Moramo se pozabaviti tamnom stranom digitalnog svijeta, poručila je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u svom obraćanju sudionicima Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu sredinom ovog tjedna. Ovogodišnji “Davos” odigravao se, naravno, videokonferencijski.
Ne fizički u švicarskom skijalištu, nego, kao i sve slično u doba globalne pandemije, online, na mreži. Proces digitalizacije praktički svega što se može digitalizirati započeo je prije puno godina i razvio se do zadivljujućih razmjera i prije pojave novog koronavirusa, ali globalna pandemija, i lockdown koji prati tu pandemiju, dramatično je ubrzala tu digitalizaciju. Europska unija već je i prije tog dodatnog ubrzanja počela pratiti ritam digitalnog razvoja nekim novim regulatornim rješenjima, pa je tako uvela neke nove standarde zaštite privatnosti na internetu direktivom poznatom po akronimu GDPR.
No, sada, od prosincu prošle godine, kad je Europska komisija iznijela prijedlog dvaju novih europskih zakona o digitalnim uslugama i digitalnom tržištu, EU ima ideju regulirati digitalni prostor preciznije i strože nego što je itko ikad prije regulirao “online” prostor u slobodnom svijetu (naglasak na slobodnom, jer kineska i slična diktatursko-ugnjetavačka rješenja ne računamo). Europska unija ove će godine pokušati ispisati nova digitalna pravila koja će biti dobra za barem jedno ili dva desetljeća u tom digitalnom razvoju slobodnog svijeta.
Riječima Ursule von der Leyen u virtualnom Davosu: – Poslovni model online platformi ima učinak ne samo na slobodno i pošteno tržišno natjecanje nego i na našu demokraciju, našu sigurnost i na kvalitetu naših informacija. Zbog toga trebamo obuzdati neizmjernu moć velikih digitalnih kompanija. Jer želimo da vrijednosti koje su nam dragocjene u offline svijetu također budu poštovane i online. Temeljno načelo je: što je ilegalno offline, treba biti ilegalno i online. I želimo da platforme budu transparentne u vezi s tim kako njihovi algoritmi rade. Jer ne možemo prihvatiti da isključivo kompjutorski programi donose odluke koje imaju dalekosežan učinak na našu demokraciju – rekla je predsjednica Komisije u tom govoru.
Planira se crna lista zabranjenog ponašanja u tržišnom natjecanju, širenja mržnje i lažnih vijesti Europska unija, dakle, planira regulirati i ona područja interneta na koja regulatorska noga možda nikad nije ni kročila i na kojima je praktički sve bilo dopušteno, kao na Divljem zapadu. I EU želi da joj se u tom pothvatu pridruži i Amerika te da to bude zajednički pothvat pisanja zajedničkih pravila ponašanja za novu digitalnu eru. To može zvučati kao upletanje vlasti u područje koje bi trebalo ostati slobodno, ali nije.
Nije iz najmanje dva razloga. Prvo, jer EU i SAD u pisanju novih pravila za digitalni svijet polaze od vrijednosti poput pluralizma, uključivosti, ljudskih prava i zaštite privatnosti. Europska je komisija za ova dva prijedloga zakonodavnih akata provela prethodne javne konzultacije sa svim zainteresiranim akterima, koje su bile masovnije i obuhvatnije nego ijedne slične konzultacije s dionicima uoči predlaganja neke nove direktive. I drugi razlog zašto je pisanje novih pravila sasvim legitimno i opravdano leži u činjenici da su neki zakoni, koji određuju pravila ponašanja na digitalnom tržištu, pisani još u, figurativno govoreći, doba dinosaura. Direktiva o digitalnom trgovanju, koja je u ovom trenu temeljni važeći zakon koji u EU regulira odgovornost pružatelja digitalnih usluga na Internetu, usvojena je 2000. godine.
Što, kad se pogleda kako su 2000. izgledali Amazon, Google ili tad još nepostojeće društvene mreže, nije tako daleko od doba u kojem su zemljom hodali dinosauri. No, jedan je recentni događaj pokazao koliko je nužno da se regulatori u slobodnom svijetu – a EU je, osim što je politička unija, jedan od vodećih svjetskih regulatora jer je riječ o najvećem jedinstvenom tržištu na svijetu – bave pitanjem novog propisivanja prava i obveza, pogotovo velikih internetskih platformi. Taj događaj je odluka Twittera i Facebooka o protjerivanju američkog predsjednika sa svojih platformi. Za mnoge ljude, pa i one koji se ni po čemu ne slažu s Donaldom Trump i načinom na koji je on (zlo)rabio Twitter, taj je događaj bio znak da tehnološke kompanije zaista misle da one, a ne demokratski izabrane vlade i parlamenti, trebaju biti te koje odlučuju o javnom interesu i javnim politikama.
Kad su njemačka kancelarka, francuski predsjednik i mnogi drugi europski političari kritizirali Twitter zbog protjerivanja Trumpa, nisu to činili zbog simpatija prema Trumpovu poticanju državnog udara u Kongresu. Niti su to činili zbog neslaganja s pravom društvene mreže da isključi nekog tko krši pravila te društvene mreže. Ne, ponajprije su to učinili zato što misle da bi tom pravu neke kompanije da uređuje svoja pravila ponašanja moralo biti nadređeno pravo višeg reda, koje proizlazi iz javnog interesa. Pogotovo kad je riječ o kompaniji koja služi kao divovska platforma za razmjenu informacija, za informiranost koja je važan sastojak demokracije i stoga se ne tiče samo privatnog nego i javnog interesa.
