Prije dvadeset i tri godine, 15. lipnja 1991., na tajnome sastanku hrvatsko-slovenskoga državnoga vrha u Ljubljani dogovorili smo datume proglašenja neovisnosti: Hrvatske 25. lipnja i Slovenije 26. lipnja. Kasnije je slovenski datum promijenjen pa je i Slovenija 25. lipnja proglasila svoju državnu neovisnost i puni suverenitet.
U razdoblju između ljubljanskih dogovora i proglašenja neovisnosti valjalo je obaviti važan razgovor s američkim državnim tajnikom (ministrom vanjskih poslova) Jamesom Bakerom. On je doputovao u Beograd iz Berlina s porukom ministara vanjskih poslova Konferencije za europsku sigurnost i suradnju (krat. KESS, danas: Organizacije, OESS): 35 država članica KESS-a – među njima Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez – usuglasilo je 19. i 20. lipnja 1991. stajalište da je očuvanje jedinstva i teritorijalne cjelovitosti Jugoslavije “bitno sa stajališta sigurnosti Europe”.
Razgovoru hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana s Amerikancem 21. lipnja 1991. u zgradi jugoslavenske savezne vlade u Novome Beogradu nazočio sam – obavljajući dužnost ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske – zajedno s američkim veleposlanikom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermannom. U zrakoplovu, tijekom leta iz Zagreba u Beograd, predsjednik Republike mi je dao pročitati teze pripremljene za razgovor s Bakerom. Bile su ispisane na prelomljenim listovima papira. O skorom proglašenju neovisnosti Hrvatske nije bilo ni riječi. Osnovne teze poklapale su se sa stajalištima Alije Izetbegovića i Kire Gligorova, bosanskog i makedonskog predsjednika, o nekoj vrsti “mekane”, rekao bih “opuštenije” jugoslavenske federacije. Prema mojim bilješkama iz toga vremena, objasnio mi je da su mu priopćena oštra suprotstavljanja “važnih vanjskih čimbenika” proglašenju samostalnosti Hrvatske i upozorenja na učinke, ignoriranje i sankcije. Zaključio sam da je razgovarao s Nijemcima, jer je imao stalne kontakte s Bonnom i držao je do njemačkog mišljenja. Rekao sam da kancelar Helmut Kohl zacijelo nije uspio u podupiranju osamostaljenja Hrvatske i Slovenije, a ni Odbor za vanjske poslove Bundestaga, jer je ministar vanjskih poslova Genscher (koji će u drugoj polovini 1991. biti gorljivi zagovornik međunarodnopravnog priznanja Hrvatske i Slovenije, posebice u Europskoj zajednici, današnjoj Uniji) strahovao da raspad Jugoslavije ne izazove nove balkanske nemire i ne postane uzor Moskvi i buntovnim federalnim republikama u perifernim područjima Rusije. Njemački veleposlanik u KESS-u Wilhelm Höynck ovako je opisao svoje i Genscherovo razmišljanje u vrijeme ministarskog berlinskog sastanka KESS-a u lipnju 1991.: “Nemojmo, zaboga, ulaziti u balkanske krize i pokvariti budućnost. Dajmo Jugoslavenima malo više slobode, ali neka zemlja ostane cjelovita, inače imat ćemo velikih problema!”
