Vijest da će država morati Dunju Gotovinu vratiti na posao u MORH-u i isplatiti joj nekoliko stotina tisuća kuna odštete za nekadašnji nezakoniti otpust s posla nije samo priča o časnici Hrvatske vojske i njezinu suprugu, generalu Anti Gotovini. To je zapravo više priča o hrvatskim mentalitetima u politici. Posebno o nekadašnjoj sanaderovskoj koja je ostavila dugoročne traumatične političke, gospodarske i psihološke posljedice na Hrvatsku.
Ta je politika započela njegovim dolaskom na čelo HDZ-a, nakon “trećesiječanjske revolucije”, glasnim i bučnim Sanaderovim skupom na splitskoj rivi, a završila njegovim privođenjem u Remetinec. Sadašnja najava zadovoljštine Dunji Gotovini posljedica je te autokratske Sanaderove vlasti i njegovih ulizica u HDZ-u. Uz već tradicionalne i ukorijenjene političke osobine, ta je politika pridodala tzv. općem političkom stanju i nova iščašenja.
Nakon splitske rive već je bilo jasno da će se HDZ, zbog trome, nesposobne i bojažljive račanovske vlasti, ponovno vraća voditi državu. Da nije u Splitu galamio kako Hrvatska u Haag neće dati svoje generale, sigurno je da Sanader vlasti ne bi vidio. Bila je to Sanaderova velika prijevara, no čim su hadezeovci preuzeli vlast, počeli su Sanadera pretvarati u velikoga vođu, a on odmah iznevjerio splitsko obećanje. Odbjegloga generala Gotovinu počelo se odmah hvatati kao lovinu. Kad je hajka na generala pretvorena u uvjet za nastavak pregovora s EU, Sanader je sasvim savio kičmu, stvoren je akcijski plan kojemu je bio cilj naći nestaloga generala. Istovremeno javno se stvarala psihologija ravnodušnosti i relativiziranje moguće izdaje.
Neki su poznati čak i svjedočili da bi prokazali odbjegloga generala. Akcijskim je planom rukovodila POA na čelu s Tomislavom Karamarkom. Da bi se skupilo što više novca za doušnike i špijune, 2005. napravljen je čak i rebalans državnoga budžeta, pa je 17 milijuna kuna dano POA-i da bi bila što uspješnija u lovu na Gotovinu.
Da se Karamarko s time nije slagao mogao je dati ostavku i časno se povući. Vladimir Šeks, koji se tada umiljavao neporecivom Ivi Sanaderu, cijeli će taj nečasni pothvat sažeti u četiri “slatke riječi”: “Locirati, identificirati, uhititi, transferirati!” Kasnije, kada je Sanader već bio proglašen “palim anđelom”, neutaživim srebroljupcem i “državnim lopovom”, politički metuzalem Šeks “prat” će se da je velike mudrolije izrekao tek kao sažetak sanaderovske rabote hvatanja Gotovine premda su televizijske kamere pokazivale Šeksovo ozareno lice dok zapanjenom puku priopćava legendarne “četiri slatke riječi”.
I Šeks je, kao i svi oni koji su do Sanaderove detronizacije slavili “dragog Ivu” kao političko božanstvo, okrenuo kaput. Dok je bio na vlasti, svi su se Sanaderu uvlačili u g....., a kad je s vlasti otišao, svi su ga se redom odrekli i simbolički udarili nogom u tur. Najčasnijim se pokazao Luka Bebić, koji mu je bio prijatelj i za vlasti i poslije vlasti.
Dok se po svijetu “lociralo” generala Antu Gotovinu, njegovu se suprugu i prijatelje u Hrvatskoj prisluškivalo, uhodilo i maltretiralo. Da bi se udovoljilo nebuloznim traženjima europskih gospodara, Dunju Gotovinu se kao pukovnicu HV-a i otjeralo s posla iz MORH-a. Nije imala nikakve krivnje osim što je bila supruga generala na kojega se povela hajka. U Hrvatskoj su vrijedila demokratska pravila o pojedincu i mesićevskoj “individualizaciji krivnje” kao u Srbiji “hvaljen Isus”! Generala Gotovinu se nekoć hvatalo pod svaku cijenu, pa i nečasnošću prema časnici Gotovini! Hrvatskoj su i europskoj vlasti, dovođenje u Haag generala Gotovine bili iznad ljudskih prava. Posebno ispred prava njegove obitelji.
Bez hrvatskih ulizica i poltrona, ni generalova supruga ne bi tada bila istjerana iz Ministarstva obrane niti bi general vjerojatno bio uhapšen bez operativnoga angažmana POA-e. Većina onih koji su nekad klicali Ivi Sanaderu, veselo se osmjehivali Jadranki Kosor, danas se vjerojatno podanički smješkaju i Tomislavu Karamarku. U HDZ-u se mijenjaju samo osobe, ali teško i karakteri.
