Kada se danas u javnosti spomenu studentski nemiri u Zagrebu onda očekivano na pamet najprije padaju dva događaja. Studenti Sveučilišta u Zagrebu masovnije su se pobunili 1968., kada su tražili poboljšanje materijalnog i društvenog položaja. Potom i u studenom i prosincu 1971., kada su njihovi zahtjevi išli za nacionalnom emancipacijom te nacionalnom ravnopravnošću. U prvom je slučaju Josip Broz Tito odgovornost prebacio na republička rukovodstva, a njihovim zahtjevima nije udovoljio, dok su u drugom težu cijenu platili proljećarski studentski lideri, opet bez udovoljavanja onome zbog čega su se upustili u prosvjed. Važnom je pak posljedicom navedenih događaja ostao stanovit strah režima od masovnih studentskih nemira te, kako će se vidjeti, spremnost da se popusti studentskim zahtjevima kada se ocijeni da nisu previše politički obojeni. Posljednji veći prosvjed studenata Sveučilišta u Zagrebu dogodio se prije točno 34 godine, u siječnju 1986.
Neodgovorna odluka
Akademska se godina 1985./1986. u Zagrebu odvijala relativno mirno: usred jedne od uobičajenih gospodarskih kriza posljednje dekade komunističke Jugoslavije, studenti su bili mnogočime nezadovoljni, posebno kvalitetom hrane u studentskim menzama i smještaja u studentskim domovima, ali pretjerano bi bilo reći da se u zraku mogao namirisati nagovještaj kakve nevolje. Čak je izgledalo da režimski ljudi unutar studentskih domova („aktivisti“, kako su ih tada zvali) sve čvrsto drže pod kontrolom. Vječna tema studentskog standarda, činilo se, riješena je na zadovoljavajući način: „međudomska koordinacija“ studenata uspjela je ishoditi da „društvena zajednica“ za smještaj i prehranu uplaćuje 65 posto, a studenti 35 posto novca. Više od polovine ukupnih sredstava planiranih za potrebe studenata Sveučilišta u Zagrebu tijekom 1986. (oko 2,25 milijardi dinara), otpadalo je na, kako se tada nazivala, Radnu organizaciju Studentski centar.
Otud je dolazilo izvjesno nezadovoljstvo načinom na koji je trebalo riješiti neke materijalne probleme koji su najviše smetali studentima, ali opet, činilo se, ništa previše ozbiljno. Sve do trenutka u kojem su u Studentskom centru odlučili poruku o tome da je namijenjeni novac premali poslati na način koji je bio motiv kasnijeg prosvjeda. Naime, nasuprot ustaljenoj praksi da se cijena prehrane (i smještaja) ne mijenja usred akademske godine te bez obveznih „konzultacija sa studentima i društveno-političkim subjektima“, radnički je savjet SOUR-a „Društvena prehrana“ (tj. restorana-menzi) jednostrano donio 31. prosinca 1985. odluku o „povećanju cijena tzv. jela po izboru“ za 9,2 posto.
Odluka o povišenju cijena prehrane na posljednji dan 1985. (tj. na Silvestrovo ili Staru godinu) nikako se ne može smatrati slučajnošću. U kasnijoj će analizi zagrebački komunisti tu odluku okvalificirati krajnje neodgovornom. Članovi Radničkog savjeta, navedeno je, zanemarili su „specifičnu i krajnje osjetljivu političku dimenziju takvog postupka. Njime su dezavuirani višegodišnji napori da se svako inače nužno povećanje cijena priprema organizirano uz puno objašnjenje studentima opravdanosti i neizbježnosti tih mjera.“. Dakle, povišenje cijena bila je neugodnost koja se zbog ekonomske opravdanosti nije mogla izbjeći, samo su u Studentskom centru teško pogriješili što su tu odluku donijeli naprečac.
