Umi Gradac pet je godina i kad odraste, željela bi biti biokemičarka.
Lani Miličević iz Karlovca šest je godina, a Andrija Domitrović učenik
je trećeg razreda Osnovne škole Luka u Sesvetama. Monika Bjelčić
šesnaestogodišnja je gimnazijalka, kako kaže, nesretno zaljubljena.
Mihovil Vudrag student je četvrte godine geologije i svjetski prvak u
šaranolovu. Marija Pavkov ima dva doktorata, u Hrvatsku je prva
donijela mentalne mape.
Iako su različitih godina, interesa i obrazovanja, iako se i ne
poznaju, snažno ih povezuje – darovitost. Visoko nadarenih, prema
procjenama stručnjaka, u svakom društvu ima oko dva posto. Treba im
dodati i oko tri posto “samo” darovite djece, pa je posrijedi pet posto
populacije koju nazivaju “evolucijskim klinom” jer donose preokret na
bolje. Potencijali im u Hrvatskoj nisu iskorišteni, unatoč darovitosti
često su marginalizirani, etiketirani i doživljavani kao problem.
Promjene se, doduše sporo, ipak događaju.
– Skrb za darovite mora biti ujednačena i poglavito briga države,
a ne samo obitelji. Za sada previše ovisi o kvaliteti i motiviranosti
pojedinaca u institucijama. Dobar je primjer predškolski odgoj
senzibiliziran za darovitu djecu zbog potpore mjerodavnih u
ministarstvu i ravnatelja koji ne štede na dodatnim edukacijama
zaposlenika. Da bi sve djelovalo i po školama, trebalo bi zaposliti
psihologe, educirati učitelje za rad s darovitima.
To je vrlo široka akcija u kojoj bi se morali angažirati svi stručnjaci
za ovo područje – kaže psihologinja Jasna Cvetković Lay,
obrazovna specijalistica za darovite. Godinama se bavi darovitima, a
danas 23-godišnji Mihovil Vudrag, bio je prvo dijete u dječjem vrtiću
“Iskrica”, u kojem Jasna i danas radi, koje je evidentirano kao
darovito. Posljednjih godina uočava da se odnos prema darovitima ipak
lagano poboljšava. Potvrđuju to i obitelji kojima je sve lakše, bez
srama i nelagode priznati – da, naše je dijete darovito.
- Volim čitati, izmišljati priče, probleme, pisati, pišem i mala
slova, mama me naučila... Znam tablicu množenja do dvanaestice – govori
Uma, a umjesto slikovnica i bajki u kojima uživaju djeca dvije, tri
godine starija od nje, ona iščitava enciklopedije. Ondje pokušava
doznati odgovore na pitanja koja je muče:
– Zašto sam ja – ja, zašto je nešto i kako – nabraja Uma, a na pitanje
zašto si ti ti, brzo odgovara – Zato što imam jedinstven otisak prsta,
boju šarenice, glas, rukopis i DNK – nabraja petogodišnje dijete
podatke koje većina odraslih ne zna. Mama Armela prisjeća se da je
slova naučila kad joj je bilo manje od godinu dana, a nekoliko dana
prije 2. rođendana bila je s roditeljima na moru. Tata je listao
novine, a ona je pročitala naslov i rekla – daj da ja čitam.
Algoritamske prije škole
Zbrajanje je naučila s tri godine, a u to vrijeme i gledati na sat.
Sada zna cijelu tablicu množenja, izvaditi korijen iz nekih brojeva,
čitati algoritamske tablice... Zna objasniti kemijske procese koji se
događaju u ljudskom tijelu, a jednog dana kad odraste, bit će, odlučila
je – biokemičarka.
– Želim ispraviti neke pogreške drugih biokemičara – objašnjava
jednostavno. Život najbližih podređen je njezinim potrebama,
zahtjevima, željama.
– Neprestano traži neka objašnjenja, pita zašto je nešto, od čega je
što nastalo, kako se što dogodilo... To zna frustrirati. Ako nije
zadovoljna odgovorima, sama izmišlja obrazloženja – kaže mama.
Slično govori i Marina, mama šestogodišnje Lane Miličević.
– S godinu i pol naučila je sve prometne znakove, a s nepune dvije
znala je sve jednoznamenkaste brojeve. Hodala je ulicom, čitala brojeve
s registarskih pločica i kuća. Ljudi bi pitali koliko joj je godina, a
kad bi rekla manje od dvije godine, samo bi odmahnuli rukom uz komentar
“Isuse Bože” i išli dalje. S tri je godine čitala i pisala, a s malo
više od tri slala je SMS-e – prisjeća se Marina. Njihovoj obitelji
telefonski imenik gotovo da i ne treba jer Lana zna sve brojeve
mobitela i telefona prijatelja i rodbine.
Bojeći se da želju za čitanjem i znanjem potiču računalo i knjige što
je okružuju, u jednom su trenutku sve to sklonili. Tek tada nastali su
problemi. – Bila je ljutita, postala je živčana, neprestano je
ponavljala:
– Lana mora učiti, Lana ne zna... Shvatili smo da to ne pomaže i odveli
je teti Jasni. Obožava njezine “Bistriće”, sve drugo može i ne mora
biti, ali “Bistrići” su obvezni. Otkad je krenula ondje, smirenija je,
veselija i Jasna nam je, kao roditeljima, mnogo pomogla – tvrdi Marina.
