Iako već godinu dana u župi sv. Katarine u Završju nedaleko od Karlovca pomaže beskućnicima, velečasni Dragutin Goričanec najpoznatiji je po svom projektu izbavljivanja prostitutki iz ponora prema kojemu su krenule. Kao i uvijek veseo i ponizan, dočekuje me sa smiješkom na pragu svog skromnog doma.
– Kada smo se prije devet godina prvi put sreli, spasio sam samo dvije prostitutke, a uz pomoć dragog Boga sada ih je već 13. Više ih ne moram tražiti po ulici, već one same dolaze do mene – govori vlč. Dragec, kako ga odmilja zovu. Zbog svog pomaganja osobama u nevolji koje su nepravedno gurnute na rub društva dobio je i nagradu Ponos Hrvatske.
– Ne smatram se herojem, sve sam činio zbog dobrobiti čovjeka. Kada sam tek počeo izbavljivati prostitutke iz tog paklenog života, svi su na mene gledali sa sumnjom, uključujući mnoge kolege svećenike. Mislili su da činim grijeh i da sam slab, a neki i da sam prolupao, skrenuo s pameti. Dugo je trebalo da shvate kako radim za dobrobit čovjeka i vjeru. Drago mi je što je došao takav papa kao što je papa Franjo i dao naglasak na to da što skromnije živimo i da idemo među ljude, a ne da ih čekamo u crkvi. To je moja najveća satisfakcija – ističe.
U svom prohladnom domu, sjedeći na klimavu stolcu, vlč. Dragec razgovor prekida učestalim stavljanjem drva u zahrđalu peć, prisjećajući se početaka pomaganja prostitutkama.
– Evo, vidite, drva su mokra i teško je zagrijati sobu. Ovakva hladnoća bila je povod mog odlaska na ulicu i prvog susreta s prostitutkama. Sjećam se kao da je bilo sinoć. Bilo je to uoči Božića i bila je vrlo hladna noć. Nakon molitve pred Presvetim, osjetio sam potrebu da moram poći u Zagreb i prošetati ulicama kako bih pronašao one koji su u potrebi. Ubrzo sam naišao na ženu koja je stajala na jednome mjestu, a drugi ljudi koje sam susretao žurili su kući zbog hladnoće. Prišao sam joj i pitao je što joj se dogodilo. Ona mi je odgovorila da se bavi prostitucijom. Kad sam to čuo, pitao sam je koliko košta razgovor. Bila je iznenađena. Vjerojatno je nitko do tada nije pitao za razgovor. Dao sam joj dvjesto kuna, koliko je tražila, i dobio cijelu njezinu životnu priču. Nakon što sam joj rekao da joj mogu pomoći i dati potrebno za pristojan život, odlučila je povući se s ulice. Moram reći da neke od njih nisu katolkinje. Hvala Bogu, sad ih je već 13, ali još ih je mnogo koje su u fazi prekida i ponovnog vraćanja tom poslu. Njihove su priče potresne. Jako malo njih time se bavi zbog opsjednutosti seksom. Većina je to prisiljena raditi jer ili nemaju za život ili su ih prisilili roditelji ili čak i suprug. Ima i onih kojima su uzeti dokumenti i jednostavno su u ropstvu – objašnjava vlč. Dragec.
Nema TV-a, interneta...
Izvlačenje prostitutki s ulica i nije bilo tako lako, imao je problema sa svodnicima, a i život mu je bio ugrožen. Nakon što je od djevojke čuo da vlč. Dragec želi samo razgovarati s njom, primjerice, jedan ga je svodnik nasilno izgurao iz kuće. No, ni prijetnje smrću nisu ga zaustavile u njegovoj nakani. Jer, kaže, dobri Bog daje život, ali ga i uzima kada za to dođe vrijeme.
– I ja bih volio znati zašto to radim. No, znam da me neka jaka snaga potiče da pokušam ljude s ruba uključiti u društvo, a posebno u život zajednice koju je osnovao Isus, Crkve. Moguće je da je to zato što sam kao dječak došao u tešku krizu i razmišljao da odem od kuće te da se počnem skitati, krasti i varati ili pak oduzeti si život tako da se bacim u rijeku Muru. Kroz molitvu krunice pronašao sam rješenje. Moleći krunicu, naime, razmišljao sam o tome da postoji netko tko je u stanju oprostiti svaki grijeh. Kako se meni dogodio grijeh krađe, povjerovao sam da će mi Isus to oprostiti. To mi je pomoglo da, uz pomoć Isusa i Marije, započnem novi život – govori vlč. Dragec.
