Čamac klizi kroz vodu, a gotovo da para dno. Tako nizak vodostaj u Kopačkom ritu Šandor Kovač doživio je možda još samo jednom u 20 godina, koliko mu je ondje radno mjesto. Razina vode, pojašnjava nam, zna biti i šest do sedam metara viša. – Niski je vodostaj raj za divlje svinje, jedu školjke koje su ostale na obali i mlađ ribe – kaže ritski rendžer. U daljini pogled puca na divlju svinju, a zvuk čamca prekida ju u “školjkastoj” gozbi.
Pred nama se prostire 7000 hektara posebnog zoološkog rezervata. Strogo je to zaštićeni dio Parka prirode Kopački rit u koji ljudska noga ne smije kročiti. Osim ako ta noga pripada rendžerima, znanstvenicima ili pak novinarima. Pravi je to raj na zemlji u kojemu posebice caruju ptice, po kojima je ta baranjska močvara nadaleko proslavljena.
– Orao štekavac izumire u cijelome svijetu, a u ritu se populacija povećava. Obično je u gnijezdu jedno mlado, a kod nas su dva ili čak tri. To je zato što ovdje imaju mir i hranu. Kormorani podosta ribe ozlijede, orlovi ih uplaše kako bi ribu vratili u vodu pa je onda oni pokupe – pojašnjava Šandor.
Kopački rit bilježi 18-postotni porast broja posjetitelja, a sezona je tek na polovici. Cilj im je dostići godišnju brojku između 50.000 i 60.000 gostiju. Najljepše je onamo kročiti upravo u ovo doba, od 20. kolovoza do 20. rujna, jer je tada migracija ptica. One iz sjevernih krajeva, guščarice i patkarice, dolaze u rit jer se hlade ledene kape i zaleđuju površine na sjeveru, a rode i lastavice, koje su ljeto provele u Baranji, odlaze u Afriku. Najčešći su posjetitelji rita u tih mjesec dana stoga promatrači ptica. Populacija je to turista o kojoj se kod nas relativno malo zna, a u Velikoj Britaniji ih je, primjerice, više od milijun.
– Ima pasioniranih promatrača ptica koji to rade gotovo profesionalno, iako su amateri i sasvim nevezanih profesija, elektroničari, nastavnici, strojari... – govori dr. sc. Tomislav Bogdanović, ravnatelj Javne ustanove Park prirode Kopački rit, inače profesor biologije i kemije. S dalekozorom u rukama i knjižicom za prepoznavanje ptica promatrači se probijaju kroz šume ili polja i bilježe gdje su i kad koju vidjeli. Ako su članovi klubova, ti će podaci biti uvedeni u bazu i tako se prikupljaju i razmjenjuju informacije. Unosan je to turizam. – Dolaze kamperom, obiteljski, pa ili borave u kamperu ili u Kopačevu iznajme cijelu kuću na tri-četiri dana, u udarnim vikendima. Oni točno znaju kada se i gdje koja ptica kreće, znaju da će ovdje uočiti onu koju nisu nikada vidjeli, dolaze s fotoopremom vrijednom stotine tisuća kuna, sve to da bi snimili jednu fotku “neke ptičice” koja, u europskim razmjerima, dolazi samo u Kopački rit – opisuje ravnatelj. Mahom su to stranci, posebno su aktivni susjedi nam Mađari i Slovenci, ali u najveću europsku močvaru u potragu za pticama dolaze i Nizozemci, Britanci, Kanađani, Japanci, zaljubljenici u taj hobi iz cijeloga svijeta. Ne pristižu, pak, autobusima, pojedinačni su to posjeti i na razini jednog automobila ili kombija sa šest-sedam mjesta.
Razveselit će ih svakako najveća populacija orla štekavca u ovom dijelu Europe.
