Nino Raspudić posvetio je na Facebooku svojoj supruzi Mariji Selak Raspudić podulju objavu naslovljenu: "Mojoj maloj lavici!"
Bračni par Raspudić natječe se za boje Mosta u prvoj izbornoj jedinici, gdje je prva na listi Martija Selak Raspudić, a Nino Raspudić predvodi Mostovu listu u drugoj izbornoj jedinici.
Obuhvatio je svojim pisanim djelom posljednjih 40 dana tijekom kojih se, kaže Raspudić, njegova supruga borila kao lavica sa svojim političkim protivnicima. Usto, otkrio je trenutak u kojem se odlučio pridružiti Boži Petrovu u borbi za glasove birača.
Sve je popratio fotografijama iz Velike Britanije, gdje je prije dvije godine s Marijom pratio Svjetsko prvenstvo u nogometu i slavio hrvatske pobjede u tuđini. Sreću koju je sa svojom ženom osjećao tada, osjetio je i kada mu je Marija rekla: ''Idem i ja'', odlučivši rame uz rame krenuti u političku borbu sa suprugom.
Njegov status prenosimo u cijelosti:
MOJOJ MALOJ LAVICI
„Moja mala Hrvatska, tako rijetko radosna“, napisao je davno Vlado Gotovac, puno bolji pjesnik nego političar. Citirao sam ga u Nedjeljom u 2, prije samo 40 dana, i objavio da idem na izbore. Prekjučer si u sučeljavanju u zaključku rekla to isto. Hvala ti na tome. Kad je zadnji put naša mala Hrvatska doista bila radosna?
U cjelini, vjerojatno pretprošlog ljeta, za vrijeme mitskog svjetskog prvenstva. Odletio sam za Englesku nakon utakmice s Danskom. Ti si već dva mjeseca bila u Oxfordu. Četvrtfinale s Rusima smo gledali zajedno s engleskim navijačima u pubu. Radovali su se s nama, pjevali do iznemoglosti „It's coming home“, uvjereni da nas lako prolaze u polufinalu i da će biti prvaci svijeta.
Ali išlo je drukčije. Polufinale protiv Engleza smo gledali kod Kristofa i bili najradosniji ljudi te noći u Oxfordu. A onda smo otišli za Liverpool. Evo nas, vozimo se do Anfielda, kratimo sate do finala.
U Domovini ludilo radosti traje već danima. Bili smo mali grumen Hrvatske tog dana u Liverpoolu. Svi su bili na našoj strani, ili protiv Francuza, svejedno. Bilo je to prije korone… Valjda nas je sto ljudi na ulicama tog popodneva zagrlilo, rukovalo se s nama, nabacilo nam „pet“, poželjelo sreću.
A onda smo ušli u pub. Velika grupa mladih Francuza sa zastavom na jednom kraju. Mi sami na drugom, Englezi između. Mladi Irac stao je uz nas.
U pravom trenutku, zgrabit će moj mobitel i uslikati nas u deliriju. Sviraju se himne.
Poveli su. Opet se čupamo. Stadion Lužnjiki, 28. minuta utakmice. U Domovini je bilo 17.28, u Moskvi 18.28, u našem pubu u Liverpoolu 16.28. Perišić je izjednačio!!!
Je li moguće da se bajka ponavlja?! Eksplozija radosti, spuštam se u čučanj, grabim te, stavljam na ramena i podižem visoko…
Nije važno što je bilo poslije (pamtim da smo zabili čak dva gola u finalu svjetskog prvenstva), trenutak je bio mitski, radost u najčišćem obliku. Bili smo sami, nosio sam te na ramenima.
Sličnu radost osjetio sam prije mjesec i pol. Vratio sam se s bebom iz parka i rekao ti – zvao je Fratar (Božo Petrov, nap.a.), pukli su im pregovori sa Škorom. Ne mogu ih ostaviti same. Ja idem…
– Idem i ja, rekla si.
– Stvarno? – Stvarno.
Osjećao sam se kao da si se spustila u čučanj, stavila me na ramena i podignula. Kao ja tebe preklani u Liverpoolu. Dalje je sve bilo lako.
Borila si se kao lavica, a opet ostala dama. Ja, uobičajeno, više kao medvjed, i u stilu i u dojmu.
Bilo je naporno ovih četrdeset dana, ali, ruku na srce, puno smo se i smijali. Možda najviše kad smo vidjeli fotke onog plakata na cesti prema Sisku na kojem je pisalo: „Ženi je mjesto u kuhinji.“ I u potpisu „Miro i Nino“. A moja lavica nosi prvu izbornu jedinicu i tuče se s Plenkijem, Berom, Hasom....
Neka vide malo kako je meni svaki dan.
Drago mi je što smo ušli u sve ovo, kakav god bio rezultat u nedjelju. Izašli smo iz naše komocije, izložili se, iscrpili, ali i stekli potpuni unutrašnji mir jer nismo stajali sa strane, pokušali smo. A taj mir je preduvjet za radost.
