Pola svog života danas 40-godišnji Duje Šantić budi se samo s jednom željom – da pokopa vlastitog oca. Duje već dva desetljeća vodi osobnu i obiteljsku borbu za istinu o ocu, generalu Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane Vladi Šantiću, koji je ubijen u Bihaću 8. ožujka 1995. godine, što je vjerojatno jedan od najtežih nerazjašnjenih slučajeva iz rata.
Rejbanke, jedan od posljednjih relikata pokojnog oca, polako je skinuo s glave kad smo se s njim susreli u Mostaru.
– To je jedino što mi je ostalo od starog. I ove fotografije – nervozno pokazuje Duje na fascikl s fotografijama pokojnog oca, heroja Domovinskog rata u Bihaćkoj krajini. A tu su crno-bijele i fotografije u boji generala Šantića u njegovu zapovjedništvu i Bihaću, na sastancima s Franjom Tuđmanom, političkim vodstvom Hrvatske i Hrvata u BiH, susret s bošnjačkim članom Predsjedništva Alijom Izetbegovićem... Kad je počeo rat u BiH 1992. godine, tada šesnaestogodišnjeg Duju, njegovu majku i sestru Vlado Šantić prebacio je u Zagreb. Duje je s obitelji svake večeri iščekivao vijesti o ocu, a od ožujka 1995. godine u samo je jednoj misiji – potrazi za njegovim tijelom.
Nakon brojnih osobnih i obiteljskih iskušenja, suočen sa zidom šutnje i sustavnim zataškavanjem slučaja, Duje Šantić iz Zagreba se preselio u Mostar gdje je dugi niz godina živjela njegova tetka, samo kako bi bio bliže i pokušao rasvijetliti ovaj slučaj. – Cijelo ovo vrijeme to je jednostavno želja da pronađeš kosti svoga oca. Jednostavno je to jače od tebe. Znaš da se boriš s vjetrenjačom, ne jednom, nego milijun. Sve to znaš, ali svejedno ideš naprijed, čak i unatoč tome što se sve zna, svi detalji ubojstva. Ali, opet jače je to od tebe, ne da ti mira. Sa mnom je to 24 sata. Otac je to – kaže Duje Šantić koji je, kao i njegov otac, uporni fajter koji se nije povlačio ni iz jedne životne bitke.
Slaba su mi sjećanja
Od košmara koji posljednja dva desetljeća opterećuje cijelu obitelj gotovo da ga se i ne sjeća iz vremena prije rata. Stalno su mu u glavi slike njegove smrti, stradanja, mučenja...
– Prva pomisao na oca uvijek je smrt i mučenje. Nažalost, vrlo su mi slaba sjećanja o lijepim danima prije rata. Sjećam se samo kako smo jednom bili zajedno na moru, on, ja i sestra, ali mi je to sve u magli. Više od 20 godina imam samo negativne misli i opterećen sam time – kazuje Duje.
Obitelj se posljednji put s generalom Šantićem, koji je povremeno helikopterom izlazio iz enklave Bihaća, koji je bio u potpunom srpskom okruženju, čula dva dana prije njegova nestanka i ubojstva. – Posljednji put s ocem smo se čuli 6. ožujka 1995. godine za sestrin rođendan, kada su ga skinuli s hrvatskog helikoptera da ne ide u Zagreb. Taj helikopter poslala je hrvatska Vlada s trojicom izaslanika i trebali su s njim doći da izvijesti o stanju u Bihaću i položaju Hrvata. Ne znam jesu li izvijestili hrvatsku Vladu o tome da mu je bio zabranjen odlazak, ali nama nikada nisu rekli da je ocu zabranjeno izaći. Da su nama rekli, siguran sam da bi otac bio i danas živ – ističe Šantić i objašnjava da su u izaslanstvu bili Bernard Jurlina, Muhamed Zulić i Drago Lovrić. – Telefonski nam je prvi put nakon četiri godine rata poručio: “Ne valja ovo”. Ali nije nam htio govoriti niti nas opterećivati time što se sve događalo. On je ipak bio general.
