Proljeće u Grčku uvijek dođe ranije nego u ostale dijelove Europe. Drvoredi naranči kroz glavni grad zamirišu cvijetom već koncem veljače. Osjeti se veća živost i pokrenutost od prošle godine dok je kapitalna kontrola i političko-ekonomska kriza bila jedina tema, kako u medijima tako i među ljudima. Zemljopisni položaj ili neko sudbinsko predodređenje za događanje povijesti, naroda, tragedija, komedija, drama… Sve su to redom grčke riječi kojih je preko 40% u svim indoeuropskim jezicima.
Tragedija na sjeveru
– Tko vas danas pita za kulturu?! – uzvikuje Tasos Halkias, umirovljenik iz Epira. – Malo koga još zanima povijest, kultura, umjetnost, znanje koje se od Grčke može posuditi. Grčka su danas izbjegličke i humanitarne krize, Grčka su pognute glave i snalaženje kako znaš i umiješ... Još samo ove procvjetale naranče podsjećaju na neki komadić ljepote, i ona gomila kamenja gore na brdu (Akropola). I paradoks je grčka riječ – nastavlja Tasos – a današnji paradoks je u tome što talijanska policija u suradnji s Albanijom počinje patrolirati grčko-albanskom granicom. Mi kao zemlja EU s jedne strane, a s druge strane druga zemlja EU pomaže zemlji iz koje su devedesetih pristizale rijeke ilegalnih imigranata upravo nama. No, tako se to događa ovdje od pamtivijeka.
I zaista, talijanska granična policija patrolirat će zajedno s albanskom diljem albansko-grčke granice kako bi se spriječilo izbjeglice i migrante u prelasku iz Grčke u Italiju preko Jadrana. Sporazum o zajedničkim ophodnjama postignut je na sastanku ministara unutarnjih poslova dviju zemalja u Rimu gdje je albanski ministar Saimir Tahiri zamolio talijansku ministricu Angelinu Alfano za pružanje pomoći u ljudstvu i tehničkim sredstvima za učinkovitu kontrolu granice s Grčkom.
– Europska unija pomaže Albaniji i Turskoj, dok nama kao članici stalno postavlja nove uvjete, prijetnje, traži smanjenje mirovina i tko zna što sve ne, a Tsipras mi uopće ne izgleda kao netko tko se snašao u svemu tome, on kao da je s nekog drugog planeta! – zaključuje Tasos Halkias.
Ne odustajemo od turizma
Dok jutrom odlaze na posao, barem oni koji ga imaju, Grci susreću autobuse izbjeglica koje iz pirejske luke prevoze ponajviše u centar na području stare atenske zračne luke Eliniko, uz more. Naviknuli su vidjeti odmah iza izbjegličkih autobusa i pokoji turistički autobus, čak i tijekom zime. Ponajviše Japance i Kanađane koji više vole doći u Grčku izvan sezone.
– Grčka ne prestaje biti zanimljiva i ne odustaje od onoga što najbolje zna raditi – turizma. Kaže Dimitris Sarimbegioglou, vlasnik malog privatnog poduzeća.
– Svjesni smo da nastala situacija neće proći tako brzo pa smo se organizirali i nekako priviknuli. Ono što me raduje je drastičan pad fašistički orijentiranih skupina, ideja i komentara. Svi su ljudi potpuno solidarni prema izbjeglicama. Već jako dugo nisam čuo komentare poput – “Zašto dolaze ovamo?!”. Na otocima ribari svojim brodicama spašavaju ljude iz mora, na sve strane prikuplja se pomoć…
Ženske organizacije prije par dana organizirale su veliko prikupljanje humanitarne pomoći za izbjeglice na središnjem trgu Sintagmi. Istom onom trgu na kojemu se Grci uvijek okupljaju na proteste. Odziv je bio nevjerojatan! Vlada je čak raspisala i natječaj za ljude koji će raditi u humanitarnim akcijama, kampovima i pomoći izbjeglicama te imati simboličnu plaću. Statistički, blagi pad nezaposlenosti od 24% jest registriran, no posao se gotovo isključivo nudi informatičkim stručnjacima i programerima u stranim korporacijama koje posluju u Ateni. U drevnoj četvrti Plaka, podno Akropole, nastavljaju s osmijehom prodavati suvenire upornim turistima iz Japana, Kanade, Australije…
Opskrbljenost hranom i osnovnim potrepštinama je sasvim pristojna. Cijene se već dugo ne mijenjaju, tržnice su ponovno s dolaskom proljeća prepune povoljnih, a kvalitetnih proizvoda sa sela. Popustili su i protesti poljoprivrednika. Ograničenje od 400 eura tjedno još uvijek sprječava ono malo Grka koji imaju ušteđevinu na računima da dođu do gotovine ili odu u neku veću kupnju. Time se sprječava trošenje novca na luksuz, ali i na neke osnovne životne potrebe poput bolničkoga liječenja. Nijedna europska država nema tako loše organiziran sustav zdravstvenoga osiguranja i državnih bolnica, ne samo sad, već odavno. Većina ljudi koji nešto ušteđevine imaju, čak i izbjeglice, upućuju se u preskupe privatne klinike. Agelos Zaharias koji radi u jednoj od elitnih privatnih bolnica kaže da je nekada svaki dan na poslu vidio pokoju slavnu osobu, a danas vidi više izbjeglica nego Grka. A tko izbjeglicama ili migrantima plaća to skupo liječenje u privatnim klinikama, ni sam nema odgovor.
