Subota 19. rujna - Je li Milanović razmišljao o Bijeloj kući?
Narod bi rekao – Zoran bi Milanović svakom loncu htio biti poklopac. Ali zna se dogoditi da je poklopac premalen, pa u lonac upadne, ili prevelik, pa se lonac “buni”. Tako o aferi Janaf reče: “Ako je zaista policija pratila nekoga tko nosi dva milijuna ili 200 tisuća kuna nekome da mu da mito, onda hapsiš istog trena... Koga su čekali uhvatiti, američkog predsjednika?” I mnogo neukiji znaju da policija često čeka s uhićenjem kako bi otkrila još neke nepodopštine i još neke sudionike kriminala, a prebrzim uhićenjem može sumnjivcima dati vremena da se prikriju i tako samu sebe omesti, uhvatiti ih pet umjesto petnaest. U Milanovićevu bi se stilu moglo reći – o tome da će se kandidirati za predsjednika mediji su pisali puno prije nego je on to sam najavio, što je čekao, dvoumio se da li da se natječe za hrvatski Pantovčak ili američku Bijelu kuću? Od izjave da je Hrvatska država slučajna do usporedbe karijesa i korone i komentara o uhićenju u aferi Janaf nakupio se cio niz bisera, dovoljno za ogrlicu.
Nedjelja 20. rujna - Dodikov posjet Zagrebu barem uzburkao vode
Posjet Milorada Dodika Zagrebu izazvao je posve oprečne komentare. Dok ga jedni smatraju zasluženom pljuskom Bakiru Izetbegoviću, za druge je katastrofalna greška hrvatskog političkog vodstva, Plenkovića i Milanovića, koja će, kao kopija pogrešne Tuđmanove politike, stanje Hrvata u BiH samo pogoršati. No pitanje je može li to stanje biti gore nego što jest. Bošnjaci ne žele čuti ni za treći, hrvatski entitet, ni za konstitutivnost naroda, Hrvatima biraju predstavnika u Predsjedništvu države, a prijete da će taj model prenijeti i na lokalne izbore. U tijelima Federacije BiH redovito ih nadglasavaju te provode jednostranu reviziju Daytonskog sporazuma, na što Zagreb, kako ističu u hrvatskom političkom vrhu, “ne može ostati pasivan”. Jedni komentatori tvrde da se Hrvati mogu pouzdati u članstvu u NATO-u i Europskoj uniji, koji neće dopustiti takvu diskriminaciju jednog naroda, dok kritičari Dodikova posjeta prednosti toga članstva ne spominju, nego upozoravaju Hrvatsku kako bi trebala pomoći BiH da što prije i sama uđe u te dvije asocijacije, čemu se Dodik, uz potporu Rusije, odlučno protivi. Zaključno rečeno, Dodikov posjet barem je uzburkao vode u kojima su se Hrvati utapali.
Ponedjeljak 21. rujna - Petokraka nikad nije bila simbol pravednosti
Na riječkom je neboderu postavljena velika zvijezda petokraka, “umjetnička instalacija” Nemanje Cvijanovića, kao “simbol borbe za pravednije društvo”, kao “spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik”. Riječ je o skulpturi u obliku velike odbačene i zaboravljene partizanske zvijezde petokrake u koju je uronjeno 2800 krhotina stakla. U Wikipediji piše: “Pod znakom crvene zvijezde postrojbe JNA napadale su i razarale tijekom agresije na Hrvatsku brojne hrvatske gradove. Tisuće Hrvata je poginulo. Petokraka kao simbol propale države Jugoslavije postala je i simbol hrvatskih stradanja.” Na prosvjed građana u Rijeci nije trebalo dugo čekati, a predsjednik UHBDDR PGŽ-a Nikica Maravić kaže: “ Organizirali smo spontano okupljanje protiv ovog rugla u gradu Rijeci, zvijezde petokrake simbola najvećeg zla u Republici Hrvatskoj od ’45. naovamo”.Petokraka u povijesti nikad nije bila “simbol borbe za pravednije društvo”, nego uvijek simbol zločinačkih režima, kakav je bio i u Titovoj Jugoslaviji. Što dakle reći o petokraki na Riječkom neboderu? Riječ je o jugonostalgičarskoj, protuhrvatskoj provokaciji i teškoj uvredi hrvatskih branitelja, žrtava Domovinskog rata i svekolike Hrvatske.
Utorak 22. rujna - ‘Radnička prava’ – propali ideološki obrazac
Krapinsko-zagorski župan Željko Kolar, jedan od kandidata za predsjednika SDP-a, koji se bira iduće subote, pita: “Kad ste zadnji put čuli nekog SDP-ovca da govori o radničkim pravima?” Pitanje se čini umjesnim jer je “borba za radnička prava” glavna tradicija socijaldemokracije. Ali radnik se u Hrvatskoj izgubio, tu riječ kao i riječ “radništvo” malo tko rabi, “radničke klase” više nema, no nikad je i nije bilo osim u marksističkim apstrakcijama. Kolarov vapaj za “radničkim pravima” stoga je ostatak patetike koja nema koga zanimati, kao što malo koga može zanimati Kolarov SDP. U bivšoj državi kao i u svim komunističkim režimima “radnička prava” pripadala su totalitarnoj ideologiji kao batina kojom se mlatilo po “klasnom neprijatelju” i “kontrarevoluciji”. Uzimajući riječi iz toga nasljeđa Kolar, kao ni drugi kandidati za čelno mjesto u stranci, nema što ponuditi, nema gospodarsko-socijalni program koji bi SDP-u dao neki legitimitet u hrvatskoj stvarnosti i izvukao ga iz frazeologije koju možemo naći još samo u štivima iz prošlosti. “Radnicima” su danas u Hrvatskoj potrebni posao i dobra plaća a ne nikakva “radnička prava” kao obnova propalog ideološkog obrasca iz bivše države.