– Sedamdeset je aktivnih gnijezda, a to znači da je u njima ili roditeljski par ili par s mladima, jednim ili dva potomka. Teško je procijeniti ukupan broj orlova, ali najmanje ih je 150. Da rit nije bogat hranom i ribom, ne bi ih bilo toliko. Orao štekavac može odletjeti u danu i 30, pa i 50 kilometara dalje od gnijezda u potrazi za plijenom. Hrani se uglavnom ribom, ali u gnijezdima smo proljetos pronašli i kunića, mačku, piletinu iz trgovine – navodi Bogdanović.
Da hrane ima na pretek, dokaz je i kolonija od 3000 kormorana. – Jedan u prosjeku pojede ribu od pola kilograma. Jednostavnom matematikom, pomnožimo li 3000 ptica s 0,5, dolazimo do računice da kormorani u ritu pojedu tonu i pol ribe na dan – iznosi laicima zapanjujući podatak. Kormorani love tako da se cijelo jato rasporedi na sredini kanala, klepeću i tjeraju ribu prema plićaku, a onu koja tako završi na pijesku, brzo pojedu. Spreme ju u volju, gdje se odmah počinje razgrađivati, pa kada riba stigne do ptića, već je dijelom prerađena. Slično je to kao kad “ljudski” roditelji spravljaju kašice djeci. Riba je u Kopačkome ritu, pak, više od 60 vrsta.
Što će turisti ondje doživjeti, ovisi i o sreći. Neki će otići i razočarani, a drugi će ostati bez daha promatrajući izbliza krdo jelena. Orao štekavac gotovo je svako jutro u 8 sati na stablu i gleda gdje mu je doručak. No, katkad i nije na toj poziciji. Priroda je to...
A u prirodi treba poštivati njezine stanovnike i njihov teritorij. Opasnosti za turiste nema, u posebni rezervat ionako ne mogu kročiti, a na čamcu im se ništa neće dogoditi. No, nikako ne smiju ometati životinje. Poštuju to, naravno, i rendžeri. – Ni slučajno ne smijete podragati jelensko tele jer će majka osjetiti ljudski miris i odbacit će ih. Isto je i s krmačama; ili će ubiti prasce ili će vas napasti – upozorava Šandor Kovač. Doživio je on tako i da divlje svinje laju. – Upao sam u gnijezdo s mladima, krmača je doslovce lajala na mene! U takvim situacijama treba se lagano udaljiti, korak po korak – savjetuje.
Suočio se Šandor i s nemilosrdnim komarcima, a ubod jednoga “smjestio” ga je sedam mjeseci na bolovanje. Ove se godine, pak, razbolio od uboda krpelja. No, ništa ga to nije poljuljalo; njegov je posao, poručuje, najljepši na svijetu. – Rođen sam u Kopačevu, odrastao sam u ritu, moj djed Janoš Horvat bio je poznati ribar i dovodio me sa sobom ovamo još od moje šeste godine – prisjeća se taj 42-godišnjak. Najbolji je on svjedok razlika u Kopačkom ritu tijekom tri-četiri desetljeća, i koliko je tehnologija napredovala. Posao mu je da obilazi i nadzire rit, ali i hvata ribokradice i krivolovce.
– Ima ih, manje u zadnje vrijeme, ali znali smo ranije za jednu noć pronaći 30 do 40 mreža ribokradica – otkriva.
Primijetio je i kako je sve manje žaba i zmija u ritskim vodama i šumama, iako još nije jasno zašto je tome tako.
– Kao da migriraju – razmišlja Šandor na glas. Trenutačno je i vrijeme parenja jelena, a njihova rika zaista je zanimljiv fenomen.
Cijeli se Kopački rit proteže na približno 24.000 hektara, od čega 7000 zauzima jedinstveni zoološki rezervat u kojemu je i najveći stupanj zaštite. Za razliku od nacionalnog parka, u kojem nisu dopuštene privredne aktivnosti, poput ribarenja, lova i poljoprivrede, parkovi prirode imaju opciju koncesionara. Tako je i s Kopačkim ritom; izuzev, naravno, 7000 hektara rezervata. Otprije je šuma Tikveš ograđeno lovište, lovilo je u njoj austro-ugarsko plemstvo, a kasnije i Tito te brojni svjetski političari i uglednici koji su mu dolazili u goste.