Iako je cijela zemlja osunčana i već prvi hrabri kupači kradu zrake sunca na plažama južne Atike, na sjeveru Grčke tijekom prošlog tjedna velike kiše i vjetar prouzrokovali su ozbiljnu humanitarnu krizu. Osobito u kampu Idomeni gdje su zbog kiše prošli ponedjeljak žene i djeca doslovce ležali u ledenom blatu. Polovica izbjeglica i migranata koji su ostali zarobljeni u kampu Idomeni su djeca. Mala djeca, dojenčad i tinejdžeri s obiteljima, ali i bez pratnje. Jedna žena porodila se u šatoru, a nekoliko je dječaka hospitalizirano. Pokušavaju preživjeti teške uvjete umotani u termo-pokrivače. Prosvjedi izbjeglica prouzrokovali su i kašnjenje humanitarne pomoći. Predstavnici Europske agencije za azil (EASO) dijelili su letke na arapskom pozivajući izbjeglice da napuste Idomeni i traže smještaj u jednom od privremenih centara koji su otvoreni u posljednjih nekoliko tjedana. Kako tvrdi EASO, jedino tamo se mogu prijaviti za program razmjene Europske unije koji bi mogao potrajati dva do tri mjeseca.
Ljudi koji su Atenu ili otoke izabrali za svoj dom, a dolaze iz drugih zemalja, no ne kao izbjeglice, već kao legalni stanovnici s boravišnom i radnom dozvolom, čine posebnu zajednicu u Grčkoj. Njihova nevjerojatna ljubav ne posustaje i trude se svim silama organizirati druženja, edukacije, pomoć, aktivnosti, bilo što što će im život učiniti bliže idealu kakav ljudi imaju o životu u 21. stoljeću. Velike su zajednice Poljaka, Nizozemaca, Amerikanaca, Britanaca… Među njima je i manji broj Hrvata, koje je posao ili ljubav dovela u Grčku, poput Jelene Kuzmanović i Anite Primorac. Na pitanje kako bi usporedile život u Hrvatskoj s trenutačnim iskustvom života u Grčkoj, potpuno se slažu: – Postoje stvari koje mi možemo naučiti od Grka. Solidarnost i spremnost na akciju, pokušaj promjene opće svijesti. No, većina administrativnih stvari ipak je bolje organizirana u Hrvatskoj. Nismo sigurne kako bismo se mi nosili s tolikim priljevom izbjeglica, iako smo imali poprilično iskustvo, no Grci su pred puno većim izazovima.
Stoljećima primamo strance
I kad je najgore i najteže, Grci se bave sporednim važnim stvarima, velikim vjenčanjima, javnim zabavama, bouzuki glazbom uživo i svakim drugim oblikom borbe protiv opće depresije. Posljednjih godina iscrpljeni crnom kronikom, brojnim samoubojstvima i sve većim trendom odlaska u dijasporu, Grci svoj identitet nikako ne žele izgubiti. Postoji nešto što ih čini jedinstvenima, a to je ta nada da se stvari mogu promijeniti, ustrajnost i upornost. Čak i u politici.
Nigdje kao u Grčkoj nećete vidjeti uporne pokušaje odbačene političke ideje da se ponovno uzdigne. Jedna takva priča je i sama Syriza. A trenutačno slična priča nastaje zahvaljujući izuzetno upornoj bivšoj predsjednici parlamenta Zoi Konstantopoulou koja nakon odstupanja od Syrize po drugi put osniva novu stranku i obećava puno čvršći stav od Tsiprasa.
Iako im je zemlja u potpunom financijskom i ekonomskom rasulu, Grci već mjesecima pokazuju najveću moguću humanitarnu i ljudsku stranu kad su u pitanju obični ljudi poput njihovih novih stranaca – izbjeglica. Jer stoljećima dočekuju razne strance – vojske, doseljenike, imigrante, izbjeglice, turiste... pa im je već postalo sasvim svejedno.
