Danijela Dolenec docentica je na Odsjeku za komparativnu politiku Fakulteta političkih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Poslijediplomsko je obrazovanje stjecala u Velikoj Britaniji, SAD-u i Švicarskoj, doktorirala na ETH Zürichu pri Centru za komparativne i međunarodne studije. Danas predaje komparativnu politiku, politike osporavanja i metodologiju društvenih znanosti, a u novije vrijeme u istraživačkom fokusu joj je rastuće razočaranje predstavničkom demokracijom kao jedan od ključnih fenomena današnje Europe. Upravo u toj činjenici valja potražiti motivaciju za njezin snažan društveni, odnedavno i politički angažman na predstojećim lokalnim izborima u Zagrebu, gdje će svoje mjesto u političkoj areni tražiti kao kandidatkinja platforme “Zagreb je NAŠ!”
Možete li ukratko predstaviti političku platformu s kojom izlazite na izbore?
Platforma je nastala kao odgovor šesnaestogodišnjoj politici klijentelističkog upravljanja gradom na čelu s Milanom Bandićem i svim političkim strankama koje su ga održavale na vlasti. Gradimo platformu koja je šira od političke stranke jer nam je cilj promijeniti što znači “baviti se politikom”. Okupljamo ljude koji imaju znanje i borbenost potrebnu da promijenimo Zagreb, ali kojima je, iz razumljivih razloga, neprivlačno uključiti se u klasičnu stranačku politiku. Na našem nedavnom okupljanju pred Gradskom skupštinom bilo je oko 400 ljudi – učiteljice, sindikalisti, društveni poduzetnici, odgajateljice u vrtiću, radnici u kulturi. Na predstojećim izborima natječemo se za sve razine vlasti, od mjesnih odbora do Gradske skupštine. Naš gradonačelnički kandidat je dugogodišnji zagrebački aktivist i stručnjak za političku ekologiju Tomislav Tomašević, a kandidatkinje za dogradonačelnicu smo Urša Raukar i ja. Od široj javnosti poznatih imena tu su i Mima Simić, Vilim Matula, Dražen Šimleša, Teodor Celakoski i drugi.
Što su osnovna težišta djelovanja programa platforme “Zagreb je NAŠ!”?
Obraćamo se biračima kojima je jasno da SDP nema kapaciteta nositi se sa suvremenim izazovima koji stoje pred ljevicom, i nudimo program političkog djelovanja koji je nedvosmisleno utemeljen na principima zelene ljevice. Smatramo ove izbore svojevrsnim referendumom protiv privatizacije komunalnih usluga, zalažemo se za uvođenje zelene javne nabave u vrtiće, prelazak gradskih IT sustava na slobodni softver, stambeno zbrinjavanje ugroženih skupina, rješavanje problema Jakuševca. U 40 dana javnog djelovanja na Facebooku pridružilo nam se više od 22.500 podržavatelja, što je jasan znak da Zagrepčane zanima što imamo reći. Uspostavili smo suradnju sa strankom Za grad, a razgovaramo s Radničkom frontom, Novom ljevicom i ORaH-om i nadamo se zajedničkom izlasku na izbore.
Koje promjene priželjkujete u Zagrebu?
Želimo promijeniti teme o kojima se govori u politici, a grad predstavlja odlično mjesto da dotrajale političke podjele na ustaše i partizane zamijenimo razgovorom o tome koliko vam treba da doputujete do posla, o dostupnosti staračkih domova, o kvaliteti prehrane u vrtićima ili o problemu Jakuševca. Novi Zagreb ima više stanovnika od Osijeka, a nema bolnicu. Grad Zagreb ima više od 7000 stanova u vlasništvu – od toga je tek nešto više od 200 dano u svrhe zbrinjavanja najpotrebitijih, a oko 1500 zjapi prazno. To je poražavajuća slika upravljanja gradskom imovinom. Tu su i štetna javno-privatna partnerstva poput Arene koji proračunska sredstva isisavaju u privatne džepove.
Koja je vaša osobna motivacija da se uključite u politiku?
Angažirala sam se u platformi, s ljudima koji se već dugo bore protiv dominacije privatnih nauštrb javnih interesa u gradu. I sama sam društveno angažirana, prije svega u javnom zagovaranju tema kao što su demokratizacija upravljanja, ukidanje društvenih nejednakosti i ekološka održivost. Odrasla sam u Dubravi i na Savici, danas živim na Jarunu, volim Zagreb i želim utjecati na smjer njegova razvoja.
Što zamjerate gradonačelniku Bandiću?
