Sjećanja stalno naviru. Pojavljuje mi se u snovima, tihim glasom za MAX! Vlado Đurović (65) započinje priču o dječaku “stupastih nogu, problematičnog šuta i fantastične tehnike”.
Tom klincu iz Šibenika kojeg je odmah promovirao u lidera prvaka Jugoslavije 1983., a kasnije ga dvaput zaredom rastužio kao trener Zadra i Crvene zvezde protiv Cibone, pravio je društvo i kada je podizao titulu prvaka Europe i kada se borio za mjesto pod NBA suncem. Priču o tinejdžeru koji je izrastao u najboljeg europskog igrača svih vremena.
“Glup je, zašto ne razmišlja...”
- Bogdan Tanjević bio je izbornik reprezentacije i rekao mi je da postoji jedan klinac kojega bi trebalo gurati. Pokazao mi ga je tadašnji trener juniorske reprezentacije Rusmir Halilović. Tada sam bio trener Slobode, ali sam ga upamtio. Kada sam se 1982. preselio u Šibenik, Dražen još nije napunio 18 godina, imao je stupaste noge, problematičan šut, ali fantastičnu tehniku – sjeća se proslavljeni trener upoznavanja s Petrovićem.
Pred Đurovićem je bila dvojba.
- Trebao sam donijeti vrlo tešku odluku za sebe, posebno za Srećka Jarića koji je bio veliki igrač i kojega sam potpuno sklonio u drugi plan jer je Dražen isključivo želio biti playmaker, voditi igru. Pustio sam ga, što bi rijetko koji trener učinio. Naravno, igrao je on i kod Moke Slavnića kao klinac, ali mnogo manje. Odmah me pitao: “Što mislite, koliko bih koševa ja trebao postizati po utakmici?”. Odgovorio sam mu da bi, s obzirom na to da je playmaker, desetak poena bilo odlično. Dražen je došao do prosjeka od 19 poena, bez trica, već u prvom dijelu sezone, a poslije ga je povećavao. Srećom, u klubu su tada bili stariji igrači Macura, Marelja i Ljubojević koji su prepoznali što radim i pomogli mi. Kada nisam bio u svlačionici, oni su Petrovića preodgajali, bili oštri kada bi pretjerivao, govorili mu: “Bolje da ti mi kažemo nego da trener viče na tebe”.
Prema riječima Vlade Đurovića, trenera Šibenke od 1982. do 1984., Dražen je itekako znao pretjerati.
- Često je imao situaciju tri na jedan, gdje je loptu mogao baciti samom igraču desno, ali on bi iza leđa dodao lijevo. Naravno, to nitko ne očekuje i lopta ode u aut, a Dražen još kaže da je taj glup što nije razmišljao. Svašta je radio, a ja sam bio vrlo oštar. Međutim, imao sam podršku navijača, što je bilo nezamislivo, jer je on Šibenčanin, a ja sam tu došao sa strane. Ali, kada sam vikao na njega, publika se nikada nije bunila.
S vremenom je, radeći “kao lud”, Dražen Petrović postajao najbolji.
- Trenirao je od 6 sati ujutro do 7.50, kada je bez tuširanja odlazio u školu, zatim se vraćao, a onda imao i večernji trening s momčadi. Nevjerojatno! Na taj je način namjestio šut koji nije bio njegovo oružje. Njegov brat Aco je imao mnogo prirodniju ruku, Jarić također, oni su bili rođeni šuteri. Dražen nije, ali je fanatičnim treninzima sve postigao. Kada nije imao vremena, gađao je po 500 puta dnevno, ponekad i 1000. Imao je pravi skok-šut, a to iziskuje napor. Stalno je sebe stavljao u uvjete utakmice. I ja sam jedno vrijeme pratio te njegove treninge, ali poslije stvarno nisam mogao tako rano ustajati.
Dražen je te 1983. godine doveo Šibenku do titule, ali je odlučeno da se utakmica protiv Bosne poništi i da se igra novi meč.
- Prvi koji je rekao da neće igrati bio je Dražen, a ja sam ga podržao. To nisu mogli promijeniti ni političari. Iz Zagreba je stigla direktiva da moramo igrati, rekli su da ću biti kažnjen Bog zna kako... Nismo otišli u Novi Sad.
Po povratku iz tadašnje JNA, Dražen je otišao u Cibonu.