Obiteljska agonija počinje tada. Nestanak generala Šantića dogodio se u iznimno osjetljivom trenutku, kada Hrvatska uvelike planira vojne operacije za oslobođenje države, a samo se Bljeskom, Olujom i Maestralom, i to s prostora BiH to moglo i ostvariti. A opstanak enklave bihaćke regije, koja je bila kost u grlu velikosrpske ideje te je svojim položajem remetila povezivanje dviju krajina, bila je od sudbinske važnosti i za kasnije oslobađajuće operacije Hrvatske. Ubrzo nakon generalova ubojstva, o čemu bi trebao skoro biti pokrenut i sudski postupak u BiH, mješovito hrvatsko-bošnjačko izaslanstvo sastavljeno od policijskih i obavještajnih istražitelja provelo je višednevnu istragu, no bez rezultata.
Duje Šantić smatra da su se o generala Šantića, ali i obitelj teško ogriješile Hrvatska i BiH iako je svjestan da je zbog višeg interesa 1995. godine slučaj trebalo pokriti prašinom.
Moj ga otac nije volio
– Ja se pitam zašto slučaj nisu poslije pokrenuli. Ja razumijem da je stari bio žrtvovan jer su se pripremale operacije Bljesak, Oluja, Maestral. Ali mogli su poslije reagirati, a ne da ja moram gledati onoga ubojicu Atifa Dudakovića i Hamdiju Abdića Tigra u dokumentarcima na HRT-u kako se rukuje na mostu s generalom Marekovićem, kako Gotovina staje na njegovu stranu... – navodi Duje. On ističe kako njegov otac nije vjerovao generalu Dudakoviću, koji je tek 1992. godine napustio kninski korpus JNA i priključio se Armiji BiH, godinu dana nakon početka rata u Hrvatskoj. Obitelj Šantić drži Dudakovića odgovornim za nestanak i ubojstvo generala HV-a i HVO-a.
– Dok je zapovjednik Petog korpusa Armije BiH bio Ramiz Dreković, odnosi su bili odlični. Kada je Dreković smijenjen i postavljen Dudaković, nastaju problemi. HVO je funkcionirao posebno sa svojom strukturom, neovisno o Armiji BiH, ali su se borili zajedno. HVO je imao 40 kilometara dugu crtu obrane prema Hrvatskoj u hrvatskim selima oko Bihaća. Dudaković je, međutim, pod svaku cijenu htio HVO podčiniti sebi – kaže Duje Šantić i nastavlja: – Moj mu otac nije vjerovao. Nije on bio samo oficir JNA, nego čovjek koji je u IX. kninskom korpusu JNA bio sve do lipnja 1992. godine, i to zapovjednik topništva, a njegov nadređeni bio je Ratko Mladić. Nejasno je zašto ga Hrvatska nije nikada prozvala jer je godinu dana sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. Postoje i snimke na kojima kao oficir JNA izdaje zapovijedi: “Pali!” On tek nakon toga dolazi u Bihać. Ja iskreno ne znam kako je to bilo moguće, kako je prošao srpske položaje s vrećicom u ruci.
Prvi sukob između Dudakovića i Šantića dogodio se već 1992. godine.
– Moj mu je otac rekao da je četnik i da je granatirao Zadar i zaleđe nakon čega mu je Dudaković izbio zube – svjedoči Šantić.
Bilo je i drugih, manje incidentnih susreta, a povjerenja nikada nije bilo između zapovjednika Armije BiH i HVO-a. Nakon što mu Dudaković nije dopustio da s izaslanstvom Vlade RH helikopterom izađe iz Bihaća i ode u Zagreb, 8. ožujka 1995. u večernjim satima po generala Šantića došla je Vojna policija Armije BiH. Šantić je u pratnji dvojice ljudi iz osiguranja zapovjedništva HVO-a otišao do hotela Sedra nedaleko od Bihaća, na rijeci Uni, gdje se slavio Dan žena. Nakon određenog vremena Šantićevo osiguranje je razoružano.
