Djevojčice, što radiš ovdje? Tu imamo naše crvene beretke, ali crvene beretke nikada ne plaču. Pogledajte, ona ima i tursku zastavu u džepu! Ako pogine u borbi, položit će zastavu na nju, daj Bože – urla u mikrofon Tayyip Recep Erdoğan dok se vidno uplašenoj petogodišnjoj djevojčici odjevenoj u vojničku odoru suze slijevaju niz lice.
No, turski predsjednik ne odustaje od svoga nauma. “Ova je nacija gladna za mučenicima”, još je kazao, pa se dohvatio Kur’ana i zagrmio: “I ne recite za one koji su na Alahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!”
Istoga dana zapljuštale su osude sa svih strana svijeta, a nije puno trebalo ni da društvene mreže, kako se to popularno kaže, eksplodiraju. Jedna od najdojmljivijih, promptno sklepanih ilustracija donosi montažu dvije fotografije snimljene u razmaku od 70 godina, no identičnog prizora: Erdoğana i djevojčice te Hitlera i dječaka. Istih godina, odjevenog u odoru Trećeg Reicha. “Adolf se vratio”, piše u opisu ilustracije koju su pozdravile tisuće ljudi. Je li ta usporedba pretjerana ili pak simptomatična za vladavinu Erdoğana koji posljednjih godina zlorabi religiju kao dominantnu snagu koja mu pomaže za efikasnu centralizaciju moći i okupljanje većinske mase birača, pritom zatirući manjine koje u njegovu rječniku nisu ništa doli “šačice terorista”?
Orkestrirana dominacija
U danima koji slijede, Erdoğan nije ostavio puno prostora za dvojbe o prirodi svoje vladavine.
Neki je dan, kritizirajući američku potporu Kurdima, upozorio SAD da riskira moć “osmanlijskog šamara”. Erdoğan koristi takvu terminologiju s razlogom. Možda je u politiku i ušao kao liberal, ali je svoju, vladajuću Stranku pravde i razvitka (AKP) pretvorio u svojevrsno vozilo za širenje sve autoritarnije kontrole nad Turskom “u ime Alaha”. Pretvorbom AKP-a u populističku stranku Erdoğana bavi se i novo izvješće o turskom nacionalizmu pristiglo iz Centra za američki napredak, neprofitne istraživačke organizacije iz Washingtona. “Postupno, stranka koja je u startu sama sebe definirala protiv državnog uplitanja u društvo i kulturu počela je orkestrirati tu dominaciju unapređujući društveni konzervativizam u mnogim životnim područjima”. Ta je američka organizacija provela studiju koja je pokazala da više od 80 posto ispitanika misli da “islam ima središnju ulogu u mom životu i bitan je za moje razumijevanje turskog identiteta”.
“U duboko polariziranoj zemlji ti osjećaji odražavaju platformu kojom je Erdoğan izgradio većinu kako bi podržao svoju vlast, okupljajući turske ultranacionaliste i pobožnije konzervativce. Postigao je sociološko čudo spajanjem tih dvaju blokova”, komentirao je Michael Werz, jedan od autora studije.
Taj koktel islama i nacionalizma lako je uočiti u sloganima i društvenim medijskim izvješćima turskih snaga koji sudjeluju u turskoj ofenzivi protiv sirijskih kurdskih snaga u Afrinu, uočio je Amberin Zaman, novinar Al-Monitor’sa koji se uputio u enklavu u Siriji pod turskim napadom. “Zapažanja o osmanskoj prošlosti u zemlji obilježena su krikovima ‘Allahu akbar’ i tvrdnjama o turskoj superiornosti koje generira osobno Tayyip Erdoğan”.
Na neki način njegova se platforma može opisati kao “populizam”, no preciznije bi bilo smatrati je “većinskom ideologijom”, onom koja manipulira animozitetima između različitih kultura kako bi se postigla moć – a zatim se održavala pod svaku cijenu.
Daleko od toga da je Turska u toj opasnoj igri usamljeni jahač. Slična dinamika viđena je u aktualnim političkim sustavima u Mađarskoj i Poljskoj, gdje su nositelji vlasti spojili katoličku predanost “poststaljinističkom patriotizmu”.
Riječ je o trendu što posljednjih godina preplavljuje Europu, koja ima posla s tri problematična lidera koji se sve više pozivaju na svoju vjeru i oko nje grade svoju nacionalističku ideologiju. To su: pravoslavac Putin, kalvinist Orban i musliman Erdoğan. Svi su oni, smatra prof. dr. Peter Kuzmič, rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta, populistički političari koji su korijene svoje nacionalne vjere otkrili u potrazi za moći, a u svojim su domovinama veoma popularni. Hvale ih i neki konzervativni lideri Zapada za hrabrost i odlučnost kojom se suprotstavljaju kulturi smrti iz Washingtona i Bruxellesa. Sva trojica vide opasnosti u politici zapadnih liberalnih elita te joj se suprotstavljaju kao nacionalni lideri koji su svojim poniženim i traumatiziranim narodima vratili ponos i dostojanstvo. Putin je još prije sukoba s Ukrajinom odbio poslušnost zapadnim elitama i ruku pod ruku s patrijarhom Pravoslavne crkve poduzeo niz mjera za spas ruske kršćanske tradicije i morala pa su na svim razinama ruskog društva vidljivi sustavni pokušaji nacionalne retradicionalizacije i istodobnog porasta antizapadnih raspoloženja.
