Nakon dramatičnih posljedica Drugog svjetskog rata, u potrazi za željno očekivanim mirom i prosperitetom, europske su države počele pojačano surađivati udružujući se u dvije organizacije koje su se razvijale usporedo – Vijeće Europe (VE) od 1949. i Europsku uniju (EU), u to vrijeme poznatu pod nazivom Europske zajednice, od 1951.
VE, međunarodna organizacija sa sjedištem u Strasbourgu u Francuskoj, okuplja 47 država (a time i oko 800 milijuna ljudi) – 27 država koje su ujedno i članice EU, sve ostale europske države osim Bjelorusije, Rusije i tri euroazijske zemlje (Armeniju, Gruziju, Azerbajdžan). Usvajajući u sklopu Konvencije VE i sporazume (do sada više od 200 njih), države uspostavljaju minimalne zajedničke međunarodne pravne standarde u nizu područja, promičući temeljne europske vrijednosti – demokraciju, zaštitu ljudskih prava i vladavinu prava – jačajući na taj način pravnu i socijalnu sigurnost Europljana. Putem nadzornih mehanizama, VE procjenjuje primjenjuju li njezine članice standarde na koje su se obvezale, a pri njihovoj provedbi VE im pomaže kroz projekte, neke od kojih provodi u suradnji s EU. Jedan je od najistaknutijih europskih mehanizama ljudskih prava strasburški Europski sud za ljudska prava koji jamči primjenu Europske konvencije za ljudska prava.
S druge strane, EU utjelovljuje drugačiji vid ujedinjenja europskog kontinenta koji se temelji prvenstveno na ekonomskoj, a potom i političkoj integraciji manjeg broja europskih država – od zadnjeg proširenja na Bugarsku i Rumunjsku 2007., njih 27 koje okupljaju oko 500 milijuna stanovnika. EU se u svom radu često nadograđuje na postojeće standarde VE, primjerice pri izradi nacrta novih pravnih instrumenata za svoje članice, ili se oslanja na sustav VE za procjenu stanja demokracije, ljudskih prava i vladavine prava prilikom pregovora sa susjednim zemljama, npr. Ukrajinom i Republikom Moldavijom, koje su članice VE.
Ove organizacije odražavaju dva vida europske integracije, pri čemu VE predstavlja širi geografski pojam, a EU veći stupanj integracije (budući da je preuzela dio ovlasti od svojih članica). Obje dijele iste temeljne demokratske vrijednosti, no neovisne su jedna o drugoj, djeluju u okviru odvojenih institucija i imaju različite, iako komplementarne, uloge. Dok EU europskim zakonima uređuje područja Unijine nadležnosti (npr. propise vezane uz funkcioniranje unutarnjeg europskog tržišta), VE ne stvara obvezujuće zakone, iako njegove članice moraju provoditi standarde na koje su se obvezale. Odnos EU i VE definiran je prvenstveno Memorandumom o razumijevanju, a broj područja zajedničke suradnje postupno raste (borba protiv trgovanja ljudima, seksualnog iskorištavanja, nasilja nad djecom i sl.).
Utjelovljujući ideju europske integracije, ove organizacije dijele iste simbole ujedinjene Europe – europsku zastavu (radi lakšeg raspoznavanja, VE koristi modificiranu verziju koja u sredini ima malo slovo e), europsku himnu temeljenu na Beethovenovoj Odi radosti, kao i obilježavanje Dana Europe (EU to čini 9. svibnja, a VE 5. svibnja). Ova preklapanja, kao i naširoko korišten pridjev europski često dovode do miješanja tri zvučno bliska pojma – Vijeće Europe, Europsko vijeće i Vijeće EU. Dok prvi, kako je rečeno, predstavlja europsku međuvladinu organizaciju (čija je i Hrvatska članica od 1996.), druga dva su institucije Europske unije – prva na sastancima na vrhu okuplja šefove europskih država i vlada, a druga europske ministre nadležne za pojedina područja nadležnosti EU. Više o VE doznajte na www.coe.int, a o EU na http://europa.eu/.