Za Andriju Domitrovića učiteljica ima mnogo razumijevanja.
Magnet za nevolje
– Kad se pišu testovi, ona zna da će on to brzo i lako riješiti. Kako
mu ne bi bilo dosadno, donese mu enciklopediju – kaže Anita Domitrović,
majka trećaša koji je poslije brojeva, astronomije i sličnih faza
trenutačno opsjednut automobilima.
– Na svu sreću, moj brat prati to područje... Inače, teško je nositi se
s bujicom njegovih pitanja. Čovjek poslije naporna dana dođe doma i
želi se odmoriti, a onda krene – jesi li znao da...Ima fenomenalno
pamćenje, izvrsno barata brojkama, pa zato i ta opsjednutost autima –
komentira tata Dragutin. Prije dvije godine Andrija je naučio što je
očekivana vrijednost, razumije pad i rast dionica na burzi i zašto se
to događa, a kad odraste, želi biti broker. S pet godina Andrija je
intelektualno bio na razini devetogodišnjaka.
Da je teško biti intelektualno daleko od svojih vršnjaka, na vlastitoj
koži iskusila je Monika Bjelčić, šesnaestogodišnja gimnazijalka koja
je, samo zato što je bila drukčija, iako to nikada nije isticala, a
pokušavala je neuspjelo i sakriti, bila izvrgnuta vršnjačkom nasilju u
osnovnoj školi.
– Većina mojih današnjih prijatelja i kolega u školi ne zna da sam
darovita. Kad sam to rekla u osnovnoj školi, počeli su me zadirkivati,
rugati se... To je bilo neugodno iznenađenje – prisjeća se Monika.
Krenula je u školu i onda su počeli problemi. Postala je meta za
iživljavanje, a zlostavljanje je kulminiralo u drugom razredu osnovne.
Dječaci su je pod vodstvom jedne curice, djeteta poznate mame, pokušali
gnječiti stolicama...
Činilo se da je magnet za nevolje, a znanjem, pristupom, odnosom prema
drugima oduvijek je odskakala. Išli smo psihologu i on je predložio
akceleraciju. Škola je bila protiv, ali ipak razumijevanjem
ravnatelja, razrednice i nekoliko nastavnika “preskočila” je
jedan razred – kaže mama. Zlostavljanje se nastavilo i u višim
razredima osnovne škole.
– Osnovnu sam školu završila bez učenja, sve što mi je trebalo
popamtila bih na satu.
Ni sada mi za učenje ne treba mnogo vremena – kaže Monika. S kolegama
se odlično slaže, ima prijatelje u svom 3. b Petnaeste gimnazije, ali i
one starije s kojima uvijek nađe zanimljive teme za razgovor.
– Ako smo daroviti, ne znači da smo genijalci, da imamo same petice, da
sve razumijemo i znamo bolje od drugih, da možemo što hoćemo.... To
samo znači da nešto brže shvatimo, da se bolje prilagodimo nekoj
situaciji, da lakše učimo – pokušava objasniti svima koji na nju i njoj
slične gledaju s nerazumijevanjem.
Dva inozemna doktorata
– Znatnije se promjene ne događaju bez energije, strasti i
hrabrosti koju u sebi nose daroviti. Najviše je predrasuda upravo prema
njima, a za to su i sami djelomično krivi zbog svog nekonvencionalnog,
katkad i buntovnog ponašanja – kaže prof. Cvetković Lay. Ipak, ona
očekuje da će “vrijeme darovitih” doći s ulaskom Hrvatske u EU.
– Tada glavnu riječ više neće voditi birokracija, bar ne na ovaj način
i u ovoj mjeri, koja se darovitih sjeti samo – prigodno. Pretpostavljam
da će nam ulazak u EU donijeti standarde i kriterije koji će
pridonijeti težnji izvrsnosti i poštovanju tzv. marginalnih skupina. A
daroviti su marginalni samo po svom broju, ali nipošto po snazi i
potencijalu što ga imaju – zaključuje Jasna Cvetković Lay. No dok se to
ne dogodi, razumljivi su strahovi roditelja, pa i Marine, mame Lane
Miličević, koja se boji njezina polaska u školu.
– Išla sam u ministarstvo pitati što mi savjetuju, u koju školu da
pošaljem dijete... Kazali su – naći ćemo vam dobru učiteljicu. To nije
odgovor, jer Lana nije sama, što će biti sa svim drugim Lanama – pita
se Marina.
– Sve najviše ovisi ipak o obitelji – kaže Marija Pavkov,
tridesettrogodišnjakinja s dva doktorata stečena u inozemstvu. Jedan
joj je iz filozofije, drugi iz prirodnih znanosti. Bila je darovito
dijete u vrijeme kad nitko takvu djecu nije “prepoznavao” niti se o
njima posebno brinuo.
– Učila sam brže i lakše od svojih vršnjaka, mnogo sam čitala, ali
nikada to nisam isticala. Dapače, često sam to skrivala da ne bih bila
drukčija od ostalih. No važno je što su me razumjeli roditelji i što
sam imala njihovu silnu potporu – zaključuje Marija.
