Vrijeme karnevala usporedivo je sa stanjem pijanstva: ljudi stavljaju maske na lice, bježe od problema koji ih pritišću, vide svijet drukčijim nego što stvarno jest, uživaju u nečemu što zapravo nemaju. Tako s ljepše strane izgleda karneval, koji u različitim krajevima Hrvatske zovu i mesopustom i fašnikom, a posvuda stvara dobre vibracije koje ljude čine sretnima (privremeno). Čista varka, ali ugodna i oku, i duhu, i tijelu (ponekad)!
Postoji i tamnija strana karnevala, ona je na grub način izbila na vidjelo u Imotskome, da podsjeti da karneval nije mjesto širenja mržnje. Maškare žive u svijetu bajki; a bajke se pišu za djecu, mogu i za odrasle, nisu zločeste, ako odrasli nisu zločesti (prema djeci). U gradu u dalmatinskom zaleđu djeca su morala gledati kako se bajka pretvara u moru: gledala su kako odrasli na lomači pale figuru djeteta, uz jedan muško-muški par koji bi mogli biti udomitelji djeteta bez doma, oko kojih se Hrvati konzervativci i Hrvati progresivci dijele više negoli oko „Dinama“ i „Hajduka“. Bilo je u toj neduhovitoj, okrutnoj predstavi i obaveznih političkih dodataka; nitko se ne bi uzbuđivao, ni bunio, što su maškare stavile na lomaču zvijezdu petokraku, da se i tako odgovori Rijeci, a ni sam Nenad Stazić ne buni se što su „primitivci“ i njega spalili. I on nosi neku simboliku, ne samo po tome što brani pravo isto-spolnih parova da mogu udomiti dijete koje je ostalo bez roditeljskog doma. Stazić je ljevičar u gradu koji s 90 posto glasa za konzervativni HDZ i njegove kandidate: spaliti njegov lik spada u domoljubne obveze.
Palili su po hrvatskim karnevalima i poznatije likove od SDP-ova zastupnika koji u Saboru nije ostajao dužan svojim brojnim oponentima. Mogle su se i ove godine na lomači naći (naj)jače državne figure, svježe izabrani predsjednik Republike Zoran Milanović ili „stari“ predsjednik Vlade Andrej Plenković; nitko ih ne bi branio, ako se ne bi branili sami. Kad bi htjeli, imaju za to sredstava: oni su vlast u Hrvatskoj, ne da brane sebe nego da štite načela zakonite vladavine. Na njima je da podnose kritiku, znali su to kad su ulazili u političku arenu: u zemlji bez prave demokratske tradicije, političare se ili obožava ili mrzi; nema sredine. Jesu li spalili nekoga iz državnoga vrha, neki bi iz lažne solidarnosti govorili da maškare ne vode i ne vole državu, i da njih treba spaliti prve, drugi bi iz osjećaja zadovoljstva oportunistički šutjeli, da i oni ne bi završili na nekoj lomači, a treći bi, po lošoj hrvatskoj navadi, čekali tko će izgorjeti, da zauzmu stranu.
Je li bolje bilo dok su Krnju palili da na kraju poklada potjeraju zlo, koje nisu vezivali uz nekog konkretnoga čovjeka. Kad su za Krnju u Kaštelima izabrali Milorada Pupovca, i spalili njegov prepoznatljivi lik, nastali su prvi problemi s identifikacijom žrtve, odnosno samoga smisla, ili poruke s takve žrtve: ako je Pupovac spaljen, je li spaljen zato što je Srbin? A onda bi to, htjeli ne htjeli, bilo mišljenje o Srbima u Hrvatskoj – da su oni zlo. Ako je u Imotskome spaljeno dijete, srećom samo dječja figura, kao i kod Pupovca, zajedno s figurama dvoje udomitelja, onda je to stvarno tužni stav u jednoj ljudskoj drami – da su istospolne zajednice, koje priznaje više od pola Europe, zlo u Hrvatskoj. Opet se karneval izražava na štetu manjine, slabije strane u svakome sukobu. I maškare uživaju pravo na mišljenje, ako hoćete, i na kritiku vlasti. No, mržnja je mržnja i u maškarama.