Ozbiljne akcije
Dobar dio studenata kao da je jedva čekao taj trenutak. Nakon povratka većine studenata u studentske domove poslije praznika, glasovi o povišenju cijene prehrane munjevito su se počeli širiti. Najviše u Studentskom domu „Stjepan Radić“. Ondje su nevolje za režim počele već 12. siječnja 1986., kada se očito oformila agilnija skupina nezadovoljnih studenata koja je počela planirati ozbiljnije akcije. Počelo je s plakatima kojima su studenti pozvani na bojkot studentskih menza. U krugu doma pojavili su se u svakom paviljonu u noći na 13. siječnja. Očito nabrzinu izrađeni, nisu bili više od amaterskog znaka prosvjeda: na papiru veličine 20x30 centimetara običnim je flomasterom napisano „Budimo solidarni! Nemojmo doći na klopu u menzu u utorak i srijedu (14. i 15. siječnja)“. Jutro poslije, domski su aktivisti prijavili pronalazak plakata i u Studentskom domu „Ivo Lola Ribar“.
Autori plakata nisu bili isti jer je na jednom bilo napisano: „Ovo je prilika da napokon i mi učinimo nešto za sebe!“. Ondje se pronio glas o skorom bojkotu svih studentskih menza u Zagrebu. Na jednom je pak prosvjednom plakatu pisalo: „Dolje štrajkolomci!“. Taj je napis sugerirao da organizacija prosvjeda u tom studentskom domu ne ide najbolje. Doista, ondje su domski aktivisti, ili studenti članovi socijalističke omladine i komunističkog ogranka, uspjeli brzom akcijom, tj. munjevitim održavanjem niza sastanaka u pojedinim paviljonima, ugušiti prosvjed u začetku. Središte je prosvjeda ipak bilo u Studentskom domu „Stjepan Radić“. Ondje su se studenti odbili primiriti usprkos brzoj akciji režima. Isti dan kada je počeo poziv na bojkot, 13. siječnja 1986., radnički je savjet studentskih restorana-menza, temeljem izravnog naloga zagrebačke partijske organizacije, ukinuo odluku o povišenju cijene prehrane, a domski su se aktivisti rastrčali po paviljonima objašnjavajući da je prosvjed – jer je došlo do ukidanja sporne odluke – zapravo nepotreban.
Bez uspjeha, jer su najagilniji nezadovoljni studenti uspjeli poraziti režimske aktiviste istim oružjem kojim su pak oni uspjeli poraziti prosvjednike u Studentskom domu „Ivo Lola Ribar“. Temeljna je, naime, tadašnja metoda aktiviranja studenata u domovima, poput upoznavanja s nekom odlukom koja se ticala studentskog standarda i sl., bila održavanje tzv. katnih sastanaka. Netko bi uzbunio studente na prvom katu jednog paviljona, skupina bi se potom premjestila na drugi, pa na treći, da bi na kraju došlo do organiziranja zajedničkog sastanka na razini paviljona, odakle bi okupljeni otišli na zajednički sastanak na razini cjelokupnog studentskog doma. Tom su prilikom prosvjednici preduhitrili domske aktiviste: najgrlatiji su (skupina od 20-ak studenata) uspjeli ovladati prvim paviljonom doma, odakle su odaslali odabrane predstavnike u ostale paviljone.
Uspjeli su privući pozornost ostalih studenata pa je skupina koja je na kraju izišla iz sedmog paviljona brojila više od stotinu ljudi. Tada su joj počeli prilaziti također organizirani stanari ostalih paviljona. „Procjenjuje se“, navedeno je u jednom partijskom izvještaju, „da je grupa narasla na otprilike hiljadu studenata koji su se uputili pred SKUC i zatražili razgovor s rukovodstvom Studentskog centra. U narednih sat vremena grupa je narasla na oko 1500 ljudi.” Kada se to i dogodilo, odnosno kada ih je direktor Mirko Žderić pozvao na razgovor, zatražili su da to učini preko razglasa. Kada je on to odbio, suočio se s pravom bujicom povika, među kojima: „Dolje lopovi!“ i „Dolje buržoazija!”. Ali i jedan, imajući na umu da se radilo o prosvjedu zbog povišenja cijene prehrane, posebno znakovit: „Dolje Žderić!“. Napetost je trajala dobar dio večeri, a 14. siječnja 1986., oko 2 sata ujutro, posljednji studenti razišli su se po paviljonima, ali nakon najave novog studentskog zbora u podne.
