Bilo je to najdulje suđenje u povijesti Haaga, no cijela priča možda još nije gotova. Jer kako je priopćio DORH, nakon što su Frenki Simatović (73) i Jovica Stanišić (72), bivši čelnici Državne službe sigurnosti Srbije, pravomoćno osuđeni na po 15 godina zatvora zbog ratnih zločina, DORH je izvijestio da je od Haaga zatražio da im se dostavi cjelokupni materijal iz tog predmeta, uključujući i materijale prikupljene tijekom istraživanja koji nisu korišteni u postupku.
Tražili su dostavu spisa i dokaza iz njega jer je suđenje Simatoviću i Stanišiću sada pravomoćno okončano pa se dokazi prikupljeni u Haagu mogu koristiti u predmetima ratnih zločina koji se u Hrvatskoj vode protiv poznatih ili nepoznatih počinitelja.
Tisuće dokumenata
Isto je DORH od Haaga tražio i u svibnju 2013.., kada je spomenutom dvojcu bila objavljena nepravomoćna presuda. Godinu dana kasnije DORH je izvijestio da su mu predani javni sudski dokazi korišteni u navedenom postupku, koji su se odnosili na ratne zločine počinjene na području Hrvatske. Tada se radilo o ukupno 7320 dokumenata i 196 audio/videozapisa i ta je dokumentacija dostavljena, kako je 2014. izvijestio DORH, nadležnim županijskim državnim odvjetništvima koja istražuju ratne zločine. Osim DORH-a spomenute podatke dobili su i MUP i SOA kako bi ih koristili u istrazi ratnih zločina u kojima su počinitelji nepoznati. Je li dostava tih dokumenata 2014. rezultirala istragama i protiv koga, nije poznato. Kao što nije poznato ni hoće li se pokretati istraga protiv Stanišića i Simatovića u Hrvatskoj za ratne zločine koji nisu obuhvaćeni haaškom presudom.
VEZANI ČLANCI:
Dosad je praksa bila takva da se čeka pravomoćnost haaških presuda kako bi se optuženicima, poput recimo Milana Martića, i u Hrvatskoj sudilo za ratne zločine koji nisu bili obuhvaćeni haaškim optužnicama. Čeka li to i Simatovića i Stanišića, jer se samo mali dio njihove haaške presude odnosi na Hrvatsku, još se ne zna. No njihova pravomoćna presuda jedna je od najvažnijih presuda haaškog suda, a jako je važna i za Hrvatsku jer su oni osuđeni zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu koji je doveo do zločina u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju, Sanskom Mostu i Trnovu. To znači da je to presuda kojom se Srbija i njezino tadašnje političko vodstvo proglašava odgovornim za zločine u BiH i Hrvatskoj. Osim toga, na neki način to se može promatrati i kao presudu Slobodanu Miloševiću koji haašku pravdu nije dočekao jer je smrt bila brža. Simatović i Stanišić bili su njegovi bliski suradnici, a presuda njima označila je i Miloševića kao organizatora udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio protjerivanje nesrpskog stanovništva s područja Hrvatske i BiH, kako bi se na razvalinama toga stvorila nova srpska država.
Presuda im je postala pravomoćna nakon što je Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove u Haagu (Mehanizam) odbacilo žalbe Stanišića i Simatovića na nepravomoćnu presudu kojom su bili osuđeni na po 12 godina zatvora, jer je utvrđeno da su organizirali obuku, a zatim i angažirali srpske snage koje su sudjelovale u zauzimanju teritorija i zločinima. Žalbeno vijeće je ipak djelomično uvažilo žalbu tužiteljstva te im je obojici povisilo kazne, osudivši svakog na po 15 godina zatvora, smatrajući da je raspravno vijeće pogriješio kada ih nije osudio po modalitetu odgovornosti za udruženi zločinački pothvat.
Udruženi zločinački pothvat
Žalbeno vijeće zaključilo je da je postojao udruženi zločinački pothvat i da mu je zajednički zločinački cilj bio prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba iz velikih dijelova Hrvatske i BiH. Utvrdili su da su Stanišić i Simatović odgovorni kao pripadnici udruženog zločinačkog pothvata za zločine koje su razne srpske snage počinile 1992. u BiH, u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju i Sanskom Mostu, i za zločine počinjene 1995. u Trnovu i Sanskom Mostu. Također su proglašeni odgovornima za ubojstvo u Daljskoj Planini u Hrvatskoj u lipnju 1992.
Optužnica je podignuta 2003., nakon čega su i uhićeni u Srbiji. Prvo suđenje im je počelo 2009. i bilo je okončano oslobađajućom presudom. Drugo je počelo 2017. godine.