Ganić izrazio sućut
Po navodima zaštićenog svjedoka iz optužnice, koju je pripremilo Tužiteljstvo Unsko-sanske županije, tu je general Šantić pretučen. Tragovi krvi otkriveni su kasnijom forenzičkom istragom, kao i u kombiju Armije BiH kojim je prevezen do sjedišta Vojne policije u zgradi željezničke postaje gdje je bilo sjedište Vojne policije u Bihaću. Tu su također, nakon gotovo 20 godina, otkriveni tragovi krvi, kao i u podrumu obiteljske kuće u kojoj je ubijen s četiri metka.
No general Šantić službeno se vodio nestalim sve do 2014. kad je okončana jedna od istraga koja je utvrdila da je ubijen. Cijelo vrijeme slučaj su zataškavale bošnjačke institucije u BiH, a hrvatska politika je šutjela. Obitelji je bilo sve jasno kada su tjedan dana nakon ‘nestanka’ primili pismo tadašnjeg člana BiH Predsjedništva Ejupa Ganića koji im je izrazio sućut! General Atif Dudaković cijelo je vrijeme odbijao susret s obitelji Šantić, a onda je prije nekoliko godina tadašnji ministar branitelja Fred Matić s Dudakovićem, koji je bio u vojnom izaslanstvu iz BiH, suočio Vladinu suprugu Jagodu Šantić, koja je bila Matićeva tajnica. Dudaković je gledao i pravio se kao da se ništa nije dogodilo, kao da on nema ništa s nestankom generala Šantića.
– Ako kojim slučajem Dudaković nije ubio mog oca, onda je morao provesti istragu. Posebno zato što je tvrdio da je s mojim ocem bio u dobrim odnosima. U roku od tri sekunde to je mogao napraviti jer je to učinila njegova vojska i jer je on bio gospodar života i smrti u Bihaću – kaže Duje Šantić.
On je odavno izgubio vjeru u institucije BiH i Hrvatske.
– Mi smo sami protiv države, ne jedne, nego dvije. Ja znam da neću pobijediti, ali idem do kraja kao i moj otac – kaže i ističe da ga boli jer se očiti slučaj ratnog zločina u istrazi pokrenutoj 2013. godine u Bihaću prekvalificirao u civilno ubojstvo, a iza toga stoji političko pokroviteljstvo vodeće bošnjačke političke stranke SDA.
– Ja ne želim to suđenje, ja im ne vjerujem. Brdo dokaza ima, ispitano je 80 svjedoka, 20 ljudi je bilo na poligrafu. Sve se zna do u detalje tko ga je udarao. Postoje svjedoci, a postoje i zaštićeni svjedoci, ali iz Federalne policije i Tužiteljstva stalno cure informacije.
Nova nada da će obitelj naći svoj, imati mjesto na kojem će se moći prekrižiti i zapaliti svijeću stigla je nakon što je u sklopu istrage zaštićeni svjedok otkrio i lokaciju na kojoj je navodno tijelo generala Šantića. U jednoj vrtači 2014. otkopana je plastična bačva u kojoj je, s kostima bilo i nafte, razrjeđivača, otopine. Iako su kosti bile teško oštećene, ipak je analizom DNK utvrđeno da se ne podudaraju s uzorcima uzetima od obitelji. Uslijedilo je još jedno razočarenje i nastavak agonije.
– Mi smo razoreni, uništeni. Naši su životi uništeni, nemamo mira – kaže Duje kojega nastavlja proganjati nepravda, novi zločin nakon zločina koji se čini obitelji, pravdi i istini. Na 21. obljetnicu očeva ubojstva Duje je s udrugom maloljetnih branitelja u Mostaru organizirao prosvjed na kojem se, mimo svih očekivanja, skupilo više od tisuću uglavnom bivših branitelja. Izravno je na tome skupu za ubojstvo oca optužio generala Atifa Dudakovića i zapovjednika Vojne policije Hamdiju Abdića Tigra. Samo pet dana zatim dvije nepoznate osobe pretukle su ga metalnim šipkama ispred ulaza u zgradu u kojoj živi u Mostaru
. – To je za mene bio znak upozorenja. Samo neka sljedeći put pošalju nekog spremnijeg jer su ovo sada bila dva jazavca. Mogu me ubiti jedino u traženju oca. Za mene nema više povlačenja!
>>Sin generala Šantića: Politički vrh štiti ubojice moga oca, ovo je velika mrlja za BiH i Hrvatsku