Ušutkani kritičari
Kasnije će apologeti režima tvrditi da je samo pravodobna idejno-politička akcija uspjela spriječiti daljnji razvoj revolta. To se može smatrati točnim premda su pred režimom bila, kako će se vidjeti, dva naporna dana. Počelo je najavljenim sastankom sa studentima u podne na kojem im je najavljena ostavka direktora Marića (rano ujutro zatražila ju je zagrebačka partijska organizacija), što je ostvareno do ranog popodneva. Direktorova glava nije ipak do kraja smirila okupljene pa je nastavljeno s pozivima na bojkot, uz potencijalno opasan dodatak, tj. zahtjev za postavljanje biste Stjepana Radića u krug doma. Atmosfera u domu još je bila zapaljiva pa su na novoj tribini, održanoj isti dan navečer, predstavnici najviših političkih, sveučilišnih i gradskih vlasti prvi put najavili popuštanje studentskim zahtjevima. Čini se da je, usprkos bučnom protivljenju organizatora prosvjeda, ta najava umirujuće djelovala na ostale. Naime, većina je odbila odazvati se pozivu na nastavak prosvjeda i nove akcije koje su nesumnjivo mogle nemire iz Studentskog doma “Stjepan Radić” pretvoriti u masovniji oblik. Baš zbog najave obećanja o poboljšanju studentskog standarda, izrečene na tom sastanku, većina studenata nije prihvatila prijedlog o izlasku iz kruga doma te odlasku u Studentski centar, Dom sportova ili pred Sabor, povezivanje s drugim domovima, fakultetima te studentima u Ljubljani i Beogradu, opći bojkot prehrane u restoranima te plaćanje smještaja u domovima.
Još jedan dan zatišja režim je dobro iskoristio. Do nove tribine sa studentima, zakazane za 15. siječnja 1986. u večernjim satima, mobilizirana je masovna mašinerija partije i njezinih pridruženih grupacija. Od više od 20 sastanaka, održanih od ranih jutarnjih sati do kasnog poslijepodneva spomenutog dana, najvažnija su bila tri: prvi, održan odmah ujutro, na kojemu je rukovodstvo republičke i gradske partije odobrilo dodatni novac za studentske potrebe (ili, kako je u dokumentima navedeno, „usvojen je konkretan plan idejno-političkih i drugih mjera za aktivnosti tijekom dana i u odnosu na naredni period“), drugi, završen nekako oko podne, gdje su visoki predstavnici partije naložili mobilizaciju više od 400 nastavnih i studentskih aktivista kojima je naloženo da moraju spriječiti širenje prosvjeda u druge studentske domove te obvezno doći na zakazanu tribinu u Studentski dom “Stjepan Radić”, i konačno treći, održan popodne, gdje je nekolicini najglasnijih predstavnika studentskih nezadovoljnika predočen plan poboljšanja studentskog standarda.
Premda sve još nije bilo gotovo, bilo je jasno da režim gotovo potpuno kontrolira situaciju: studentsko je nezadovoljstvo ograničeno na jedan studentski dom, a jasna najava materijalnih poboljšanja do kraja će poništiti temeljno opravdanje prosvjeda. Za svaki slučaj, partijski su rukovodioci održali i poseban sastanak s predstavnicima medija. Dogovoreno je da novinski napisi budu u skladu s usvojenim političkim ocjenama, ali i samorazumljivom „odgovornošću sredstava informiranja u obavještavanju javnosti“. Nije smjelo biti iznenađenja. Na novoj tribini u Studentskom domu “Stjepan Radić” okupilo se više od 1300 studenata. Prisutnost je režimskih aktivista bila primjetna, u konačnici ih je bilo gotovo pet stotina. Kada je rektor Sveučilišta u Zagrebu, nakon što je svaki student osobno odobrio prijedloge zaključaka, obećao da će se on „osobno brinuti“ da se realiziraju, dobio je oveći pljesak. U tim su zaključcima postavljeni zahtjevi za poboljšanje hrane u restoranima-menzama, za raspravu o cijeni smještaja, sanaciji krovova i sl.