- Znao sam da odlazi u Cibonu, iako je i Partizan puno radio na tome da ga dovede, kao i Crvena zvezda. U Zagrebu su ga Mirko Novosel i brat Aco uvjerili, rekli mu da će s playmakera prijeći na dvojku, da će postati mnogo bolji. To se pokazalo točnim.
Onda je krenuo rivalitet Đurović – Petrović. Kao trener Zadra, proslavljeni strateg je 1986. u finalu play-offa pobijedio upravo Draženovu Cibonu, prvaka Europe!
Znao sam kako ga pobijediti
- Postali smo ljutiti protivnici, bili su to žestoki sukobi. Zadar protiv Cibone igra fantastično, ne može bolje, ali oni vode 12 razlike na poluvremenu! U našoj svlačionici, normalno, tuga. Ja kažem igračima: “Jeste li vidjeli kako se braća Petrović raduju, kako skaču nakon svakog koša? To znači da vas se boje. Samo vi nastavite, neće oni pogoditi sve šuteve!”. Morao sam zaigrati na kartu psihologije. Prva minuta drugog poluvremena, Dražen izbacuje loptu pored moje klupe, a ja viknem Matuloviću: “Pusti Dražena, neka on šutira koliko hoće, bolje čuvajte Cvjetićanina, taj nas ubija!”. Naravno, nakon toga Cvjetićanin skoro da i više nije dobio loptu, znao sam da sam dobio taj psihološki rat. Dražen je tada letio, samo da meni pokaže. Znao sam ja da on može, ali bi ga svaki promašaj činio nervoznijim, a onda je napravio i petu osobnu. Mi smo na kraju pobijedili.
Godinu dana poslije, u polufinalu doigravanja 1987., Đurović je ponovno vodio ekipu protiv Cibone i Dražena, ovaj put to je bila Crvena zvezda.
- Još gore! Sada su Aco i Dražen vikali: “Pusti Prelevića!“ Tada sam prvi put stavio Baneta Prelevića u sastav i on im je ubacio 32 poena – uz osmijeh se sjeća Đurović.
– Ponovno smo ih pobijedili i opet se nismo trudili previše čuvati Dražena, znao sam da je to nemoguće. Samo da ne razigrava Čuturu, Nakića, Knegu, Cvjetićanina... Bila je to strašna momčad. Samo neka Dražen ubaci svoju normu, ali da mi zaustavimo ostale.
U ta dva okršaja svoju ulogu odigrao je i jedan džemper.
- Prije treće utakmice s Crvenom zvezdom, u prolazu ispred Cibonine svlačionice pokazao sam Draženu da nosim iste karirane hlače i isti plavi džemper kao godinu dana prije dok sam vodio Zadar. U tom finalu sa Zadrom pukle su mi od čučanja i skakanja. Morao sam džemper vezati oko struka da mi pokrije pozadinu. Obukao sam isti džemper i iste hlače i ponovno su mi donijele pobjedu. Nevjerojatno!
A kakve su to pobjede bile u pitanju, Đurović je pokušao dočarati:
- Cibona je u finalu Kupa prvaka dobila 23 razlike Žalgiris sa Sabonisom, Kurtinaitisom, Homičusom... Kaznena ekspedicija, nije se moglo igrati protiv Cibone. Samo nekoliko dana nakon što je postala prvak Europe, mi smo ih pobijedili usred Zagreba. Sve je bilo pripremljeno za njihov trijumf, svi koji su nešto značili došli su na utakmicu. A ono - plač i tuga. Uspio sam izvući maksimum iz svojih igrača. Nitko od njih nikada nije odigrao takvu utakmicu! Vranković je ubacio 21 koš, imao 22 skoka i 17 blokada! To ne postoji nigdje - prepričava Đurović.
Isto kao što Europa nije vidjela novog košarkaškog Mozarta. Na pitanje je li nekada, za nekog klinca, pomislio “evo gam novi Dražen”, Đurović izdvaja jedno ime:
- Najviše sam očekivao od Nemanje Aleksandrova, ali ga je ozljeda uništila. Nema takvih kao što je bio Dražen.
Zato se košarkaške veličine pojavljuju samo u snovima. Ali, Dražen Petrović nije bio san, samo je igrao kao u snu.
>>Ja sam faulirao Dražena. Bio mu je to posljednji koš...