Bandić nas je pokušao uvjeriti da je s malo novca izgradio puno, a zapravo je s puno novca izgradio malo. Njegov je način vladanja autokratski, a njegove su odluke često arbitrarne i nepromišljene. Nisu važne procedure, ne grade se uključivi procesi odlučivanja, niti se ulaže u snaženje institucija. Umjesto toga, sve je personalizirano u liku Bandića, Zagrepčani moraju razmišljati kako doći do njega osobno da bi riješili svoj problem, može li se “nešto srediti“. To je duboko nepravedan, ali prije svega neefikasan način upravljanja gradom.
Kakav uspjeh prognozirate njegovim najjačim protukandidatkinjama: prema istraživanjima, to su Anka Mrak Taritaš i Sandra Švaljek?
Na ovim se izborima sugerira da dugogodišnjeg šefa grada zamijenimo novim šefom, odnosno šeficom. No, tako se samo obnavlja model personalizacije vlasti, što je suprotno politici kakvu mi zastupamo. Zagrepčanima koji žele stvarne promjene poručila bih da je Mrak Taritaš bila pročelnica Gradskog zavoda za planiranje u Bandićevoj administraciji, a Sandra Švaljek Bandićeva zamjenica. Svi koji smatraju da su Zagrebu potrebne stvarne promjene ne bi se trebali odlučiti za takve kozmetičke zahvate.
Kako će, prema vašem mišljenju, kod zagrebačkih birača proći Bruna Esih i koliko je realno da Zagreb pripadne desnici?
Kandidaturu Brune Esih promatram prije svega u svjetlu unutarstranačkih obračuna u HDZ-u na liniji Hasanbegović – Plenković. Esih se uopće ne bavi pitanjima važnim za grad Zagreb.
Možemo li posljednjih 25 godina uopće govoriti o stvarnoj hrvatskoj ljevici ili pak stvarnoj hrvatskoj desnici?
Problem je u tome što se političke elite podcjenjivački odnose prema građanima, tretirajući ih ili kao pasivni balast ili kao objekt manipulacije. Da bismo u ovu našu demokraciju unijeli novu vitalnost, moramo poći od pretpostavke da je političko djelovanje emancipatorno – što znači da biračko tijelo vidimo kao otvoreno za promjene i ne tretiramo kao definirane blokove. Ako u politiku unesemo nove principe djelovanja i nove teme, možemo značajno redefinirati što znači “lijevo”, a što “desno”.
Koju biste “dijagnozu” postavili današnjoj ljevici u Hrvatskoj?
Hrvatska nema parlamentarnu ljevicu, no proteklih godina sve je snažnije organiziranje i povezivanje među društvenim pokretima i građanskim inicijativama na ljevici.
Možete li se složiti s ocjenama da je SDP u rasulu, da Davor Bernardić nije uspio konsolidirati stranku te da neće uspjeti mobilizirati lijevo glasačko tijelo?
SDP je izdao svoje birače. Za vrijeme Milanovića bili su ljuti što očijuka s desnicom, no nakon dolaska Davora Bernardića na čelo stranke nastupila je potpuna bezidejnost i rasulo unutar stranke. Pa što reći kada najveća stranka tobožnje ljevice nije u stanju ponuditi vlastitog gradonačelničkog kandidata za izbore u Zagrebu? Mi na ovim izborima zapravo uopće nemamo protivnika.
Mislite li da je vodećoj opozicijskoj stranci nužan lider s osobnošću Zorana Milanovića?
Željka Markić i njezina ekipa su radionica fantomskih prijetnji za naše društvo
Politika u koju vjerujem ne pouzdaje se u pojedince koji u svojoj ruci drže naše sudbine. Personalizacija vlasti generira autoritarne modele upravljanja strankama, a oni se onda preslikavaju i na upravljanje političkim institucijama. Umjesto toga, vjerujem u politiku kao fundamentalno kolektivni proces u kojem su naši izabrani predstavnici, pa time i šefovi stranaka, vezani višestrukim mehanizmima suodlučivanja i odgovornosti prema svojoj organizaciji, javnoj funkciji i prema društvu.
Kako to da HDZ ima discipliniranu glasačku mašineriju, dok SDP-ove birače treba posebno motivirati da iziđu na birališta?
Ozbiljnija mobilizacija biračkog tijela na ljevici neće se dogoditi kroz djelovanje parlamentarnih stranaka, nego kroz udruživanja i kolektivnu borbu za javni prostor, za kvalitetnije usluge skrbi, za bolju prometnu infrastrukturu – odnosno kroz novu energiju i djelovanje samih građana. “Zagreb je NAŠ!” je u svom djelovanju inspiriran primjerima Madrida i Barcelone, gdje su 2015. na lokalnim izborima pobijedile upravo političke platforme koje su svoje programe gradile odozdo, odnosno koje su proizašle iz društvenih pokreta i građanskih inicijativa.
