Ponos se u toj sobi može opipati, i to doslovno. Jer, iza pomno ulaštenih stakala vitrina, originalni su trofeji koje je osvojio Novak Đoković, prvi reket svijeta. Svakoga tko imalo voli tenis u memorijalnoj će sobi u restoranu Novak u Beogradu proći trnci. Pred očima mu je važan dio povijesti toga sporta.
– Četiri je puta bio najbolji sportaš svijeta. Teško će to nadmašiti netko s naših prostora. I to bez ičije podrške, no uz strahovitu žrtvu cijele obitelji, naročito Dijane i mene. Živjeli smo njegov život 15 godina kako bi on postao to što jest, najbolji na svijetu – započinje Novakov otac Srđan Đoković.
Na ekranu televizora u toj sobi “vrti” se ženski meč Roland Garrosa, a dva sata kasnije, na teren će istrčati
– Iskreno, bilo je trenutaka kada smo mislili da ne možemo sve to popratiti, materijalno. Jer, ako nemamo novca za Roland Garros ili Wimbledon, ne može ni ići. Bilo je mnogo takvih situacija, na kraju bismo se nekako snašli, i to je bio jedini način da uspije. On to nije znao, i nije ni trebao znati. Nismo ga opterećivali, nismo mu govorili imamo li ili nemamo, za njega se moralo stvoriti. Radila sam 17 godina u restoranu na planini Kopaonik, po 10, 15 ili 16 sati. Srđan je s njim putovao, a ja sam im slala sav novac koji bih zaradila. Vodili smo palačinkarnicu i pizzeriju. Sve sam radila – pekla palačinke, bila u šanku, pravila pizze, i to sam naučila, jednostavno nisam mogla ovisiti o radniku jer bi preko noći pobjegao. Na kraju se isplatilo, ali moglo je biti i drukčije – nadovezuje se majka Dijana.
Cijeli tekst čitajte u sutrašnjem izdanju Večernjeg lista!
Postoje i hrvatski sportaši i njihove životne priče... Zašto nas svakodnevno davite pričama sa istoka?