Srijeda 23. rujna - Rakitić voli Hrvatsku, ali joj okreće leđa
Nimalo me nije ganuo tekst Ivana Rakitića na Instagramu u kojem se oprašta od hrvatske nogometne reprezentacije. Em mu je to najteža odluka u karijeri, em mu je hrvatski dres najdraži, em mu je Hrvatska iznad svega..., ali, eto, “osjetio sam da je ovo trenutak”, i – ode. Pa ako se tako silno voli domovina, onda se na njezine pozive odziva sve dok te zove, što se jednako tako može reći i za Mandžukića i za sve buduće “oproštajce” koji će “osjetiti trenutak”. Od najstarijih ostao je Luka Modrić, od kojeg su mlađi i Rakitić i Mandžukić, ali se još ne oprašta i treba vjerovati da to neće učiniti sve dok može dati svoj igrački i patriotski doprinos hrvatskoj reprezentaciji. Ako ćemo pravo, teško je i u Mandžukića i u Rakitića vidjeti neki drugi razlog za oproštaj od reprezentacije osim osobnog komoditeta i klupskih karijera. Koja je to prepreka zbog koje se ne želi više igrati za reprezentaciju, a tako se grozničavo bori za mjesto u prvoj jedanaestorici kluba? Zašto bi reprezentacija u karijeri nekog igrača bila neobvezna, a igranje u klubu pitanje “života ili smrti”? Rakitić je sve činio da ostane prvotimac Barcelone, a već mjesecima hrvatski mediji uporno traže klub za Marija Mandžukića!
Četvrtak 24. rujna - Ako ste član HNS-a, prsti su vam bliže pekmezu
Bivša ministrica vanjskih poslova i predsjednica HNS-a Vesna Pusić komentirala je riječi predsjednika Zorana Milanovića koji je kazao kako se u aferi Janaf skriva nešto puno opakije i ozbiljnije. Te je među ostalim rekla: “Ljudi zbog pribavljanja koristi za sebe donose odluke koje su štetne za cijelo društvo i zajednicu. Gotovo je pravilo da što se više busaju u prsa domoljubljem, to je veća šansa da ćete ih uhvatiti s prstima u pekmezu.” Glavni lik u aferi Janaf Dragan Kovačević nikad nije naglašavao svoje domoljublje, pogotovo se njime nije “busao u prsa”, u javnosti se i ne zna što o njemu misli. Stoga je Vesna Pusić mogla za ovu priliku sročiti jedno drugo pravilo: “Ako si član HNS-a, to je veća šansa da će te uhvatiti s prstima u pekmezu.. Jer, nijedna stranka kao HNS, čiji je član i Kovačević, nije imala na sudu toliko dužnosnika i toliko presuda za korupciju i kriminal, a novinarima je bio zanimljiv i podatak da je uhićeni Kovačević bio “osoba od najvećeg povjerenja Radimira Čačića, Vesne Pusić i Ivana Vrdoljaka”. Nitko se ni od njih nije isticao domoljubljem, i možda bi bilo drukčije da su ga više imali i promicali, pa bi manje članova HNS-a bilo uhvaćeno s prstima u pekmezu.
Petak 25. rujna - Drage žene, sklanjajte višak cipela!
Kako je izgledala pretraga stana Sandre Zeljko, koja je s Tomislavom Sauchom optužena zbog dnevnica? Jako zanimljivo. Zamislite, jedan je policajac, kaže izvještaj sa suđenja, posvjedočio da se “pretrage sjeća i da je nađeno između 50 i 100 pari cipela, za koje je on procijenio da vrijede oko 30.000 do 40.000 kuna”. Vjerojatno je tisuće muževa poslije te informacije naredilo ženama da se nekako oslobode viška cipela, odnesu kod mame ili druge rodbine kako ne bi došle na udar policije. U istrazi i na suđenju nije spomenuto je li nađen prevelik broj čarapa, gaćica, grudnjaka, šminke..., pa je javnost ostala prikraćena za te pikanterije. Dok se govori ne o milijunima nego o milijardama društvenog novca koji nestaje u kriminalu i korupciji, policija broji cipele po stanovima te joj je sumnjivo što ih optuženica ima koji par više od prosjeka. Jedan Shakespeareov lik kaže kako najveći siromah ima nešto suvišno, te vjerojatno i najsiromašnije žene imaju bar deset pari cipela, a nešto imućnijima nisu dovoljna ni dva ormara da ih sve smjeste. Pouka: drage žene, nosite jedne cipele sve dok se negdje u gradu ne razvale i ne ostanete bose, inače vas može zadesiti gorka sudbina Sandre Zeljko.
samo oni koji su isprobali na sebi komunističku zavist, znaju što je to...takvi broje ljudima cipele i gledaju koliko odjeće imaju...a ne daj Bože da vas vide u skupocjenom krznu