Kako tumačite porast podrške populističkim pokretima u Hrvatskoj?
Nedavno je njemačka zaklada Bertelsmann objavila analizu o zemljama Europske unije koja pokazuje povezanost između udjela birača koji doživljavaju globalizaciju kao prijetnju i podrške strankama desnog populizma. Tko doživljava globalizaciju, odnosno politike ekonomskog liberalizma, kao prijetnju? Svi oni koji su često nezaposleni i podzaposleni, koji rade u teškim uvjetima i od danas do sutra. Svi oni koji dakle osjećaju egzistencijalnu ugrozu, strah od gubitka posla i strah da ga, ako ga izgube, neće moći ponovo pronaći. Istovremeno, nije čitav taj fenomen svodiv na nezaposlenost i siromaštvo jer rast desnih populista kakav vidimo u Francuskoj, Švicarskoj ili Austriji nije moguć bez podrške srednje klase. U nekim europskim zemljama stranke suvremene desnice uspješno politiziraju osjećaje ugroženosti vezane uz gubitak identiteta i tradicionalnih načina života – kao i činjenicu da srednja klasa, iako ne osjeća direktnu egzistencijalnu ugrozu, sve više pesimistično gleda na budućnost svoje djece. S druge strane, primjeri Grčke, Španjolske i Portugala pokazuju da se ta široko prisutna zabrinutost može uspješno vezati uz progresivne platforme nove ljevice, u potrazi za rješenjima koja neće zatvarati granice i proganjati drugačije od sebe.
Kakvu budućnost prognozirate Živom zidu i kako komentirate popularnost Ivana Pernara koji okuplja birače kritikom postojećih politika, a da sam pritom nema osobito konstruktivnih rješenja?
Neke teme koje je Živi zid otvorio doista jesu bitne za ovo društvo. No, problem je u tome što se na sistemske probleme ne može odgovoriti političkim pothvatima pojedinaca, a Živi zid se sveo na personalizaciju u liku Ivana Pernara. Tu nije riječ o političkoj organizaciji, nego o medijskom projektu jednog pojedinca, što dovoljno govori o potencijalnom dosegu te stvari. Pernarova vidljivost mu omogućava da u javnu raspravu ubaci razne teme i u tome se sastoji njegov utjecaj, no to nema veze s kapacitetom vladanja i upravljanja – ni gradom ni državom.
Zašto uspješna aktivistica Željka Markić ne uspijeva u politici?
Željka Markić i njezina ekipa su radionica fantomskih prijetnji za naše društvo. Pluralizam svjetonazora i životnih stilova, koji su za demokracije izvor vitalnosti i života, oni pokušavaju prikazati kao problem. S druge stane, oko stvarnih društvenih problema – kao što je visoka stopa siromaštva djece ili činjenica da samo 30 posto djece čiji roditelji primaju socijalnu pomoć ide u vrtić – ti dušobrižnici gromoglasno šute.
Mislite li da je moguće duboko razočarane građane istrgnuti iz apatije, pa i vratiti im vjeru u politiku i političare?
Priča o “apatičnim” i nemotiviranim građanima svojevrsni je mit koji perpetuiraju političke elite. Zašto umjesto toga ne poći od pretpostavke da je ovakvo ponašanje građana racionalno s obzirom na to kakvi im se izbori nude, odnosno koliko malo prostora za suodlučivanje uopće imaju? Kad ljudima otvorite stvarne kanale participiranja i suodlučivanja, oni ih koriste. Pogledajte, primjerice, razine odaziva na građanske inicijative za referendum, poput Ne damo naše autoceste, koje su više puta prikupile više od pola milijuna potpisa u dva tjedna. Kada bi se razdoblje za prikupljanje potpisa značajno produžilo, vidjeli bismo još više građanskih inicijativa koje uspješno stavljaju nove teme na dnevni red politike, pa i mijenjaju odluke političkih institucija. Kada bismo Zagrepčanima omogućili da na razini kvartova suodlučuju o 15% gradskog proračuna kroz model participativnog proračuna, ne sumnjam da bi se uključili u definiranje prioriteta za razvoj grada. Znači, umjesto da im dociramo kako su neaktivni, ajmo otvoriti stvarne prostore za odlučivanje.
>> Politički rat Mosta i HDZ-a za istok Hrvatske: Galiću najveći suparnik Panenić
>> S ovom ljepoticom SDP pokušava pobijediti na lokalnim izborima
Nebitan i neprimjetan...pa ovo kad procitas nije ti dobro prvih pet minuta dode ti da se odma zbljujes...