Naši ljudi najviše vole diskutirati o pitanjima bez odgovora: postoji li sreća, što je to istinska demokracija, ima li života poslije smrti. Jedno je od takvih pitanja i ono o homoseksualcima. Otkako su oni stali odlučnije istupati u javnosti, sve se više raspravlja postaje li se homoseksualac rođenjem ili izborom, je li homoseksualnost spolno usmjerenje ili životni stil, je li ono što se među homoseksualcima događa doista ljubav. A sve se svodi na jednostavnu dilemu: jesu li gejevi i gejice normalni ljudi ili nisu?
Na prvi pogled, i to je jedno od onih pitanja o kojima jedni misle jedno, drugi drugo, a nitko nikome ne može ništa dokazati. Ali, srećom, nije tako: na ovo se pitanje može odgovoriti jasno i argumentirano. Odgovor glasi: jest, homoseksualci su normalni da normalniji ne mogu biti.
Nedavno smo o tome dobili dokaze. Jer, stižu vijesti da se velika gay-udruga rascjepljuje na dva društva: mišljenja se tako jako razilaze, da drugog izlaza nema. Prema tome, homoseksualci su normalni: oni rade ono isto što i svi mi ostali neprestano radimo, to jest svađaju se i dijele. Ono što se sad događa s njihovom udrugom, to se već odavno dogodilo s društvima pisaca, s filmskim festivalima, s novinama za kulturu, sa zajednicama izdavača i s udrugama slijepih. Svuda su se ta društva podijelila kao amebe i pokazuju tendenciju da se i dalje dijele. To je neka vrsta konstante svekolikoga hrvatskog društvenog života.
Ljudi se najprije udruže zbog nečega što ih povezuje: zbog neke zajedničke sklonosti, ili interesa, ili ideala. Ali, kad počnu zajedno raditi, onda se s vremenom otkrije kako se njihove koncepcije te zajedničke sklonosti, interesa ili ideala silno razlikuju. Tako dođe do sukoba i pobijedi kaos: bez obzira na to koliko je razlog udruživanja važan, taština biva važnija.
A nešto se slično sad događa i kod homoseksualaca. Za njih je kad se bolje pogleda udruživanje zapravo pitanje opstanka, a sloga jedini put. A ipak je i tu nastao razdor, ipak je i tu važniji osobni probitak.
Što iz toga možemo zaključiti? Jednostavno: da seksualna orijentacija ne utječe bitno na društveno ponašanje jedinki. Činjenica da su ti ljudi homoseksualci nimalo ih ne priječi da se ponašaju jednako iracionalno kao i svi ostali Hrvati. A iz toga slijedi da su oni normalni i da ih kao normalne treba i tretirati.
Ostaje samo jedna sumnja. Do zaključka da su homoseksualci normalni ljudi došli smo uspoređujući ih s nama ostalima. No, što ako mi ostali uopće nismo normalni, kad se tako strasno svađamo i dijelimo, kad nam u tome život prolazi? Mogu li onda biti normalni naši homoseksualci, kad toliko liče na nas?
Ukratko, pitanje i dalje ostaje otvoreno, I, već se vidi da ćemo o njemu i ubuduće diskutirati bez kraja i konca.
