I posljednja akcija SFOR-a da uhiti Radovana Karadžića i Ratka Mladića završila je bezuspješno kao i mnoge druge prije nje, a 15. prosinca istekao je rok što ga je Carla del Ponte dala Srbiji. Koliko je Karadžić ozbiljno shvatio akcije uhićenja najbolje govori činjenica da tamo negdje piše poeziju. Njegova zbirka “Pod levu sisu veka” bačena je rukavica u lice međunarodnoj zajednici.
Postavlja se pitanje je li moguće da elitne snage NATO-a, elitne stabilizacijske snage međunarodne zajednice u BiH, koje svojim satelitima mogu pratiti „što mravi rade na zemlji“, ne znaju gdje su i ne mogu uhititi na svijetu najtraženije optuženike za ratne zločine?! Ili pak neće, o čemu sve glasnije govore i najviši dužnosnici međunarodne zajednice i redom haški tužitelji.
Kao da postoji neki tajni scenarij nevidljivih moćnika o redoslijedu podizanja optužnica i hvatanju optuženih i, konačno, da postoji optimalno političko vrijeme kad se međunarodna zajednica, odnosno Amerika, prestaje igrati hvatača i počinje ozbiljnu akciju. - Akcije stvarno nisu bile fingirane - kaže Rasim Ljajić, predsjednik Nacionalnog savjeta SiCG za suradnju s Haaškim tribunalom. Tražili smo Mladića na svim lokacijama koje su nam dostavljene, ali uzalud. Na prostorima bivše Jugoslavije u svemu se povlače paralele, pa se stoga svaki potez svjetskih moćnika i te kako mjeri. Od toga da se vijest o uhićenju hrvatskoga generala Ante Gotovine priopćuje javnosti iz Beograda, mada za nju tužiteljica Carla del Ponte zna mnogo prije, pa do toga da Gotovina u haaškoj sudnici mora slušati optužnicu na srpskom jeziku. Analizira se tko je prije optužen, isporučen, na koga se više vrše pritisci i tko ih je više zaslužio. No, međunarodna zajednica radi po svojim mjerilima ne mareći puno koju će nacionalnu zajednicu iritirati svojim potezima.
Tako rad Haaškog tribunala sve više podsjeća na Izetbegovićevu politiku ekvidistance na početku rata kada su svi bili podjednako krivi. I oni s istoka i oni sa zapada. Kada, radi osobne sigurnosti i neodlučnosti treba podjednako optužiti i Srbe i Hrvate, kada se politikom nezamjeranja želi prešutjeti prava istina tko je bio agresor, a tko se morao braniti. Upravo je stoga za pravdu porazno da se u Tribunalu na optuženičkoj klupi prvo nađu oni koji su vodili obrambeni rat dok ratni zločinci i agresori još uvijek slobodno šetaju.
Posebno se to odnosi na slučaj Gotovine koji je na čelu Hrvatskih snaga vojnim pobjedama izravno pomogao i međunarodnoj zajednici da uspostavi ravnotežu snaga i stvori vojne preduvjete da bi uopće mogla početi razgovarati o mirovnim sporazumima i u Washingtonu i u Daytonu. Da ne spominjem bihaćku enklavu koja bi bez tih akcija, vođenih na temelju Splitske deklaracije, vjerojatno doživjela sudbinu Srebrenice. Da postoji svjetska politička volja, Karadžić i Mladić bi bili davno uhićeni. Stoga je smiješna prijetnja međunarodne zajednice Republici Srpskoj kako BiH neće ući u Partnerstvo za mir ako Republika Srpska ne uhiti optužene za ratne zločine Mladića i Karadžića. Kao da Bosna i Hercegovina ima veće ingerencije nad MUP-om Republike Srpske od međunarodne zajednice!! Kao da pojedinci u međunarodnim stabilizacijskim snagama nisu, kako piše jedan sarajevski tjednik, s Mladićem i Karadžićem na Palama ispraćali staru i dočekivali Novu godinu uz obilje pića, pjesme i veselja. Konkretno Francuzi.
Znači, nisu ih htjeli uhititi bez obzira što su znali za njihove uloge i u Srebrenici, opkoljenom Sarajevu, Škabrnji i cijelom zadarskom zaleđu i tko zna gdje sve ne. Nešto slično je i u priči o Karadžićevom zelenom mercedesu na Palama potvrdio i tvorac Daytonskog mirovnog sporazuma Richard Holbrooke. Je li to baš bio neposluh američkog generala, kako ga je okarakterizirao i tadašnji predsjednik Clinton ili upućuje na spomenuti “džentlenski dogovor” Holbrookea i Karadžića o neizručenju Haagu.
Bez obzira na najave o prestanku rada, Haški tribunal neće prestati funkcionirati dok se pred lice pravde ne izvedu svi optuženici za ratne zločine. On je sudbina i Karadžića i Mladića ma koliko ga izbjegavali. Samo pitanje je kad će doći to optimalno političko vrijeme međunarodne zajednice. Pojedini politički analitičari kažu da je to vrijeme vrlo izvjesno.
RADOVAN KARADŽIĆ
Rođen je 19. lipnja 1945. godine podno Durmitora, u selu Petnica kod Nikšića. U Sarajevu je na Medicinskim fakultetu specijalizirao neuropsihijatriju. Bio je i u Americi na školovanju. Pred rat je bio u zatvoru 11 mjeseci, navodno zbog pronevjere. Kasnije je pušten jer nije dokazano da je državnim novcem pravio vikendicu na Palama. U politku ulazi 1989. godine kada je izabran za predsjednika SDS-a, a u svibnju 1992. postaje predsjednikom bosanskih Srba. Dana 22. svibnja 1996. se obvezao Miloševiću da se povlači iz javnog života. Od travnja 1998. nije se pojavio u javnosti.
RATKO MLADIĆ
Rođen je 12. ožujka 1943. u selu Božanović kod Kalinovika. U Zemunu završava vojnu akademiju kopnene vojske 1965. godine kao najbolji u klasi. Službovao u Skoplju, Kumanovu, Ohridu i Štipu. Zapovjeno-stožernu akademiju završio je 1978. U siječnju 1991. postaje pomoćnik zapovjednika Prištinskog korpusa. Raspadom bivše Jugoslavije premješten je u Knin za zapovjednika Kninskog korpusa. U ožujku 1992. postaje ratni zapovjednik srpskih snaga u BiH kojima je zapovijedao sve do 1995. godine. U listopadu 1996. s dužnosti zapovjednika Vojske Republike Srpske smijenila ga je B. Plavšić i poslala u mirovinu.