Kako je to jednom prigodom briljantno sročio cijenjeni Večernjakov suradnik Mirko Galić, Putin je naciju dizao iz jeljcinovskog mamurluka, liječio je od depresije i opijao dobro doziranom kombinacijom oživljene velikoruske politike i probuđenog pravoslavlja. Ruski je predsjednik, naime, izveo dvije transplantacije na tijelu nove Rusije: prvo je vratio pravoslavlje kao duhovnu hranu i moralnu branu i zaokružio “konzervativnu revoluciju“ povratkom tradicije, obitelji, vjere i domovine; potom je formirao novu državnu vlast, s odanim kadrovima iz vojske i policije, dao državi vanjske simbole, zastavu, himnu i grb, da se Rusi mogu osjećati ponosnije, nakon gubitka stare domovine (koju svi nisu osjećali svojom).
Mađarska pak Katolička crkva ima poseban ustavni status od 2012. godine iz više razloga. Prvi leži u tome da je Orbanova žena katolkinja, kao i većina njegova glasačkog tijela koje se uglavnom sastoji od katolika i kalvinista (kao i on sam), dok je Jobbik klasična fašistička stranka koja malo drži do kršćanstva, iako se voli pozivati na nj, ali uglavnom ima ateističko glasačko tijelo. Stavljajući sve karte na tu činjenicu, mađarski se lider Orban, pravdajući svoje grube antiimigrantske mjere, proglasio braniteljem kršćanske Europe. – Mnogi nas pokušavaju kritizirati kada čuju da ljudi koji se izjašnjavaju kao kršćani ne puštaju ljude iz drugih dijelova da imigriraju u Europu, no Kristova zapovijed “voli bližnjega kao sebe” znači i “obvezati se i čuvati sve što jesmo” – grmio je proteklog Božića negdašnji Sorosev stipendist koji se suprotstavio liberalnim strujanjima i pritiscima ljevičarskog mecene i u osobnom razvitku krenuo u suprotnom smjeru otkrivanja tradicionalnih vrednota te značaja i snage kršćanske vjere, osobito u okupljanju biračkih masa.
Nacionalistička klima
Slično kao kod Putina, okretanje tradicionalnim vrednotama i kršćanskoj vjeri kao temeljima izgradnje nacionalnog identiteta i ponosa i u Orbanovoj Mađarskoj dovelo je do gušenja novih demokratskih inicijativa i progresivnih snaga. Za mnoge mlade, nadarene i školovane Mađare novostvorena je tradicionalno-nacionalistička klima postala neizdrživom pa su se doslovno stotine tisuća preselile na Zapad.
– Orbanovo okretanje kršćanskim tradicionalnim vrednotama istodobno se može optužiti za sužavanje vjerskih sloboda. Kao što u Rusiji privilegiranu poziciju ima Ruska pravoslavna crkva, tako su u Mađarskoj u najsnažnijoj poziciji većinska Katolička crkva i tradicionalno jaki (reformirani) kalvinisti, kojima se pripisuju zasluge za povijesni otpor austrijskim Habsburgovcima – smatra profesor Kuzmič.
Mnogo prije Donalda Trumpa i poljska je politika predvođena strankom Pravo i pravda afirmirala krajnji skepticizam prema bilo kakvom obliku integracija, nacionalni kolektivizam kao krajnji cilj politike, dok su koncept obnove velike nacije i zaštita članova kolektiva središnji emotivni sadržaj političkog djelovanja uokviren kršćanskom vjerom. Vladajuća stranka ima bliske odnose s Katoličkom crkvom, koja ima snažan utjecaj na Poljsku, s obzirom na to da se oko 87 posto stanovništva izjašnjava katolicima. Kao posljedicu “koktela religije i nacionalizma”, Poljska ima neke od najstrožih zakona o pobačaju u Europi, uvedene 1993. godine nakon pada komunizma.
I Erdoğanov islamizam, slažu se brojni zapadni autori, jednostavno je plašt za njegov nacionalizam. “Velik dio uspjeha predsjednika Erdoğana proizlazi iz uobličavanja reformi oko zajedničkih temeljnih pretpostavki o prirodi turskog identiteta”, kaže Howard Eissenstat, profesor povijesti Bliskog istoka na Sveučilištu St. Lawrence, dodajući kako njegovo zazivanje vjere odjekuje novim tonom i novim naglascima, ali bavi se dugogodišnjim turskim nacionalističkim ritmovima. Jer, vladavina većine, odnosno majoritarizam inzistira na različitim razinama državljanstva: pripadnici većinske vjeroispovijesti i kulture smatraju se pravim građanima nacije, no krajnji je rezultat opasno potkopavanje demokratskih normi i, analogno tome, zapadna demokracija u ozbiljnoj je krizi.
I Amerikanci se u boga kunu i na tome dobivaju glasove, naravno oni idu jedan korak dalje, pa su dopustili da se osnuje crkva koja štuje vraga. Putin je osigurao da se rusiju ne uništi i ne pokrade, kao što su to napravili hrvatskoj Hrvati. Ali Putin nije svemoguć da potpuno spriječi pljačku. Unatoč sankcijama Rusi danas izvoze najviše pšenice na svijetu, dok u Hrvatskoj poljoprivreda zamire zahvaljujući Hrvatskim političarima. Sa rusima zapad unatoč sankcijama i dalje trguje, dok Hrvatska samo posuđuje novac i živi na kredit. Rusi vladaju sa svojom državom i nikome se ne moraju ulizivati, dok u zemljama poput Hrvatske samo gledaju kako se što bolje ulaziti zapadu. To ulizivanje je postalo toliko jadno da se ne može opisati.