U vatri slabi i nemoćni
Zadiranje u manjinu tumači se automatski kao zatiranje manjina. U demokraciji, zna se to dobro i iz elementarnih udžbenika, na manjinama se testira razina zrelosti većine koja upravlja državom. Ni u zabavi sve nije dopušteno. Poznato je da i pijanci prolaze alkotest, prekorače li brzinu ili ponašanje; kad bi imotske maškare podvrgavali nekom društvenom alkotestu, pokazalo bi se, vjerojatno, da njihovi čelnici imaju u krvi odviše promila nepodnošljivosti spram jednog modela zajednice koju nitko ne preporučuje, ali je političke i sudbene vlasti dopuštaju, a jedan dio civilnoga društva brani (drugi osporava). Ako postoji par istoga spola – muškoga više jer muškarci nemaju biološke mogućnosti da steknu roditeljstvo – koji želi udomiti dijete, ako kandidati za udomljavanje zadovolje socijalne i psihološke provjere, hrvatsko pravosuđe na najvišoj instanci daje pravo za formiranje takve zajednice.
Ali, što je Ustavni sud u pravnoj državu kad jedan socijalni radnik, svejedno je li to u Zagrebu ili u Babinoj Gredi (neka oprosti ta uređena slavonska općina), može biti vlast iznad najviše sudbene vlasti u državi. I da nikome ne bude ništa! Gdje je tu granica između karnevala, kao društvene igre, koja proizvodi obilje radosti i sreće, i ozbiljne države koja gleda kako se krše njeni zakoni? Ako netko smije baciti u koš odluku ustavnih sudaca, može li netko drugi, u nastavku, otići korak dalje, i spaliti model na kome se zasnivaju zakonite istospolne zajednice. U narodu postoji izreka da čovjek pijan govori ono što trijezan misli. Slično može biti i s karnevalima: što se netko ne usudi poduzeti izvan poklada, to napravi uoči korizme. Strah se, ako ga ima, prikriva ili maskama ili se odijeva u šalu; točno je da je šala načelo svakoga dobrog karnevala, ali se šalom ne mogu prikriti loše namjere. Ne može se svaka gesta ili maska opravdati zaštitom tradicije i obranom kršćanskih vrijednosti. Nisu ni sve tradicije bajne, i Crkva se morala ispričavati zbog nekih lomača, stoljećima poslije, ali još uvijek na vrijeme da odvrati ljude od takvih nakana. Crkva je mjesto ljubavi, da bi se išta smjelo spaljivati u ime ljubavi.
Spaljivanje je, samo po sebi, jedna od najmračnijih uspomena u ljudskoj povijesti, da i bezazlena ili bezimena lomača ne bi mogla kopkati ljudske savjesti; kad su na vatri slabi i nemoćni, javlja se opravdani osjećaj odbojnosti. Maškare su irealni svijet da bi se u nj unosili realni problemi društva i države. Ima u demokraciji dosta načina da se legitimno izrazi neslaganje, a da se ne zlorabe ni institucije vlasti, ni institucija karnevala, ni same maškare, kao njegovi dionici. Inače je to manipulacija s karnevalom za neke političke potrebe, što je, pak, najgore što mu se može učiniti. Karneval bi trebao oslobađati ljude, čak i od vlasti, kojoj privremeno uzima „ključeve“. Ako ima jednu mističnu ili magičnu funkciju da protjeruje zlo, pa i paljenjem princa karnevala, karneval ima i društvenu dimenziju benevolentnog i duhovitog kritičara politike. Ali, u njegovoj prirodi nije da ubija, ni simbolički, nego da se ruga i zabavlja na račun „objekata“ svoje kritike. A najviše na svoj račun: najsmješniji su tamo pobjednici. U Imotskome, na žalost, ništa nije bilo duhovito. Mogu maškare biti protiv političkih simbola kakva je petokraka, koja je u hrvatskoj memoriji utisnuta 90-ih godina, kad su je nosili tenkovi i vojnici Jugoslovenske armije, ili kod žrtava komunističkog terora poslije Drugoga svjetskog rata. Ali, petokraku su u ratu nosili hrvatski antifašisti, ne samo komunisti, boreći se za oslobođenje zemlje od nacističke vlasti.
Da su u Imotskome na lomači spalili samo petokraku, shvatilo bi se da je to lokalni odgovor na riječku petokraku, i išlo bi se dalje, svatko svojim putem u istoj državi. Različitost obogaćuje, nasilje osiromašuje! Mogu maškare biti i protiv političkih stavova Nenada Stazića, i to je legitimni stav, sve dok ne ugrožava njegov fizički (je li i politički?) integritet. Spaljivanje ni u tome smislu nije bezazleni čin. Ali, kad se na lomaču stavlja Ustavom zaštićeno pravo dvojice ljudi – istoga spola, što je nekima posebno važno, odnosno neprobavljivo – da udome dijete bez doma, i pravo djeteta da bude udomljeno da ne bi ostalo bez doma, onda je to drugi par rukava. Na jednu posebno osjetljivu društvenu problematiku išlo se krajnje neosjetljivo, kao da se na lomaču bacaju daske, a ne osjetljiva ljudska bića.
