Što je u imenu? Ono što zovemo ružom i nazvano bilo kojom drugom riječi jednako bi slatko mirisalo. Da parafraziramo Williama Shakespearea, bi li Konjščina ili Bedekovčina bile jednako ugodne za život da su "obična" naselja, a ne općine? Je li forma važnija od sadržaja? Shakespeare bi imao materijala za tomove tragedija i komedija da je danas živ i da ima priliku zaviriti u zapisnike sjednica općinskih vijeća iz vremena kad su se formirale općine.
Teške su to drame bile u općinama koje su se osamostaljivale, a posebno u onima koje su se razdvajale, a zajedno nemaju ni 3000 stanovnika. Bilo je i fizičkih sukoba, premještanja ljesova s jednog groblja na drugo, s tuđeg na vlastito, bojkota odlazaka u trgovinu u onoj drugoj općini jer "što bismo mi njima ostavljali novac"... Teške su se muke prolazile, sve da se bude svoj na svome. Gazda u svom selu. A ako se iz jednog sela izrode dvije općine, to znači i dvostruko više načelnika, vijećnika, pročelnika, komunalnih redara i raznih referenata. Postoje sela u kojima su poslovi "na Općini" jedina postojeća radna mjesta, ako ne računamo župni dvor u kojem je posao ipak rezerviran za župnika.
I ova se Vlada planira baciti u reformu lokalne uprave, ali i ona, kao i mnoga dosadašnja, toj temi prilazi oprezno. Jer, svako malo neki izbori, pa što bi se nepotrebno zamjerali biračima koji bi spajanje mogli shvatiti kao da im se nešto otima, da ih se kažnjava. Kad se pusti probni balon, redovito se vade rezultati istraživanja raznih ekonomskih instituta o tome da treba ukinuti 100, 200 ili čak 300 od 428 općina (gradovi i županije su tabu), objavljuju se tablice kao dokaz da se previše troši na plaće i hladne pogone koje financiraju porezni obveznici. Kad se, dakle, najavi reforma, novinari obično za komentar nazovu prof. dr. Ivana Koprića. Sve se lijepo najavi, a onda - mućak.
Pojave se, po običaju, nove korupcijske afere i još jedna reforma padne u ambis, a započne borba za očuvanje na vlasti, kad eksperimentiranje s biračkim tijelom nije poželjno. Nema razloga sumnjati da će tako biti i sad. Neki načelnici općina već se bruse, najavljuju referendume i vade argumente protiv spajanja, a većina ih se svodi na jedno: "Mi u našoj općini najbolje znamo što nam treba." I ne može se reći da nemaju pravo.
