Dramski tekst "Kašeta brokava" ili "Mali Lear iz Velog Varoša" splitskog dramskog pisca, glumca i scenarista Elvisa Bošnjaka, nedavno praizveden u HNK Split, izazvao je golemu pozornost javnosti i pobrao odlične kritike. Uoči premijere, Bošnjak je kazao kako je taj tekst njegovo mahanje gradu koji je obožavao dok je u njemu odrastao, ali kojeg u ovom trenutku ne razumije. Njegov Split mu je malo čudan i stran. Na upit što to u Splitu više ne razumije, kakve ga dvojbe "prožimaju", Elvis Bošnjak ponajprije kaže da se svaki grad mijenja na svoj način i da Split nije onakav kakav je bio kad je on bio mlad. – Profesor Anatolij Kudrjavcev nam je to govorio na fakultetu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, neposredno pred Domovinski rat. Bio sam jako mlad, bilo mi je nerazumljivo. U to vrijeme nisam mogao podnositi da budem izvan Splita, kao da će mi nešto promaknuti. Danas Split doživljava iznimno brze promjene, pretvara se u elitno turističko odredište. Puno toga radimo zbog turista, a čini mi se kako pritom zanemarujemo vlastite građane. Ne bih volio da nam turizam uzme građane – objašnjava Bošnjak te dodaje da je u Dubrovniku ljeti gotovo nemoguće živjeti.
Industrija je propala, ali...
– Turizam je iznimno važan, ali moramo razmišljati i o kvaliteti življenja građana. Trebamo nešto naučiti od gradova koji su se tome oduprli poput Berlina. Berlin je prepun turista, ali ima svoj prepoznatljiv duh, slobodu koja vlada u tom gradu – kaže Bošnjak. Ističe da je Split fantastičan i predivan, ali turizam nije jedini potencijal grada podno Marjana. Istina je da je industrija propala, međutim činjenica je da s obje strane Jadrana nema jakog kulturnog centra. Zbog veličine i smještaja u centru regije bilo bi prirodno da ta pozicija pripadne Splitu. Za to se, međutim, moramo potruditi. Teško je širiti javnu kulturu jer je skupa, ali Split je pogodan primjerice za festivale. Imamo i Umjetničku akademiju s koje izlaze izrazito talentirani mladi ljudi kojima treba otvarati prostore. Treba više ulagati u kulturu, ne premještati je iz centra grada, ali istovremeno i disperzirati.
– Odluka da je neki grad grad kulture svakako je politička. Kultura kao grana naš je logičan izbor, no pristupamo joj kao prema potrošaču iako donosi nemjerljive dobitke. Čini mi se da se to vrlo često obija o nekakve zidove, nema sluha i volje da se sakupe stručnjaci i u obzir uzme njihovo mišljenje – primjećuje Bošnjak. Iako politika sve određuje, prije svega pitanje je svijesti da je kultura jedna vrsta osobne iskaznice grada koja, osim znamenitosti, treba ponuditi i živu kulturu. Na području žive kulture Split može ponuditi puno.
Rat je promijenio grad
– Split je uvijek bio grad divlje energije, često neuhvatljive, a promišljanje neovisne kulture događa se isključivo zbog upornosti i ludosti nekih. Pritom mislim na PlayDramu, Bookvicu, Split Film Festival, Pričigin, Mediteran Film Festival..." On je generacija Rive s koje se nisu imali potrebe micati. Samo skoknuti do kultnog Semafora ili Zlatnih vrata. Živjeli su u punini s gradom! kaže s laganom nostalgijom te nastavlja: – Danas klinci koji ovdje odrastaju jako malo znaju o Splitu, a Split je grad često sklon zaboravu.. Rat je promijenio Split, došlo je puno ljudi izvana. No, i u tim bremenitim vremenima mi smo živjeli s gradom. Pod zamračenjima šetali se i stvarali. Istina je da je rat zaustavio sport i kulturu, ali prošlo je dvadeset godina i ne bi nam to trebalo služiti kao izlika.
– Slobodan Prosperov Novak je rekao da je Split najvažniji grad. U mnogome bih se suglasio s tim, ali to zahtijeva i odgovornost za ono što ćemo ostaviti u nasljeđe potomcima – veli Bošnjak tvrdeći da je u Splitu uvijek bilo teško uspjeti. To što radi za njega jest mogućnost da se bavi poslom onako kako želi. S ljudima u koje ima povjerenje, koji ga kreativno provociraju. Svoj posao vidi kao vrstu putovanja. Drži da je uspio ako je uspio sebe razvijati. Uvijek je okrenut naprijed. Na upit je li i to način odupiranja ovom sadašnjem Splitu, Bošnjak odgovara: – Osnovao sam nezavisno kazalište PlayDrama 2008. jer sam osjetio, a bio sam tad u HNK Split prvak Drame, da me tri, četiri premijere godišnje ne uzbuđuju. To mi se nije sviđalo, htio sam se razvijati drugačije. Čini mi se da je smrt za glumca kad dođe do jedne točke i kaže da sve zna, da je sve naučio.