– Jeleni nemaju ovdje prirodnih neprijatelja pa bi bez te selekcije došlo do pretjeranog množenja fonda koji bi počeo migrirati na sve strane i nastao bi veliki problem. Vuka je nadomjestio čagalj i potisnuo je lisicu prema naseljima. No, on ne može zamijeniti vuka, može uhvatiti lane, vješt je lovac, ali neće sigurno uloviti zdravog odraslog jelena – govori ravnatelj Bogdanović.
A priča o vuku u Kopačkom ritu oživjet će u velikom projektu koji Javna ustanova planira realizirati u sljedeće dvije godine. Riječ je o obnovi dvoraca u Tikvešu koji obuhvaćaju šumski sustav te kulturnu i povijesnu baštinu. Investicija je to od 51,6 milijuna kuna, a 85 posto novca stiže iz Europske unije. Nastat će ondje multimedijski prezentacijski centar, s vremenskom šetnicom kroz dvorac. Kompleks datira iz 19. stoljeća, a izgradili su ga članovi teschenske loze obitelji Habsburg. Bio je to ljetnikovac i česta adresa lijepe plemkinje Izabele, lovkinje i zaljubljenice u prirodu. Imala je ona jedan od, u to doba, prvih pet proizvedenih fotoaparata. I dobro oko. Njezine fotografije, nastale 1850.-ih, bit će i dio postava u obnovljenim dvorcima, štoviše, po njima će se i rekonstruirati sobe jer su vjerni prikaz toga vremena. Bogdanović nam pokazuje fotografiju krda jelena na svom mobitelu, snimljenu u okolici dvorca početkom kolovoza. – Prije 200 godina, kada je Izabela snimala jelene, ovdje je bilo vukova. Austrougari su pedantno vodili knjige pa u lovno-gospodarskim osnovama piše kako su između 1754. i 1862. lovili 100 vukova godišnje. Posjetitelji će na ulazu u dvorac čuti tu informaciju, ali i vidjeti Izabelinu fotografiju, snimljenu s terase, na kojoj se na rubu šume u Tikvešu, onako u sjeni, usred dana, nazire silueta vuka kako gleda prema njoj – govori ravnatelj. Zanimljiva je i fotografija seljanki u narodnim nošnjama, u čijoj se pozadini vidi jelen dok se propinje na ogradu.
Dvorac Tikveš iznutra je ruševina, stradala u ratu, po njemu vode klimave stube. Dva su dvorca, jedan je stari, ladanjska kuća, a drugi je, kako ga se naziva, novi, iako su otprilike iz istoga doba.
– Kao javnoj ustanovi, cilj nam nije povećanje posjetitelja radi prihoda, već zaštititi prirodnu i kulturnu baštinu te, ako je moguće, vratiti vrste koje nestaju. No, daleko nam je veća uloga edukacijska komponenta, želimo svima u svijetu reći vrijednost rita. Mi smo srce Dunava, a ta je rijeka plava kucavica Europe. Najveće smo naplavno područje, uz deltu u Rumunjskoj. Vrlo smo značajni zbog migracija ptica. S pozicijom Tikveša, otvara nam se i sjeverni ulaz u park, a stvorit će to i pet radnih mjesta jer su ondje nužni i edukator, domar, spremačica, to su tisuće kvadrata prostora. Zajedno s vinarijama, zaokružit ćemo turističku priču. Mi smo motor ovog prostora – poručuje Bogdanović. Drugi im je veliki projekt pristanište na Sakadašu, gdje će “niknuti” posjetiteljski centar. Ondje su i pontoni za njihova četiri broda, a kupuju još jedan. Moderni su to brodovi na solarni pogon. Paralelno traje i EU projekt Naturavita za razminiravanje cijelog Podunavlja te obnovu i revitalizaciju šumskih sustava. Izuzetno je to značajno za gospodarenje šumama, a otvorit će se i prostor za rekreativni i sportski turizam.
Pogledajte video: Misteriozni ljudi - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva…
Dar prirode nedovoljno iskorišćen.