Hrvatska nije konzervativna
A to što je prijeki karnevalski sud drugoga dana „pokapao“ bezimene i prepoznate žrtve paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća na zgarištu pokazuje da su shvatili što su napravili. To je u svemu najgore: nedopušteni čin dižu na rang preporučljiva ponašanja. Surovi – i sirovi – potezi neosjetljivosti čovjeka prema drugom čovjeku, a pogotovo prema djetetu koje nije nikad dovoljno zaštićeno, ne može se pravdati uzvišenim vrijednostima slobode govora i izražavanja. To ne spada u obranu slobode. Iako su restrikcije okusili u mnogim periodima svoje političke povijesti, Hrvati opet pokazuju koliko su brzi na obaraču. Ne samo u Imotskome, gdje je netolerancija doživjela vrhunac na jednom društvenom događaju koji bi trebao oplemenjivati ljude. Može misliti što tko hoće o saborskim istupima zastupnika Hrvoja Zekanovića, ali ne može nitko opravdati da mu na obiteljskoj kući, očito zbog neslaganja s njegovim stavovima, osvanu grafiti s nacističkim i ustaškim simbolima.
Svatko je slobodan misliti što ga je volja o masonima i o njihovu meštru Nikici Gabriću, ali nitko ne može obračunavati s njime pod okriljem noći. Od riječi se može prijeći na (ne)djela; ima za to dosta primjera i kod nas. Razbijanje stakla može biti uvod u razbijanje glave. Postoje legalni načini da se svaki hrvatski građanin može suprotstaviti i Zekanovićevu suverenizmu (što ni u jednom prijevodu nije isto što i šovinizam) i Gabrićevoj masoneriji, ili da se nastavi boriti, ako misli da može zaustaviti kotač civilizacijskih promjena, protiv europske stečevine o udomljavanju djece u istospolnim zajednicama. Kad kažu da ne čine ništa drugo nego žele dite vratiti materi, potpaljivači karnevalske vatre zaboravljaju da simbolično dijete, koje su oni spalili, nema ni oca ni majke. I da treba dom. Nema dokaza da par žena ili muškaraca ne mogu preuzeti, i ispuniti, brigu za odgoj i obrazovanje udomljenog djeteta. Prirodni ili božanski red postoji tisuće godina; uvijek je u njemu bilo mjesta za homoseksualnost, samo prikrivenije nego što se danas izražava.
Stručnjaci dokazuju da je seksualnost svakoga čovjeka zadana biološkim, a ne socijalnim naslijeđem i da je neutemeljena propaganda da je udomljavanje djece u istospolne grupe zaštitna oznaka za proizvodnju „pedera“. U nas su svi stručnjaci za sve, naročito kad treba dokazati ili opravdati svoju nestručnost. Nije Hrvatska toliko konzervativna, kako joj se pripisuje, kad može uvoditi neke moderne zakone, koje nema ni sva Europa ili kad ljevica može opet pobijediti na nacionalnim izborima i imati većinu u skoro svim velikim hrvatskim gradovima. Tradicija obvezuje nove političke generacije; čuvati tradiciju nije isto što i zaustavljati vrijeme.
Organizatori imotskoga karnevala pravdaju se da su nastupili kao konzervativni zaštitnici društva i čuvari tradicije; zato su na lomaču stavljali simbole promjena i različitosti koju oni ne mogu prihvatiti. Izazvali su puno više otpora i zgražanja nego podrške i razumijevanja. Točno je da je konzervativizam – nasuprot liberalizmu i socijalizmu – bio jedan od stupova hrvatske politike, i da je to i danas. Nisu svi hrvatski konzervativci, vjerojatno, čitali Edmunda Burkea, oca konzervativizma, da se naslijepo služe njegovom formulom o „prošlosti koja mora stvarati sadašnjost“, a možda nisu čuli da je Joseph de Maistre učeno govorio kako hrastu treba sto godina da naraste, a sto minuta da se sruši! I hrastove obaraju, kako je pisao Andre Malraux (misleći na velikog de Gaullea): „Sve teče“, ništa nije nepromjenjivo. Konzervativna ideologija u današnjoj Hrvatskoj uglavnom počinje od obrane zaštićenih kršćanskih vrijednosti, nacije i obitelji prije svega, i završava na tome da nisu u stanju objasniti – a onda ni prihvatiti – da je došlo do dubinskih promjena u modernome društvu, i da to izlaže i snažne nacije, ne samo krhke obitelji, novim izazovima. Nije Hrvatska izolirani otok, ni u Europi ni u svijetu; nije ni Imotski oaza u Hrvatskoj.
