Kad se 10. rujna u Ženevi pokrene najveći i najskuplji znanstveni
instrument veliki sudarač hadrona (LHC), može se reći da će početi nova
era fizike. Nakon početka toga pokusa u 27 kilometara dugoj kružnoj
cijevi 100 metara pod zemljom i ispaljivanja prvih paketa protona koji
će u suprotnim smjerovima putovati obuzdavani magnetnim oplatama
rashlađenima na 1,9u00BA Kelvinovih stupnjeva, po čemu je to mjesto
jedno od najhladnijih u svemiru, više ništa neće biti isto kao prije.
Taj događaj i sve što će poslije njega uslijediti bio je tema
međunarodne ljetne škole o fizici čestica, koju je sredinom srpnja u
Zuozu u Švicarskoj polazilo stotinjak sudionika iz 23 zemlje, među
njima i iz Hrvatske. Govorilo se o značenju dvaju velikih predstojećih
međunarodnih fizikalnih pokusa i otvaranju triju novih fronta u fizici,
a spoznaje koje slijede posve sigurno će utjecati na današnje poimanje
svijeta i postojanja.
Prva fronta u fizici otvara se u podzemlju na granici između Švicarske
i Francuske onim što će zabilježiti detektori čestica poslije sudara
protona ubrzanih vrlo visokim energijama u CERN-u, Europskom centru za
nuklearnu fiziku. Odatle će se rađati mnoštvo novih pojmova i brojke
fizikalnih velična za posve nove pojave na kojima će se temeljiti nova
pitanja – i traženje novih odgovora. Teorijski su ih fizičari već
pripremili, ali zapravo svi čekaju kome će pokus i u kojoj mjeri dati
za pravo, te hoće li biti u kontroliranim okolnostima iznenađenja i
novih zagonetki. I kakvih.
Potraga za “Božjom česticom”
Za to su predviđena desetljeća, a sam LHC već ima svojevrstan vozni red
do 2020. godine i hodogram problema koji će se na tom putu rješavati.
Oko godine 2015. sam će se akcelerator bitno unaprijediti – luminoznost
će mu se udesetorostručiti – i nastaviti kopati dalje i dublje u stanja
tvari koja se mjere milijuntinkama milijuntinke sekunde od trenutka
velikog praska.
Fizika kreće dalje od zaokruživanja tzv. standardnog modela fizike
čestica sredinom osamdesetih kada su otkriveni W i Z bozon. U tom
inventaru koji se temelji na Einsteinovim postavkama nedostaje jedino
dokaz o postojanju varljivog Higgsova bozona, “Božje čestice”, koja ima
masu ali bez čestice nositelja, a postiže je tek dinamikom polja.
Drugi veliki pokus prvi put spominjemo. To je projekt LISA, koji je
koncipiran u Europskoj svemirskoj agenciji, a s punim poletom
pridružila mu se NASA. LISA u svemiru također istražuje fenomene rane
faze velikoga praska poput LHC-a, samo što taj uređaj, da bi uopće
mogao registrirati ono što se traži, mora biti golem poput Zemljine
staze oko Sunca!
Tu novu astrofiziku umjesto najsićušnijih čestica zanimaju
gravitacijski valovi, gravitoni, za čije je zamjećivanje veličina
samoga planeta Zemlja isuviše sićušna, a zemaljski razmjeri
kontinuiteta prostora i vremena pretijesni su za potrebna mjerenja.
Tome zamršenom problemu projekt LISA prilazi hrabro jednostavnim
rješenjem. Potrebna su samo tri u trokut postavljena Michelsonova
interferometra koja bi gibanjem usporedno sa Zemljom oko Sunca činila
golemi precizni mjerni instrument.
Tim su jednostavnim optičkim instrumentom još 1887. godine u slavnom
Michelson-Morleyevu pokusu sustavom izvora svjetla i triju zrcala od
kojih je jedno poluprozirno dokazali da nije točna pretpostavka o
postojanju svemirske pojave nevidljivog svjetlosnog etera. Zahvaljujući
ponajviše tom radu Albert Michelson je 1907. godine kao prvi Amerikanac
nagrađen Nobelovom nagradom za fiziku. Uređajem na istom tom principu
potvrđena je utemeljenost Einsteinove posebne teorije relativnosti.
Kad se za deset godina lansiraju tri svemirska instrumenta koji će se
usporedno sa Zemljinom stazom oko Sunca gibati međusobno jednako
udaljeni u obliku istostraničnog trokuta, svaki će satelit u sebi imati
slobodno lebdeću kocku iz slitine zlata i platine s bridom 40
milimetara. Ona će biti i pokusna masa i zrcalo za laserske snopove.
