U njihovoj obitelji uvijek je bilo smijeha. Tamo gdje raste šestero djece, sve jedni drugima do uha, drukčije i ne može biti. Iz Cerića nedaleko od Vinkovaca u Vukovar doselili su se u vrijeme kada najmlađi Marijan, rođen 1960. godine, još nije bio ni krenuo u školu. Igranje, školovanje, šetnje uz Dunav, prve ljubavi... sve su to doživjeli u Vukovaru pa će obitelj Bingula kazati da su prava ovdašnja obitelj.
Marijan Bingula te je 1991. godine bio ponosni otac četvero djece. Odrastali su, baš poput njega, u smijehu i veselju, i, baš poput njegovih sestara i braće, jedni drugima do uha. Najmlađoj Mirjani bile su tek dvije godine, najstarijoj Marijani osam. Marina i Marijan bili su “u sredini”. Mati Nevenka i otac Marijan, zaposlen kao gumar u Borovu, trudili su se pružiti im sve na svijetu.
Stjepan Bingula bio je dvije godine stariji od brata Marijana. Te 1991. godine imao je 33 ljeta, suprugu i jednog sina. Za razliku od Marijana koji je bio veseo, živahan i ponekad nepromišljen, Stjepan je bio povučen. Opisat će tako braću Eduard Bingula dok sjedimo u njegovu domu u Borovu naselju. Eduardu Binguli su Marijan i Stjepan mlađa braća. Bili. Od studenog 1991. godine više ih nema...
– Dan prije no što je stradao u akciji, brat Marijan mi je kazao: “Ubio sam tenk, ubio sam transporter. Još samo da ubijem avion” – sjeća se dobro Eduard Bingula.
Akcija u zoru
On i njegova dvojica braće dragovoljci su od samog početka rata.
– Bili smo vojnici kod Blage Zadre – kaže Eduard Bingula.
Njegov brat Stjepan ranjen je s nekog transportera. Bilo je to potkraj listopada 1991. godine, nedugo nakon što je njihov zapovjednik Blago Zadro 16. listopada ubijen u blizini Trpinjske ceste, kada je vodio suborce u akciju.
Stjepan Bingula nakon ranjavanja odvezen je u vukovarsku bolnicu iz koje se nikada nije vratio obitelji. Njegove posmrtne ostatke našli su u masovnoj grobnici na Ovčari iz koje je ekshumiran i pokopan u Vinkovcima.
Marijan Bingula poginuo je 3. studenog 1991. godine, u ranoj jutarnjoj akciji u Bosanskom odvojku:
– Dan prije borbe pokupio je od nas bombe. Izjutra je s dečkima krenuo u akciju. Snajper ga je pogodio. Pao je, tijelo se još trzalo, ali ga se nije moglo izvući - tiho će Eduard Bingula.
Njegov brat, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani u lipnju 2005. godine, danas počiva na Miroševcu.
Eduard Bingula nakon pada Vukovara bio je zajedno s brojnim braniteljima zarobljen i odveden u logor. Šest mjeseci mučen je u Stajićevu i Mitrovici i na kraju razmijenjen u Bajakovu, odakle je otišao u Zagreb.
– Udarali su nas, tukli. Samo smo dobivali batine – kratko će o tom razdoblju svog života.
U logoru je s njim bio i Stevo Brajdić, šurjak Eduarda Bingule.
I dok pričamo o Eduardovim sestrama i braći, otvarajući pritom stare rane koje nikada neće zacijeliti, na upit o četvrtom bratu Bingula, ovom se hrabrom čovjeku niz lice počeše kotrljati suze. Primivši se za glavu samo je kratko izustio:
– On se još prije rata oženio i živio u Borovu Selu. Tamo je i ostao.
Rekao je to ne izgovarajući mu ni ime.
Udarali su nas, tukli. Samo smo dobivali batine
Njih dvojica danas nemaju nikakvih kontakata, iako žive nedaleko jedan od drugoga. Neće ih, sigurno, nikada više ni imati.
– Nemojte ga o tome ništa pitati. To ga najviše boli – kaže Eduardova supruga.
Kako i ne bi. Rođeni brat borio se na strani neprijateljske vojske, protiv trojice svoje braće. Priča se da je bio naklonjen protivničkoj strani više od nekih tamošnjih Srba.
Eduarda Bingulu to je slomilo sigurno više od torture koju je prošao u logoru. Podjednako mu je teška ta činjenica kao i ona da je izgubio dvojicu mlađe braće.
Sabravši se nakon kraće stanke s ponosom je počeo pričati o Marijanovoj djeci i njihovoj hrabroj majci Nevenki koja ih je sama podigla:
– Najstarija bratova kći se udala, radi kao medicinska sestra, kani upisati višu. Dvoje njegove djece su pravnici, a najmlađa studira ekonomiju. Snaha je zaista vodila brigu o njima – potvrđuje Eduard Bingula.
Ostale samo fotografije
Složit će se s njim i njegova supruga koja je s Nevenkom i njezinom te svojom djecom bila zajedno u progonstvu u Zagorju, odakle su Bingule podrijetlom:
– Muž mi je prije rata prevodio Gruntovčane kad su se prikazivali na televiziji jer nisam razumjela sve riječi. Kad sam se vratila kući u Vukovar, a na programu su bili Gruntovčani, pitao je treba li mi opet prevoditi. Ne, odgovorila sam. U godinama progonstva savladala sam svaku riječ - kaže.
Dok priča o tim danima Eduardova supruga spomenut će da ih je u jednom trenu pod istim krovom bilo dvadeset i petero, od toga šesnaestero djece.
– Odveli smo iz Vukovara malu djecu, a kući vratili odrasle ljude – kaže.
Kad je došlo vrijeme da se može vratiti u Vukovar, Bingule ni trena nisu dvojili. Eduard kaže da mu je nedostajao Dunav, rijeka koju je njegov brat Marijan toliko volio:
– Rado je išao na pecanje, igrao nogomet. Naši roditelji nisu poživjeli do rata pa, srećom, ne znaju kakva je sudbina zadesila njihovu djecu – govori Eduard Bingula.
Od braće Stjepana i Marijana ostala mu je po jedna fotografija. Njih Eduard Bingula čuva u svom stanu u Borovu naselju. A Stjepana i Marijana čuva i čuvat će u svom srcu.
@ eurodiesel bila su 4 brata Eduard,Stjepan i Marijan a cetvrtome koji je bio na neprijateljskoj strani se ne spominje ime!