Negativna britanska i francuska stajališta o bilo kakvom “razdruživanju” federalnih republika u Jugoslaviji odavna smo znali. Prilikom našega posjeta Londonu 7. svibnja 1991. britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd je gotovo ismijavao ideje o neovisnosti Hrvatske i Slovenije. Smatrao je da je Jugoslavija izmišljena 1918. radi okončanja vječnih sukoba različitih balkanskih plemena. Bez Jugoslavije nastali bi “kaos, sukobi, niz bankrotiranih državica koje se na ovaj ili onaj način oslanjaju na Zapad, nastojeći uvući druge države u svoje konflikte”. Tijekom službenog razgovora s predsjednikom Tuđmanom u jednome trenutku je visoko podigao nogu, iznad glave, i popravljao čarapu. Iznenadila me mirnoća hrvatskoga predsjednika. Nije ni trepnuo. Nastavio je uvjeravati Hurda u civilizacijske nakane hrvatske Vlade. François Mitterrand, francuski predsjednik, otvoreno je podržavao srbijansku politiku. “Njemačka smatra sebe legitimnom sljednicom Austro-Ugarske, pa se drži starih austrijskih protusrpskih stajališta.” I onaj osebujni debeljuca Talijan Gianni De Michelis zaprijetio je da Europa neće tolerirati nikakav secesionizam. Kazao je i ovo: Ako dođe do raspada Jugoslavije, mogući su i talijanski teritorijalni zahtjevi prema istočnoj jadranskoj obali! I razgovori u Vatikanu s papom Ivanom Pavlom Drugim i državnim tajnikom Angelom Sodanom 25. svibnja 1991. nisu bili poticajni. U Budimpešti ministar Geza Jeszenszky rekao mi je da strahuju za sudbinu svoje manjine u Vojvodini ako se Jugoslavija raspadne.
Strepili smo kako će reagirati NATO jer su u Bruxellesu javno zagovarali jedinstvo Jugoslavije i saveznog premijera Antu Markovića. U Europskoj zajednici (EZ, danas Uniji) vodili su politiku diletanti koji nisu imali pojma o povijesti, odnosima između naroda i zbivanjima u Jugoslaviji. Luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos busao se u prsa kako će srediti stvari na Balkanu jer je, eto, prošlo vrijeme Sjedinjenih Američkih Država i došlo vrijeme Europe! Visoki dužnosnici Zajednice Santer i Delors uvjeravali su u Beogradu 29. svibnja 1991. srbijanske političare kako EZ neće trpjeti buntovne sjeverozapadne republike jer nepokolebljivo stoji iza jedinstvene i teritorijalno cjelovite Jugoslavije. U jednom trenutku rekao sam predsjedniku: “Mislio sam da je najgora Europska zajednica. Ali ima i gorih.” Pogledao me. “Ujedinjeni narodi!”
Naravno, najviše smo se brinuli zbog stajališta Washingtona. Američki Kongres nam je bio naklonjen, primjerice, kongresmeni Rober Dole, Claiborne Peel, Donald Nickles, Alfons D’Amato, ali State Department i predsjednik Bush bili su zaokupljeni prvim Zaljevskim ratom (poslije iračke okupacije Kuvajta u kolovozu 1990.), rušenjem Berlinskoga zida, ujedinjenjem Njemačke, raspuštanjem Varšavskoga pakta i okončanjem Hladnoga rata. Kad su upitali Brendta Scowcrofta, savjetnika za nacionalnu sigurnost, što se zbivalo u Bijeloj kući tijekom ratova u Jugoslaviji, odgovorio je: “Predsjednik Bush bi svakog tjedna ponavljao: Recite mi još jednom, o čemu se tu radi?” Baker je nezainteresiranost američke administracije sažeo u rečenici: “U balkanskome ringu mi nemamo svoga psa!”
Među bilješkama naišao sam na dva mjesta zapisano pitanje predsjednika Tuđmana: “Recite mi, molim vas, s kim bih u Europi mogao meritorno razgovarati?”
Uz nas su bili sjajni, patriotski nadahnuti iseljeni Hrvati, Austrija, Mađarska, Bugarska, tri baltičke republike i Ukrajina, nijedna velesila.
