U trenucima pada Vukovara 1991., dok su sile zla razarale grad kršeći sve međunarodne konvencije i svjesno čineći masovne zločine, svijet je ravnodušno promatrao agoniju mlade i neovisne hrvatske države.
Dok su nenaoružani stanovnici tog grada heroja umirali za slobodu, Hrvatska je upirala uči prema europskim i svjetskim metropolama zazivajući pomoć. No, Europa je šutjela, pokazivala je zatečenost i zbunjenost. Pravila se da uopće ne razumije tko je žrtva, a tko agresor...
Cinična manipulacija
Nismo bili ni svjesni kakav su utjecaj imali desetljećima nagomilani stereotipi o Hrvatskoj i Hrvatima. Svijet nas nije doživljavao kao žrtvu velikosrpske agresije, već je većina svjetskih medija, ali i centara globalne moći situaciju promatrao kao „nastavak stoljetnog etničkog i vjerskog sukoba balkanskih plemena", „građanski rat", „pokušaj spašavanja Jugoslavije", „borbu za nezaštićenu srpsku manjinu" itd. (što se lijepo da iščitati prelistavajući stara izdanja najutjecajnijih svjetskih novina). Pritom su u globalnoj percepciji Srbi bili dobri dečki, a Hrvati loši jer ih se povezivalo s NDH i nacistima iz Drugog svjetskog rata. O Nedićevoj Srbiji nije se pisalo, a jasenovačkim žrtvama manipuliralo se preko svake mjere.
Jugoslavija je objektivno govoreći imala dobar imidž jer su je zapadni političari smatrali potrebnom za svoje geopolitičke interese. "Hrvatska je imala malo prijatelja među stranim dopisnicima u Beogradu ili među onima koji formiraju javno mišljenje u Americi, a to su geopolitičari, udruženi kolumnisti, izvjestitelji i urednici", pisao je tada Berry Brkich analizirajući američki pogled na Hrvatsku. Pomalo smo zaboravili kako je cjelokupni nekadašnji diplomatski i novinski aparat bio više nego aktivan u stvaranju sasvim iskrivljene slike o narodima bivše Jugoslavije.
O tome je još devedesetih pisao Stjepan Malović: „Službena propaganda namjerno je prešućivala nacionalne vrijednosti svih naroda osim srpskog, a sustavno se stvarala slika o Hrvatima kao genocidnom narodu. U zapadnim zemljama pod okriljem ambasada aktivno su djelovali snažni prosrpski lobiji".
Rezultati su toga, nažalost, bili više nego očiti. Dovoljno se prisjetiti sramotnog intervjua tadašnjeg francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda koji je dao njemačkom Allgemeine Zeitungu u prosincu 1991. godine, dakle, nedugo nakon pada Vukovara: "Koliko je meni poznato, povijest Srbije i Hrvatske odavna je puna takvih drama, posebice za Drugoga svjetskog rata, kada su mnogi Srbi poginuli u hrvatskim logorima. Kao što znate, Hrvatska je bila u nacističkom bloku, a Srbija nije. Nakon Titove smrti prikriveni sukob između Srba i Hrvata morao je izbiti na površinu. Eto, to se sada događa. Ne vjerujem da Srbija namjerava povesti rat da bi osvojila Hrvatsku, već ona teži promjeni granica i nekom obliku izravnog ili neizravnog nadzora nad srpskom manjinom u Hrvatskoj!"
Philip Cohen u svojoj sjajnoj knjizi „Tajni rat Srbije" otkriva nam kako je srpska propaganda od početka bila usmjerena na židovsko javno mnijenje, posebice u Izraelu, te obilježena namjernim krivotvorenjem i ciničnom manipulacijom. Stoga nas ne čudi kako je Hrvatska godinama morala dokazivati da nije nasljednica NDH, a prvi hrvatski predsjednik morao se pravdati da nije antisemit.
A kad je svijet počeo shvaćati što se stvarno događa, posljednji pokušaj Beograda bio je uvjeriti svijet da su svi podjednako krivi! Angažirali su neke od vodećih svjetskih PR agencija da im "peglaju" narušeni imidž.
U Britaniji su tako, svjedoči Jerry Blaskovich u svojoj knjizi "Anatomija prijevare", angažirali Saatchi & Saatchi, a SerbNet, službena srpska lobistička skupina u SAD-u, unajmila je Manatos & Manatos za svoje operacije u Washingtonu. Navodno su srpski lobisti na platnoj listi imali i niz američkih dužnosnika. Istodobno, Hrvatska uopće nije znala što su međunarodni odnosi s javnošću i kako se služiti njima. Prve korake napravila je hrvatska dijaspora, koja je poznavala važnost imidža, ali i komunikacijske kanale.
No, imali smo sreće da su nam se u borbi za istinu, relativno rano, pridružili i neki svjetski intelektualci, kojima savjest nije dopuštala da se drže po strani.
Posebno mjesto pripada uglednom francuskom filozofu Alainu Finkielkrautu, koji je 1991. i 1992. godine u vodećim francuskim listovima neumorno branio hrvatsko pravo na neovisnost, slobodu i obranu, ismijavajući europske neznalice pa čak i tadašnjeg francuskog predsjednika.
Hrvatska još nije naučila
Hrvatskoj su trebale godine da donekle neutralizira desetljećima stvarane jugoslavenske i srpske stereotipe o Hrvatima.
Iako smo dobili rat, čini se da još uvijek nismo naučili kolika je moć propagande, kakve su njezine posljedice i koliko je važno sustavno razvijati međunarodne odnose s javnošću.
O tome govori i podatak da ni 25 godina od stvaranja hrvatske države nemamo državnu agenciju koja bi se brinula o imidžu Hrvatske u svijetu, a javna nam je diplomacija u povojima.
>> Kolinda Grabar-Kitarović: Vukovar je simbol hrvatskog zajedništva
>> Prije 24 godine iz kolone je poručila: I dalje ih ne mrzimo
Srpski lobij radi i dalje. Vjerojatno su im ti savjetnici i rekli da trebalu obrijati brade, skinuti kokarde, ne zanivati se više radikalima nego naprednjacima, te otvorenu provedbu politike stvaranja Velike Srbije samo nastaviti drugim sredstvima - propagandom, lažnim optužnicama, prekrajanjem povijesti i sličnim dijelima... Najmanje ih je u svemu tome briga za njihove sunarodnjake u drugim zemljama - ta oni su uvijek bili samo sredstvo, a nikada cilj spomenute velikosrpske politike.