Duboko uznemirujuća knjiga. To je najkraća moguća moja intimna dijagnoza djela Dušana Vesića “Magi – kao da je bilo nekad”, posvećenog Margiti Stefanović, članici beogradskog sastava Ekatarina Velika.
Daleko od toga da me knjiga uznemirila narkomanskom istinom o članovima sastava, kao i činjenica da su oni uglavnom pokojni. Nisu me šokirali ni prilozi biografiji o drugim detaljima iz Margitina života, kao ni Milanova, Bojanova i VD-ova, jer svoditi priču na definiciju te skupine kao narkomansko promiskuitetne ili promiskuitetno narkomanske za mene je najplići mogući sadržaj bezglavog jurišanja na njihovu stvarnost, na bit simbolike koju su utjelovili i na simboliku biti koju su upokojili.
Oni su, nemam nikakve dileme, morali umrijeti da bi se njihovo djelo oduhovilo i da bi iz principijelne suicidalne beskompromisnosti ostao iskristalizirani EKV, glazba i riječi koji se u veličanstvenoj buci izdižu iznad svake tjelesnosti. I baš zbog toga mi je mučno čitati tekstove i slušati komentare koji tu knjigu pokušavaju svesti na racionalni omjer muško-ženskih odnosa u nejednakom patrijarhalnom tretmanu i navodnom pretvaranju Margite u pomahnitalu žderačicu heroina i muškaraca. Usred te mediokritetske zabrinutosti rovari destrukt bezglavo otužne brige koji Margitu nedvosmisleno i psihotično svodi baš na to protiv čega se deklarativno uznosi javnosti u lice. Onoga tko doista čita Vesićeve rečenice i još ih pritom razumije uznemiruju posve drugi parametri, uznemiruje ga otkrivanje sudbine svijeta nadarenih u obruču osrednjih, uznemiruju ga sudbine gradova i građanskog u naletu provincijalnog i zlog, uznemiruje ga sudbina duha u susretu sa zidovima. Nikad još nisam doživio da me knjiga uznemirila već kad sam je uzeo u ruke i dok još nisam pročitao ni jedno jedino njezino slovo. U kasnijem povratku na taj protres shvatio sam da je intuitivnost, u insuficijenciji trenutačne definiranosti, odrješito najavila činjenicu da u ruci držim komad spoznaje vlastite smrtnosti.
I ne samo to. Držao sam i spoznaju smrtnosti jedne generacije i smrtnosti gradova. Danas se čini da u gradovima preživljavaju jedino gadovi. Margita Stefanović izrasla je u svojoj životnoj priči u možda i najsnažniji simbol sublimnog umiranja. S kojim bi pravom itko u datoteci njezine biografije imao pravo presuđivati o njezinoj moralnosti, čistoći, inteligenciji, mudrosti, dosljednosti. S kojim bi isto tako pravom itko smio prozivati one koji te činjenice dokumentiraju, kad su one samo neizostavan dio onoga što je Margita prošla, ali ne i ono što je nužno bila. Zastrašujući je, a što nedorasli dušebrižnici ne mogu vidjeti, autodestruktivni proces uništavanja pojedinca u širem procesu interdisciplinarnog umiranja gradova.
Margita Stefanović živjela je u Beogradu i dok je nestajala kroz dezintegraciju svoje fizičnosti najavljivala je sudbinu Beogradu koju nisu stizali vidjeti naslađujući se ili ignorirajući njezino dezintegriranje. Grad je nestajao u izmaglicama primitivizma koji se okupljao pred gradskim vratima, horde zala opsjedale su bedeme urbanosti prije no što su nezadrživo prodrle u njezino središte, šireći se kapilarno što ulicama što kancelarijama vlasti. Odnos prema talentu i prema veličini ljudskosti je ono što razlikuje primitivizam od veličine i Margita u tom kontinuitetu sraza nije imala šanse. Apsolutni sluh u halabuci pljuvanja niti je imao što čuti niti je njega imao tko čuti.
Gurnuta na rub rubova tjelesne neminovnosti, nosila se sa životom grabeći prema cilju onotjelesnosti ne nanoseći štetu pritom nikome osim sebi. Ako se to štetom uopće može zvati. Dobro, u standardima predestiniranim predrasudama ona je bila gubitnica i nositelj nevolja, a u svijetu lišenom presude donijete i prije nego što je uopće utvrđena i najmanja sumnja Margita Stefanović ne bi imala potrebe bježati od svijeta. Bio bi to njezin svijet i bio bi to njezin grad. Ali bili bi tu oko nje i njezini ljudi, univerzalna nadarenost i snaga osobnog integriteta zbog koje je danas jasno da je u postjugoslavenskom vremenu najveći gubitnik svih ratova i povijesnih bitki vođenih proteklih četvrt stoljeća bio grad. Imenica koju sadrži i dobar dio naslova pjesama EKV-a i organizam iz kojeg je izrasla njihova poetika sveden je na administrativno-političko-statistički minimum, nikako na civilizacijsku, a kamoli na duhovnu esenciju. Grad nisu ubili ljudi koji su s periferije došli u njega, grad je ubila njegova nesposobnost da ih upije i preodgoji, jer oni koji su trebali određivati standarde, ta vladajuća nasilna metastaziranost, ne samo da su podilazili najnižim strastima nego su se spuštali još niže, na razinu besramnog podvodništva. Dan kad je poginuo grad može se smatrati danom neznanog junaka, jer tih se gradova više ne sjećamo.
O ljudima iz gradova pjevao je EKV, što bi danas značilo opjevati duhovne prognanike i beskućnike. Kada je pisala pisma poznatima, stoji u knjizi, Margita bi ih redovito završavala s „iz strašnog Beograda“. Tjeskoba spoznaje iz predanosti ljubavi iskomponirana je sponatno, u melodiji i aranžmanu senzibiliteta koji je shvatio prije vremena; od naše pjesme kao da je bilo nekad ostat će tek parafraza kao da možda i nije bilo nikad.
Moja je umjetnost sto godina ispred vremena, ali naše institucije za mene nisu otvorene jer ih vode uštogljeni ljudi
Drug Gerovac je promašio stoljeće. Eh, da se rodio 50 godina prije nego što jest, kako bi mu lijepo bilo.