Na povratku u Zagreb predsjednik Tuđman mi je rekao da je dobio uvjeravanja Kadijevića kako Armija neće intervenirati protiv republika
Sugerirao sam predsjedniku da se približimo Rusima. Brežnjevljeva doktrina “ograničenoga suvereniteta” je mrtva. Gorbačov je vjerojatno najveći državnik poznoga dvadesetog vijeka. Da ga privolim, dodao sam: Dakako, uz čeličnoga Nijemca Konrada Adenauera (podigao je Njemačku razorenu u Drugome svjetskom ratu, Tuđman ga je smatrao uzorom). Osim za Berlinskoga kongresa 1878. i na početku Prvoga svjetskog rata, Rusi nikada nisu iskreno bili u savezništvu sa Srbijom. Ispričao sam mu zgodu sa sovjetskim generalnim konzulom u Zagrebu Jurijem Girenkom. Nakon razgovora u našemu Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu, kad smo se rastajali, na izlazu, promrsio sam kako me Amerikanci pozivaju u Washington. Ja bih, međutim, radije najprije posjetio Moskvu. Sutradan sam saznao da je ruski konzul hitno telefonski obavijestio Moskvu o pozivu iz Washingtona i da bih radije, kao ministar vanjskih poslova, prije Amerike posjetio Sovjetski Savez. Nisam, naravno, imao nikakav poziv Amerikanaca, a ni Rusi me nisu zvali. Predsjednik je oklijevao. Uporno je igrao na američku kartu. “Ako danas uredimo stvar s Amerikancem, Rusi će nas sami brzo pozvati u Moskvu”, rekao je.
Baker je 21. lipnja dvanaest sati razgovarao s predstavnicima svih šest jugoslavenskih republika, saveznom vladom, predstavnicima Kosova. Predsjednik Tuđman i ja čekali smo vrijeme razgovora u velikome predvorju u zgradi savezne jugoslavenske vlade u Novome Beogradu. Prije nas su se s Amerima našli Slovenci. Kada su završili razgovor, na izlasku, Kučan se kratko zaustavio i na brzinu obavijestio predsjednika Tuđmana da je Bakeru priopćio odlučnost Slovenaca o proglašenju neovisnosti. Sve je trajalo desetak sekundi. To su za nas bili povijesni trenuci – predsjednik Tuđman je bilješke za svoje izlaganje spremio duboko u putnu torbu i odlučio se za sasvim drukčiju predstavu.
Baker, povisok, u laganom odijelu s teškim crnim cipelama, s uredno povučenim razdjeljkom kose, svježe obrijan, dočekao nas je zajedno sa suradnicima. Američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmermann, s kojim sam u Zagrebu u dva navrata vodio duge razgovore, tiho mi je rekao: “Kažite svome predsjedniku da je razgovor s Bakerom izuzetno važan. Neka govori hrvatski, s prevoditeljem.” Dao mi je na dvije stranice ispisan engleski tekst “Izjave o Jugoslaviji” ministara KEES-a. Zapitao sam ga jesu li berlinski zaključci prihvaćeni jednoglasno. Odgovorio mi je suho: “Da!”
“Tko ih je predložio?”
“Nijemci. Za vrijeme objeda. Genscher je predsjedao. Mi smo se složili.”
U razgovoru s predsjednikom Tuđmanom (naš predsjednik govorio je engleski) američki državni tajnik odrješito je izložio zajedničko stajalište članica KESS-a. Posebice je upozorio našeg predsjednika da SAD neće priznati deklaracije o neovisnosti Hrvatske i Slovenije i da će nas smatrati odgovornima ako dođe do sukoba.
Činilo se kao da predsjednik Tuđman zna što će mu Baker kazati i da jedva čeka završetak njegova izlaganja. Zanemario je svoje mlake bilješke koje sam čitao u zrakoplovu i jasno rekao Amerikancu da će Hrvatska za nekoliko dana proglasiti neovisnost. Ustvrdio je da je to jedini način uklanjanja trajnih sukoba i sporova i prinos stabiliziranju regije. O prijedlogu Izetbegovića i Gligorova rekao je: “Sve su prijedloge o nekoj vrsti konfederacije do sada odbijali Srbi, nisu htjeli o njima ni razgovarati.”
