Iz dana u dan potvrđuje se činjenica da je Hrvatska sve čudnija zemlja u kojoj su pogubljeni svi kriteriji. Ako postoji neki hrvatski ljetni festival koji doista ima dugu tradiciju, ako se odvija u gradu koji je nulta točka hrvatskog urbanog identiteta i ako je to festival koji je nekada bio u rangu prestižnih europskih festivala kao što su to Salzburške svečane igre, onda su to Dubrovačke ljetne igre.
Punih šezdeset i osam godina, Dubrovnik, taj grad na gradovima privlači i inspirira domaće i strane umjetnike i stvara brend koji je trenutno ugrožen prebrzom i preintenzivnom turističkom eksploatacijom dubrovačkih ljepota. Galopirajući turizam pojeo je dubrovačku ambijentalnost koja je od 10. srpnja do 25. kolovoza već desetljećima rezervirana za umjetnost. I Igre su došle u krizu. Većinu obilatog budžeta Igara pojedu, prije svega, visoke dubrovačke cijene smještaja, ali i posvemašnja prometna izoliranost Dubrovnika koji je nešto poput Gibraltara, otok zapravo odvojen od matične zemlje do kojeg brzobrodska linija državnog brodara od Splita vozi šest sati. I dok država uredno plaća svoj danak još uvijek uglednom i prestižnom dubrovačkom festivalu (riječ je o nemalih četiri milijuna kuna), ono što doista čudi je odnos najviših predstavnika hrvatske vlasti prema Dubrovačkim ljetnim igrama. Predsjednica republike Kolinda Grabar Kitarović stiže mnogo toga, ali već dvije godine zaredom ona nije došla na otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara. Zašto, nije poznato. A neki su njeni prethodnici baš Igre koristili kao mamac za visoke goste, poput danas pokojnog češkog predsjednika Vaclava Havela koji je stigao i popiti piće u Taliru koji, naravno, danas više ne postoji.
Nedolazak predsjednice u Dubrovnik možda je nesretni stjecaj okolnosti. Ali predsjednica bi, ako poštuje svoju funkciju, datum 10. srpnja trebala imati čvrsto podcrtan u svom rokovniku. A kada već dvije godine nije došla na otvaranja Igara, zašto se onda ne pojavi na nekoj od dramskih premijera? Ili zašto je nije bilo na premijeri Handelove opere na Lokrumu? Zar nije sramotno da je najviši državni dužnosnik na premijeri (odlične) predstave s kojom su Igre dostojno obilježile 450. godišnjicu smrti najvećeg našeg komediografa Marina Držića bio Frano Matušić, danas državni tajnik u Ministarstvu turizma (a nekada uspješni čelnik Igara). Nisu na tu premijeru došli prvi ljudi ove države, koji su svi karijerni diplomati, veliki intelektualci, ljudi koji znaju što se u Europi šika i da niti jedna premijera u Salzburgu ili Bayreuthu ne prolazi bez državne vrhuške. Bijedna je ta naša politika, puno bjednija od stare dubrovačke slave, a da o Držiću i ne govorimo. Istina, na Igrama se na nekoliko programa pojavila ministrica kulture, i sama Dubrovčanka. Ali to ne može abolirati tu tupu nezainteresiranost koju hrvatski državni vrh pokazuje prema hrvatskim kulturnim vrhuncima i tako puku šalje potpuno krivu poruku.
Tim veći autogol cijele vlade, pošto se upravo ta manifestacija mogla dobro iskoristiti kao aktualnopolitičko događanje za držanje govora o gradnji pelješkoga mosta i pripojenja Dubrovnika Matici zemlji bla-bla-bla-bla, kako to već profesionalni i potkovani političari znaju. A ovi su više imbecili nego političari.