vrlo modernog premijera Valentića jer se njegov mandat
ugasio
ubrzo nakon Oluje) bila su proeuropski orijentirana. Mateša je još kao ministar
bez lisnice dogovorio s Europskom komisijom prvu institucionalnu poveznicu
Hrvatske i EU, Ugovor o gospodarskoj suradnji, koji je međutim suspendiran
tri dana nakon
završetka Oluje. U njegovu premijerskom mandatu, a pod palicom potpredsjednice
Vlade Ljerke Mintas Hodak, Vlada je poslala prvu garnituru mladih stručnjaka
na inozemno školovanje za europske integracije i već je tada napravljena
prva inventura usklađenosti hrvatskoga s europskim zakonodavstvom.
Račanov iskorak
Račanova je vlada poslala zahtjev za članstvo u EU, i započevši snažnu demokratizaciju
nakon deset godina Tuđmanove autokracije, otvorila vrata prema Europskoj
uniji. Sanader je taj iskorak Račanove vlade iskoristio u punom smislu
i uspio izboriti
pretpristupne pregovore s Bruxellesom.
Mi možemo danas debatirati koliko je to za Hrvatsku dobro ili ne, ali opirati
se ulasku u EU, bilo bi kao da ste se svojedobno opirali kršćanstvu, opismenjavanju
ili industrijalizaciji, kaže o tome dr. Dražen Kalogjera, jedan od nekoliko
sugovornika uvjerenih da će ta Sanaderova zasluga zasjeniti sve njegove
mane.
Matešina vlada trajala je od studenog 1995. do kraja 1999. godine.U to
vrijeme, autonomnost vlade bila je vrlo ograničena, a glavne odluke
donosile su se
na Pantovčaku, ne na Markovu trgu. Razlika u političkom okruženju te
i idućih vlada
gotovo da priječi svaku usporedbu, a počinje od toga da je Matešina
ekipa sastavljena i predstavljena u Predsjedničkim dvorima, dok su Račan
i
Sanader svoje ministarske
timove sastavljali sami, kao pobjednici na izborima.
Iako su joj ruke bile vezane polupredsjedničkim sustavom, Matešina
je vlada uspjela rehabilitirati bankarski sustav, stabilizirati nacionalnu
valutu,
uvesti PDV
i pripremiti veliku mirovinsku reformu. Sve je te zasade nastavila
Račanova
ekipa, ali je od Matešine preuzela i velike probleme. U prvom redu,
preširoka socijalna
prava i prevelike tekuće rashode. Račanova vlada za Matešinom 'čisti’
neplaćena potraživanja, zauzdava socijalne rashode, ali širi kapitalne
izdatke.
Vanjski dug
Drugim riječima, okreće se državnim investicijama, zbog kojih će vrtoglavo
skočiti i vanjski dug države. Račanova ekipa počinje međutim depolitizaciju
vojske i
policije te državne uprave. Reformira tajne službe koje su dotad bile
potpuno podređene interesima HDZ-a, odnosno jedne stranačke frakcije. Ta
ekipa
mijenja Ustav i težište političkih odluka prebacuje na parlament. Račanovo
vrijeme
bilo je vrijeme ponovnog osvajanja medijskih sloboda i napretka nevladina
sektora.
Društveni odnosi
Sanaderova ekipa, ustoličena 23. prosinca 2003. godine, nije nastavila
te društvene reforme koje je započela prethodna ekipa, ali je transformaciju
društvenih odnosa
načela u nekim drugim segmentima: kroz odnos prema srpskoj manjini,
kroz stav prema ustaštvu, reforme pravosuđa, postupanje prema haaškom bjeguncu,
opće proeuropsko
usmjerenje, reforme školstva...
– Što se ekonomije tiče, Sanader se nije mogao, poput njegovih prethodnika
Mateše i Račana, razigrati ni u socijalnim pravima ni u kapitalnim
investicijama. Jednostavno
je morao smanjivati fiskalni deficit i usporavati vanjski dug – kaže
analitičar Zagrebačke banke Žarko Miljenović.
Svaka je vlada na svoj način grabila naprijed, no desetljeće mira
još nije donijelo jednu ključnu promjenu. I danas, naime, kao i
na početku
tog razdoblja,
stanje
u društvu i nacionalnoj ekonomiji mijenja se uglavnom na poticaj
izvana. Pritisak za reforme ne dolazi “ni odozdo ni odozgo”, kako
kaže jedan
od Večernjakovih sugovornika, pa je sreća u nesreći što će se reformske
baterije
puniti barem
kroz prilagodbu standardima Europske unije, u čemu će i dalje biti
važna potpora
MMF-a, te monitoring drugih međunarodnih institucija.
Ivu podigla odlučnost
Deset od 19 članova Večernjakova žirija ocijenilo je da je Ivo Sanader najbolji dosadašnji premijer. Kao šef vlade desnog centra, Sanader dobiva glasove i lijevo opredijeljenih sudionika ocjenjivačke skupine jer “ima više odlučnosti i autoriteta od svojih prethodnika”, kako je glasilo karakteristično objašnjenje. Sanaderov je veliki plus što je iskoristio priliku za približavanje Europskoj uniji. U krugovima stručnjaka cijenjeni su Sanaderova inicijativnost te ukupni rezultati na sredini mandata. No sudionici ankete upozorili su također da je trojicu mirnodopskih premijera vrlo teško uspoređivati jer su djelovali u vrlo različitim političkim okolnostima i s različitim ustavnim ovlastima, s obzirom na to da je u međuvremenu promijenjen Ustav