Tri će laserska satelita činiti dva Michelsonova interferometra, a
gravitoni stvoreni u faznom prijelazu vrlo ranog svemira mogli bi
ostati registrirani i precizno izmjereni. Ali LISA neće samo primati i
opažati gravitacijske valove ranoga svemira nego će se na njoj
zasigurno registrirati i gravitacijski valovi koje emitiraju dvojne
neutronske zvijezde, parovi zvijezda kategorije bijelih patuljaka,
neutronske zvijezde u kombinaciji s crnom rupom, do samih parova crnih
rupa koje vrte jedna oko druge. Gravitacijske će valove biti razmjerno
lako razlučiti jedan od drugoga te u svemiru pronaći njihove izvore.
Temeljno novo u astronomskom dijelu fizičkih mjerenja projekta LISA bit
će to što će se izmjeriti i odjeci velikog praska od prije 13,7
milijardi godina, kao i aktualni odnosi dosad neprispodobivih velikih
veličina u svemiru.
Treće područje nove fizike jest razotkrivanje zagonetke kvantne
gravitacije po kojoj se najsitnije čestice ne ponašaju dosljedno
pravilima što važe za onaj dio svijeta koji se mnogo lakše percipira.
Slabe sile nanosvijeta i sitnijega od njega odupiru se pravilima
makrosvijeta mehanički preračunatima na njihov razmjer. Iako se zna
sastav kvarkova, čestica koje čine proton, a poznata su njegova masa i
veličina, nejasno je zašto je njegova gravitacijska sila im istu narav
kao i gravitacija elektrona – čija je masa 1836 puta manja. A to je
samo jedan od primjera “greške” koja u elektroslabim silama signalizira
da ponešto “škripi” u ljudskom razumijevanju temelja postojanja.
Sličnih zagonetki je sve više sa svakom novom, profinjenijom provjerom,
a u ljudskom je stremljenju Einsteinov san da se sve postojanje
obuhvati jednom velikom, ujedinjujućom teorijom. Sličnih ujedinjavanja
već je bilo u fizici, poput onog velikog koraka kad je objedinjena
teorija o elektricitetu i strujama s teorijom o magnetizmu. Standardni
fizikalni model temeljen na Einsteinu danas se suočava s potrebom da se
segne dalje i dublje.
Novi način razmišljanja
Fizičari su stoga danas suočeni s potrebom za novim načinom
razmišljanja, koji se odmiče od posve čvrstih, “utemeljenih”
očekivanja. Oni moraju biti spremni i da izađu nakraj s neočekivanim.
Teoretski je, na primjer, očekivano da se s velikim praskom stvara
simetrična količina materije i antimaterije. Ali gdje je ona? Velika je
energija bila uložena u pokuse da se uopće dokaže da je ona moguća i
stvarna, pa je nakon toga ono ranije pitanje naglašeno još snažnije.
Ako modeli simetrije i supersimetrije ne funkcioniraju, kakav je onda
ovaj svijet? A ako funkcioniraju, zagonetka je još zakučastija.
Čovjeku je danas poznato tek četiri posto sastava svemira, a ostatak je
golema zagonetka. Što je zapravo fenomen danas samo označen kao “tamna
energija”, a što je “tamna tvar”? To nisu samo pitanja za nizanje novih
i novih pokusa nego je to i ozbiljan filozofski problem ljudskoga
shvaćanja. On se može sažeti i kao pitanje: ako dosadašnja metoda i
pristupi ne daju zadovoljavajuće odgovore, kako onda ići dalje?
Jedan od filozofskih odgovora je orijentacija prema agnostičkom
eksperimentalizmu.
Što agnostički eksperimentalizam znači npr. za fizičara u CERN-u?
Veliki novi pokusi naznačit će posve nove karakteristične spektre i
razdiobe, nove karakteristične znakove u tim spektrima, a oni mogu
dovesti do bljeska novoga otkrića. Prvo je načelo agnostičkog
eksperimentalizma uvažavati prepoznatljivo (ili uočljivo) te baš ono
što iz toga izranja.
Bez obzira na to je li ono što se uoči u skladu s poznatim zakonima
fizike i prirodoznanstvenoga iskustva ili nije, temeljno je da se
novootkriveno ne poriče, štoviše i ne označava samo mogućim, nego se
prizna kao postojeće. Tu više ne vrijedi Kantovo kritičko stajalište “o
stvari po sebi”, niti stara, jednostavna i precizna formulacija sv.
Tome Akvinskoga o nužnoj “podudarnosti između mišljenja i stvari”.
Fizičari danas priznaju da je priroda “mudrija od nas”, ali nam i “brzo
daje odgovore” na ono što još ne znamo.
TOMISLAV PETKOVIĆ Fizičar i filozof sa zagrebačkog FER-a za Obzor o novoj eri fizike