U PlayDrami radi ono što mora. Kako je to nezavisno kazalište, bavi se i vođenjem administrativnih poslova. Režija mu se slučajno dogodila. Nije mogao platiti redatelje, kockice su se složile, režirao je predstave "Omladini o idealima" i "Ljuljačka za dvoje". Ponekad ga ta disperziranost poslova izluđuje i umara, a nekad sebi jednostavno kaže – to moram! Kazalište je za njega neobičan svijet koji otvara neke prostore, a veseli se svakim otvorenim vratima za koja misli da se ne mogu otvoriti.
– Najsretniji sam kad sam na dobroj probi ili kad gledam neke fantastične kolege. Moja hrana su drugi – tvrdi Elvis Bošnjak. Voli raditi s Trpimirom Jurkićem i Snježanom Sinovčić Šiškov, a obožava rad s mladima jer su čisti, otvoreni, neposredni. S Nikšom Arčaninom, Stipom Radojom, Bojanom Brajčićem, Petrom Kovačić, Anastasijom Jankovskom, Markom Petričem, Goranom Markovićem, Perom Eranovićem. Te mlade glumačke snage nose novu, nevjerojatnu energiju i ako kazalište bude raslo u Splitu, rast će na njihovoj energiji. No, neće se svi moći zaposliti u javnom kazalištima.
Kad se otvorila Umjetnička akademija, Bošnjak je mislio da je previše da svake druge godine upisuje osam studenata na studij glume. Međutim, rezultati mladih dobrano su ga razuvjerili. S Akademije su izišli ljudi koji mogu ponijeti repertoar i stvarati nove projekte u kazalištu. U tom smislu treba otvarati nove prostore, nužno je osnovati Studentski teatar u Splitu. Kroz Glumački studio Playdrame puno je, napominje njegov osnivač, odgojeno publike. Broj gledatelja udvostručen je, a četiri su predstave zbog manjka prostora u blokadi. Trenutno igraju u Klubu Quasimodo, ali to nije to!
Kad mi se piše – pišem
– Splitu nedostaju barem dva kulturna centra, jedan veći i jedan manji. Problem je i u isključivosti umjetnika iako su za mene sve umjetničke estetike jednako vrijedne. Umjetnici su sigurno tašti, a Split je često tretiran kao grad-slučaj, što nikako nije dobro. U osnovi Split je fantastičan grad, a da tako ne mislim, ne bih ovdje ni ostao – otkriva Elvis, koji je dvije godine radio u HNK Rijeka, a i u Zagrebu je mogao ostati. Mišljenja je da u Splitu svi moraju raditi na tome da se građanima pruži maksimum. Nažalost, ljudi koji vode grad često se oglušuju na ono što im kulturni radnici poručuju. Zgrozio se kad je shvatio kako politika reagira. Zapravo ne sluša ili vrlo rijetko sluša. Umjetnici se rijetko uključuju u političke procese jer trebaju slobodu od takvih angažmana. Ako ne postoji strast, posao se ne može dobro raditi.
Elvis Bošnjak kaže da je teško pisati o gradu. Jer prema gradu koji voliš imaš odnos kao prema obitelji, osjećaje ljubavi, povrijeđenosti, boli...
– Ako imaš potrebu pisati, pisat ćeš – tvrdi ističući kako se u njemu proces pisanja odvija stalno, bez prekida. Pun je ideja za nove tekstove, skica i priča koje se ponavljaju i polako slažu bez njegove volje. Neki izazov ga potakne, ne odupire mu se, nema straha. "Kašetu brokava" nije radio da bi nekoga oduševljavao, ali bilo mu je drago kad je osjetio kako predstava "ulazi" u gledalište. Dragocjen je osjećaj zajedništva dvorane i scene, interakcija glumaca i publike. Pisci u Hrvatskoj od pisanja ne mogu živjeti, kaže, te dodaje kako je to pitanje i načina na koji odgajamo građane. Kad je kultura posrijedi, ne odgajamo ih najbolje. Ljudi reagiraju na ono što im se nudi. Serije Velo misto, Gruntovčani, Malo misto i danas se rado gledaju.
– Zbog uštede na neki smo način prostituirali svoj posao. Ne bi bio problem kad bi postojala alternativa, ali ozbiljnih dramskih pokušaja u nas nema. Teško je staviti na pozornicu sadržaj koji od publike zahtijeva čitanje scenskih znakova. Nema ni kvalitetne kritike. Netko je donio odluku da ćemo se baviti lakšim temama. Zapljuskujemo se golemom količinom mraka!
U novinama je pet posto afirmativnih vijesti, sve ostalo je crno. Mnogi mladi nisu čuli za Čehova, Krležu nitko ne čita. Otuđeni smo od vlastite misli. A to je pitanje snage nacije. Netko je negdje donio odluku da kultura više nije važna.
Time ubijamo kritičko razmišljanje. Tako se ne može stvarati jaka država ni jaka nacija. Globalni bijeg od privatnosti jest kategorija koju ne razumijem. Na prostoru smo gdje gubimo privatno. No, ne bojim se ja za kazalište. Ono će uvijek zanimati ljude. Ja ne mogu snimati sapunice ni raditi nešto što smatram lošim. Ne mogu pisati dramske tekstove i snimati sapunice. Mislim da bih tada izdao samog sebe. Ne snalazim se u uvjetima u kojima radim nešto iza čega ne stojim – zaključuje Elvis Bošnjak.*