Globalizacija se izražava čak i u pravim bolestima koje ni medicina ne može obuzdati. Socijalne su bolesti neizlječive, ako se liječe na krivi način. Vladajuća hrvatska stranka, HDZ, od početka nosi konzervativnu auru iako je njen osnivač širom otvarao vrata i za desne, nacionalne, i za lijeve, socijalne, ideje, odnosno pristaše. Franjo Tuđman nije bio sektaš, što bi neki HDZ-ovci danas proveli, kad bi to mogli, na račun manjinskih grupa, osobito nekih koje su spaljivane na lomači, ali nisu izgorjele. Hrvatska ima dobra rješenja za većinu problema koji je opterećuju; nema valjana objašnjenja da može mobilizirati građane i primjenjivati svoje dobre patente. Najlakše bi – i najgore – bilo započinjati nove ratove, ili obnavljati stare. Imotske maškare ne zaslužuju da im se sudi drukčije nego što je to građanska javnost već učinila; tko jednom nije razumio da nije ljudski griješiti na štetu drugoga, nedužnoga čovjeka, taj neće razumjeti ni u zatvoru (koji ni za njih ne treba prizivati) što je napravio. Svi nikad neće isto misliti ni o jednom društvenom pitanju; to je demokracija.
Nitko ne bi smio širiti mržnju i preporučivati nasilje; to je barbarstvo. Pozivati se na „demokraciju mrtvih“; to zvuči demagoški. A zvati upomoć tešku sudbinu današnje obitelji, rastegnutu između tržišta roditelja i igara za djecu, djeluje licemjerno. Nisu takve obitelji više jamstvo – ako su ikad bile dovoljno – da će djeca biti sretna. Uz njihovu su nesreću povezane mnoge velike tragedije, i djece i roditelja, koje se odvijaju (i) u posljednje vrijeme uz posvemašnju ravnodušnost moćnije polovice društva. Na lomači nije rješenje tih problema, čak ni u karnevalsko vrijeme. Na lomači je sam problem, koji na vatri može doživjeti socijalnu i političku eksploziju.
Što bi rekao Vlado Gotovac
Po sistemu: „Brigo moja prijeđi na drugoga“, mogu se odgovornosti seliti s obitelji na škole, da roditelji ne bi imali grižnju savjesti, ili sa škole na politiku, da se nastavnici ne bi opterećivali svojom krivnjom, ili s politike na sudstvo, da politika može oprati ruke. I tako dalje, linijom manjeg otpora. Može li sud, dođe li sve do njega, ili završi na njemu, arbitrirati u pitanjima društva i društvenih vrijednosti? Suci su ionako (pre)opterećeni lošom reputacijom, koju im svi tovare na leđa, pa i oni sami, kad ni na posebnim enklavama ne mogu odlučiti, recimo, koliko ustaških pozdrava može proći kroz ušicu njihove igle.
Što ne pitaju njemačke kolege! Svaki se kraj nalazi na početku: tko, ili što, stvara nepovjerenje u institucije, u vlast, u državu, u politiku, u političare, da se netko može odlučiti da spaljuje krhke zajednice, a pogotovo djecu. Ako je to tradicija, treba je mijenjati. A ako nije, ne treba je stvarati. Kad bi netko mogao pitati Vladu Gotovca što misli o spaljenim lutkama, možda bi slavni Imoćanin održao još jedan slavni govor. I na karnevalu je izvedena agresija, neprispodobiva s onom pravom koju su Hrvati pobjednički odbili, ali ipak simbolično dovoljno opasna da se i na nju mora reagirati. Da ne stvara nove probleme u društvu koje teško liječi ratne rane. A nešto bi imao reći i veliki poeta Tin Ujević, nezaboravnim stihovima kako je teško biti mlad a biti star.
Što sve može značiti kad odrasli priušte djeci da gledaju uživo kako se pali lutka djeteta? Lutke su dječja bića, prijatelji djece. Jesu li priređivači razmišljali o tome da dijete neće znati razlikovati lutku od čovjeka? Nije sigurno ni da odrasli – koji su im priredili taj „spektakl“ – znaju razliku između lika i ličnosti. Ne treba spaljivati na nekoj drugoj lomači one koji su spalili krivoga krnju, i misliti da je stvar završena. Treba pomoći odraslima da shvate da spaljivanjem djeteta i gej para ne pomažu ni sebi ni svojoj djeci jer svijet na taj način ne čine boljim. Drugim kaznama nitko se ne bi trebao radovati.
Podrška pravu na umjetnički izražaj Imoćanima.