Prosvjed je očito bio u antiklimaksu jer su partijski i domski aktivisti uspjeli kanalizirati raspravu te ušutkati kritičare. Nakon izjašnjavanja o prijedlogu zaključaka, kako je navedeno u povjerljivu izvještaju sa sastanka, „predsjedavajući zbora pružio je priliku prisutnima da eventualno iznesu još neke prijedloge u odnosu na predložene zaključke, i budući da ih nije bilo, zaključio je zbor. Neočekivana kratkoća zbora, proizašla iz dobre idejno-političke i akcione pripreme, zbunila je dio prisutnih u dvorani, a naročito organiziranu grupu koja je očekivala njegovo dulje trajanje.”. Samo je u „dugom trajanju“ tribine ležala mogućnost održavanja bilo kakve živosti u prosvjedu, a nju je režim učinkovito spriječio. Počelo je polagano napuštanje dvorane, uz uobičajeno formiranje manjih grupa. Tek u tom trenutku studentski nezadovoljnici počeli su glasno prosvjedovati, vičući da su ih obmanuli. „Kako će se stvoriti“, upitao se jedan, „tolike milijarde odjednom, ako se do sada nije moglo?“. Uzalud, jer su ih odmah preglasali domski aktivisti koji su „vrlo umješno blokirali i kontrolirali svaki istup idejnih začetnika prijedloga koji su bili na tragu izlaska iz okvira studentskog standarda.“. Idući dan, 16. siječnja 1986., policija je zadovoljno primijetila da je zapažen „izuzetno velik odaziv studenata na večeru“.
Kada se studentski prosvjed u Zagrebu iz siječnja 1986. usporedi sa studentskim nemirima 1968. ili 1971., nije moguće pobjeći od dojma marginalnosti prvog. Za razliku od spomenutih masovnih nemira, tijekom prosvjeda zimi 1986. najviše je 1500 ljudi bilo u njega uključeno, što je zaista zanemariv broj ako se stavi u odnos prema više od 30 tisuća studenata koji su tada studirali u Zagrebu.
Lignje koje se šepure
Nije se čak radilo ni o većini studenata koji su stanovali u studentskim domovima u Zagrebu, pa čak ni o jednoj trećini, nego o najviše dvadesetak posto. Jedan od razloga treba nesumnjivo tražiti u tome što na temelju zahtjeva za sniženje cijene prehrane (ili, tip zahtjeva koji je obično u ulozi povoda, a ne motiva masovnijih studentskih nemira) studentski nezadovoljnici nisu uspjeli formulirati traženja načelnije naravi. Nije ni pokušano sa zahtjevom za dublje prevrednovanje položaja studenata u tadašnjem društvu. Brz, učinkovit i sveobuhvatan odgovor režima važniji je razlog neuspjeha studenata.
Sredinom veljače 1986., ili mjesec dana nakon prosvjeda, dobar je dio obećanog ispunjen: cijene su prehrane vraćene na prijašnju razinu, normativ menija povišen je za 20 posto, dobavljač kruha promijenjen, obnovljena je restoranska linija u restoranu „Sava“, u sve je studentske domove uveden doručak, a Coca-Cola se više nije točila iz litrene boce. Nije sve bilo kako treba, pa je, kako je primijetio jedan promatrač, „pramenove rusih kosa nekih kuharica i dalje bilo moguće zateći na tanjuru“, u mnogim restoranima vladao je „nesnosan propuh“, a meni nije uvijek odgovarao stvarnosti s osobito teškim posljedicama za one koji su voljeli pržene lignje – „konobari se, kad im kažete za lignje koje se šepure na jelovniku, čudom čude“ – ali bilo je bolje nego prije.
S primjetnim su zadovoljstvom studenti prihvatili i ostavku direktora Žderića: nepoznat im je, pak, ostao opseg kriminala u Studentskom centru koji je otkrila notorna tajna politička policija, od manipulacija sa studentskim ugovorima pa do kupnje stanova, vikendica, garaža i hrane na račun poduzeća. Povećan je angažman domskih i društvenih aktivista uspio ugušiti jače izražaje nezadovoljstva. „Moramo posebno istaknuti“, navedeno je u izvještaju vrhu partije u Zagrebu nakon propagandne akcije prezentiranja ostvarenoga sredinom veljače 1986., „oko 40 aktivista Općinskog komiteta Trešnjevka, koji su u Studentskom domu ‘Stjepan Radić’ prisustvovali katnim i drugim sastancima i dali značajan doprinos njihovom uspješnom odvijanju”. U drugoj se polovici 1980-ih komunisti u Hrvatskoj nisu više morali bojati društvene skupine koje su se prije toliko bojali.
VIDEO Top 20 fakulteta prema izboru maturanata 2019.