Djetinjstvo je proveo u neimaštini, a tako živi i danas. Ne zanima ga najnovija tehnologija, skupi automobili ni bilo kakva raskoš. U njegovu domu nema televizije, kompjutora, interneta ni signala za mobitel, što njemu nije nikakva zapreka. Ponosi se svojim 32 godine starim fićom, koji je kupio prije 23 godine za tadašnjih tisuću njemačkih maraka. Kaže da ga ne bi mijenjao ni za najmoderniji mercedes.
– Uvijek me privlačio način života sv. Franje. Živjeti od providnosti je nešto čudesno. Zbog materijalne neimaštine živimo otežano, ali ako osmislimo življenje, dobivamo posebne Božje darove. Svoga sam fiću naučio popravljati, pa njime mogu poći na duge relacije. Sada ima 32 godine i nadam se da će izdržati još toliko, a pitanje je hoću li ja još toliko živjeti. Meni ne treba ništa u životu. Bitno je da dobri Bog bude mnome zadovoljan – ističe.
Koliko je vlč. Dragec skroman i podređen Bogu pokazuje i njegova jakna koja je već sva poderana, ali to ga uopće ne opterećuje. Svaki dan radi od šest ujutro do kasno navečer. Zbog misa zornica rano ustaje jer mora vjernike iz mjesta Ribnički Kunić koji nemaju prijevoz prevesti na misu. Nakon toga većinu dana provodi s beskućnicima u Prilišću.
Ostali bez obitelji i doma
– Teško je biti beskućnik i ne dao Bog da se to ikome dogodi. Društvo ih odbacuje kao zadnji ološ. Oni su samo ljudi kao i svi mi. Svi su imali obitelji i dom. Zbog različitih razloga sad su tu gdje jesu. Imaju topao dom, žive i rade. Evo, vidite, sad uzgajaju ovce i svinje. Također obrađuju zemlju i od toga žive. Ova mala svinja je vijetnamska svinja. Žao mi je što vi to ne jedete, ali da samo znate koliko je ukusna – šaleći se govori vlč. Dragec.
Jedan je od rijetkih svećenika koji imaju položen vozački ispit za autobus. Dok je bio upravitelj župe Sv. Kuzme i Damjana u Vrhovcu kod Ozlja, ljudi nisu dolazili na misu jer im je crkva bila daleko. Stoga je kupio minibus i skupljao vjernike vozeći ih na misu. Nakon toga počeo je prevoziti i invalide u kršćanska svetišta.
– Kad sam u Lourdesu ugledao prvi prilagođen autobus za invalide, spontano sam zaplakao od sreće. Bio sam sretan jer je netko razmišljao o osobama s invalidnošću i bolesnicima te im prilagodio tako veliko vozilo kao što je autobus, a to podrazumijeva da je opremljen liftom, krevetima, toaletom, kuhinjom i priručnom ambulantom. Od tada je počeo moj san, ali i molitva da se nešto slično ostvari u Hrvatskoj. Providnost nam je do sada darovala tri takva autobusa s pomoću kojih možemo prevesti osobe s invalidnošću, bolesnike te pratitelje i njihove prijatelje. Invalidi se ne smiju osjećati zapostavljeni. Najveća je sreća kad razveselite invalida – kaže.
Vlč. Dragec bio je veliki prijatelj s pokojnim fratrom Zvjezdanom Linićem. Na sam spomen njegova imena mijenja raspoloženje – zavladava muk.
– Fratar Linić nam svima nedostaje. Bio je dobar čovjek i prijatelj. Ali to je bila volja dobrog Boga. Naša je utjeha što mi kršćani vjerujemo da smrt nije kraj, samo nastavljamo živjeti na drugom svijetu. Linić je sada kod dragog Boga i još više moli za nas. Netom prije njegova odlaska na drugi svijet, zadnji sastanak s njim bio je emotivan. Bio je svjestan situacije. Teško je funkcionirao i malo govorio. Čvrsto me zagrlio i znao da je došlo vrijeme odlaska s ovog svijeta. Rekao mi je: "O, moj dragi Dragec, gotovo je, pomolite se za mene i to je moja jedina i zadnja želja" – prisjetio se sa suzama u očima velečasni Dragutin Goričanec.
>>Velika smjena svećenika: Pronađite svog župnika!
Pa prostitke večinom kažu da svoj vioko plačen poso nebi mjenjale za ništa gdje treba puno raditi, tako da njima to i nije neki pakao...