Na kraju je Amerikanac izgovorio ključne riječi: Sjedinjene Države podržavaju jedinstvo Jugoslavije, ali su istodobno protiv uporabe sile da bi se to jedinstvo održalo! Ponovio je i ovo: Ako se SAD mora opredijeliti između demokracije i jedinstva Jugoslavije, uvijek će izabrati demokraciju!
Bakerovo stajalište svatko je od sugovornika iz ondašnje Jugoslavije protumačio na svoj način. Milošević je, primjerice, između redaka Bakerove izjave shvatio da Srbiju i prosrpske generale Sjedinjene Države neće zaustaviti u stvaranju nove Srbije.
Na izlasku iz sobe u kojoj su Tuđman i Baker razgovarali pozdravio sam se s Robertom Hutchingsom. On je vodio zapisnik razgovora Tuđman – Baker. Držao sam u ruci “Izjavu o Jugoslaviji”. Pogledao je papir i promrmljao: “Mlitava izjava!”
Baker je u memoarskoj knjizi “The Politics of Diplomacy, Revolution, War and Peace 1989 – 1992” (1995.) potanko opisao susrete i razgovore koje je vodio u Beogradu. O susretu s predsjednikom Tuđmanom zapisao je: “Razloge moje zabrinutosti, koje sam mu izložio, odbacio je gotovo nemarno. “U strahovanju od rata u Jugoslaviji”, usprotivio se, “pretjeruju oni koji nemaju političkih korijena ni u jednoj naciji, koji žele nametnuti svoja rješenja drugim narodima. Dogmatični komunisti i unitaristi su željeli uvući Armiju protiv Hrvatske!” Kao bivši general, Tuđman je, dakako, “znao” da časnicima Srbima, kojih je dvije trećine, ideologija neće dopustiti aktivnosti protiv Hrvatske i Slovenije. To mi se činilo u najmanju ruku neuvjerljivim, ali Tuđman je bio tvrdoglav. Činilo se da je tvrdoglavost bila osobina koja prelazi sve etničke granice – barem kada se radilo o Kučanu, Tuđmanu i Miloševiću. Razboritost je bila posljednja stvar koju su oni htjeli čuti.”
Predsjedniku Bushu je uputio pismo u kojemu je istaknuo: “Odlučno sam se usprotivio unilateralnim mjerama koje bi mogle spriječiti pregovarački proces i u osnovi sam pokušao unijeti jaku dozu realizma u nerealnu jugoslavensku političku klimu... Iskreno sumnjam u učinak.” Izvještaj je zaključio: “Zbog sulude psihologije na mojim sastancima vođe su izgledali kao mjesečari koji srljaju u automobilsku nesreću, i bez obzira koliko glasno vikali – ili, u Miloševićevu slučaju, koliko ih udarali u lice – jednostavno idu dalje.”
Nakon razgovora s Bakerom odvezli smo se i smjestili u rezidenciji Stjepana Mesića. U to vrijeme Mesić je predstavljao Hrvatsku u Predsjedništvu Jugoslavije i svađao se sa Srbima jer nisu htjeli glasovanjem podržati njegov izbor za predsjednika Jugoslavije, na što je imao pravo po načelu rotacije republika. Dok smo šetali minijaturnim rezidencijalnim vrtom, predsjednik Tuđman je dva puta ponovio: “Neće dopustiti uporabu sile!” Pitao sam ga: “Jeste li u to sigurni? Amerikanac je oprao ruke od Jugoslavije i sve prepustio Europljanima. A oni su nikakvi.” Odgovorio je: “Vidjet ćemo večeras na sastanku s Kadijevićem!” Došao je Berislav Badurina, svojedobno partizanski general i šef Kabineta Josipa Broza Tita, pa se razgovor poveo o osnivanju hrvatske zrakoplovne kompanije sa sjedištem u Zagrebu koju bi Badurina vodio.
Navečer, na ulazu u Generalštab Jugoslavenske narodne armije u Beogradu dočekao nas je savezni ministar obrane general Veljko Kadijević, ležerno odjeven, u sivim vojničkim hlačama visoko dignutim u pojasu. Iznenadio me s dva komplimenta o mojim angažmanima. Predsjednik Tuđman je upitao poznajemo li se otprije? “Ne”, odgovorio sam. “Nikada nisam bio na večeri s dva generala.”
Večerao s generalima ipak nisam. Predsjednik i Kadijević su se izdvojili, sjeli za poseban stol i uz jelo ćaskali čitav sat.
Na povratku u Zagreb predsjednik Tuđman mi je rekao da je dobio uvjeravanja Kadijevića kako Armija neće intervenirati protiv republika ako proglase samostalnost. Ponovno sam zapitao: “Gospodine predsjedniče, vjerujete li u to? Večeras, dok ste razgovarali, sjetio sam se da je taj isti čovjek prije otprilike dva mjeseca, 13. ožujka, noću, krišom, bez znanja predsjednika Vlade Ante Markovića, odletio zrakoplovom u Moskvu i zatražio pomoć sovjetskog ministra obrane Dmitrija Jazova ako JNA odluči ušutkati neposlušne republike Sloveniju i Hrvatsku. Iste noći vratio se u Beograd praznih ruku, a sutradan je u razgovoru s Miloševićem predlagao državni udar, nasilnu smjenu vlade i Predsjedništva Jugoslavije.” Predsjednik je šutio. Nastavio sam: “General Badurina mi je danas rekao da su se Kadijević i Milošević sprijateljili u Kuparima tijekom ljetovanja i da Kadijević nije više jugoslavenski integralist, već srpski nacionalist.” Predsjednik je i dalje šutio.
U Hrvatskome saboru je 25. lipnja 1991. svečano donesena Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj koja je, među ostalim, Srbima zajamčila “postojanje, poštovanje, samoočuvanje i kulturnu autonomiju”.
U isto vrijeme u Ljubljani je proglašena neovisna Republika Slovenija. Država Jugoslavija, stvorena 1. prosinca 1918., prestala je postojati.
Nakon sjednice Sabora pozvao sam sve predstavnike stranih država i međunarodnih organizacija postavljene (akreditirane) u Zagrebu u Ministarstvo vanjskih poslova (nalazilo se u zagrebačkoj Visokoj ulici) i uručio im službenu notu i dokumente o proglašenju neovisnosti. Zatražio sam da njihove vlade novoproglašenu državu Hrvatsku priznaju što prije. Budući da su gotovo svi pozvani strani dužnosnici bili generalni konzuli ili konzuli, našalio sam se: Požurite se, čim nas vaše vlade priznaju, vi ćete postati veleposlanici! Dok sam govorio, među prisutnim konzulima koji su sjedili bliže meni pozorno me pratio i nešto bilježio Amerikanac Mike Einike, izvrstan i pronicljiv diplomat, Poljak Wieslav Walkiewicz, oduševljeni pristaša hrvatske neovisnosti, i Mađar Gabor Bagi očito su bili zadovoljni. Talijan Salvatore Cilento nezainteresirano je buljio u Medovićevu sliku na zidu i nervozno lupkao prstima po stolu. Svi su šutjeli. Nitko ništa nije pitao. Na kraju sam ih pozvao, uime predsjednika Republike, na svečani prijam u prigodi proglašenja neovisnosti, u hotel “Intercontinental” (današnji “Westin”) u 19 sati navečer. Na odlasku iz Ministarstva, njemački konzul Hans Julius Bolt, otmjeni visoki Bavarac, rekao mi je: “Nitko vam od nas večeras neće doći na prijam. I ja sam dobio instrukciju svoje vlade da prijam bojkotiram.”
Navečer, u “Intercontiju”, nitko od stranih predstavnika nije došao. Samostalno smo proglasi državu. I bili smo sami.
od 1918 pod nazivom Jugoslavija stvarana je Srboslavija, a kome to nije jasno treba ga žaliti.....