Drugim riječima, takva internetska kompanija ima pravo vidjeti drži li se neki njezin korisnik pravila koja je sama propisala, ali javnost i državni zakoni imaju pravo vidjeti drži li se sama ta kompanija pravila koja joj je propisala šira zajednica, javnost preko parlamenata i vlada slobodnih, demokratskih država. Dosad mnoga takva pravila nisu ni bila propisana, pa se nije s pravnom sigurnošću ni moglo reći da ih neka kompanija krši ili ne krši. I to je poanta pisanja novih pravila, koja prate razvoj digitalnih usluga i proizvoda. – Bez obzira na to koliko je Twitter mogao biti u iskušenju da isključi profil predsjednika Trumpa, takvo ozbiljno miješanje u slobodu izražavanja ne bi trebalo biti utemeljeno isključivo na kompanijskim pravilima. Mora postojati zakonski okvir za takve dalekosežne odluke – poručila je Ursula von der Leyen u virtualnom Davosu.
– Mi se s time slažemo – kaže Nick Clegg, Facebookov potpredsjednik za globalna pitanja i komunikaciju, u razgovoru za američki javni radio NPR. Clegg je, inače, u Facebook došao iz politike: bio je britanski vicepremijer i predsjednik stranke Liberalnih demokrata. I nastavlja: – Mislimo da bi bilo puno bolje kad bi postojali demokratski dogovoreni standardi po kojima bismo mogli donijeti takve odluke (kao što je suspenzija naloga predsjednika Trumpa nakon invazije njegovih pristaša na zgradu Kongresa u Washingtonu, op. a.). Ali u ovom trenu takvo što ne postoji. I stoga smo imenovali neovisan nadzorni odbor, sastavljen od osoba iz svijeta novinarstva i akademije te od bivših političara, koji će nadzirati naše postupke i promišljeno odlučivati, na neki način poput suda, jesmo li postupili dobro ili loše – dodaje Facebookov potpredsjednik.
No, pitanje je stiže li takva kooperativnost prekasno i preslabo. Facebook je izgubio dosta na ugledu nakon što je 2018. izbila afera s tvrtkom Cambridge Analytica, u kojoj se pokazalo ono što se u pravilu uvijek iznova pokazuje u ponašanju takvih internetskih platformi: nije ih zapravo briga nizašto osim za pozornost i vrijeme što većeg broja svojih korisnika, koje će oni već nekako monetizirati. Odnosno, na kojima će zaraditi.
– Mi njima vrijedimo onoliko koliko im naša aktivnost osigurava novca. Oni nas mjere kroz ono njihovo ARPU, Average Revenue Per User (prosječni prihod po korisniku, op. a.). Postali smo strojevi za konzumaciju sadržaja oglasa koje oni nekome naplaćuju. Ti si njima doslovno ekvivalent krave muzare, samo što se osjećaš sjajno jer, primjerice, tu i tamo neki frend nešto lijepo napiše, pa se tu malo iživciraš jer je spomenuo partizane i ustaše, pa vidiš neki dobar članak, i tako dalje. Ali njihova poanta u svemu tome je da serviraju tebe na pladnju nekom oglašivaču, odnosno da stvore vrijednost za sebe – kaže Marko Rakar, komunikacijski savjetnik koji je u Hrvatskoj jedan od najupućenijih u razvoj svega digitalnog, a nedavno je bio i autor SDP-ova predizbornog programa za digitalnu transformaciju Hrvatske.
Rakar u svom komentaru dodaje: – Ljudi su se s pravom počeli pitati je li to jedini pravi način da koristimo naša računala. Odnosno, treba li društvena mreža doista tako izgledati – dodaje Rakar. Dokumentarni film “Social Dilemma”, dostupan i prilično popularan na Netflixu, dočarava dubinu te dileme o tome kako društvene mreže trebaju, odnosno kako ne trebaju izgledati (a to kako ne trebaju je manje-više: kao sada). Netflix i slične videoplatforme također su važan detalj široke slike o preseljenju svega mogućeg iz offlinea u online, u digitalne usluge. Europska unija je proteklih godina i na tom području pokazala da može kao regulator poboljšati stvari: od prosinca 2018., primjerice, zabranila je neopravdani geoblocking, tj. blokiranje pristupa sadržaju na temelju zemljopisne lokacije s koje korisnik pristupa.
Koje onda bitne novosti predlaže novi Komisijin paket dvaju digitalnih europskih zakona? Jedan je zakon o digitalnim uslugama, koji se bavi pitanjima poput slobode govora i uklanjanja nezakonitog sadržaja, te uvodi i obvezu internetskih platformi da budu transparentne oko toga kako njihov algoritam radi u svakom konkretnom slučaju. Kako je, primjerice, algoritam odlučio da vam odjednom prikazuje online oglase za pseću hranu baš slučajno nakon što ste dan prije u jednom razgovoru s obitelji spomenuli da biste htjeli nabavili psa? Kad je riječ o uklanjanju nezakonitog sadržaja, u što spadaju, naravno, i terorističke prijetnje i pedofilija, ali i govor mržnje i širenje lažnih vijesti, platforme će morati biti puno učinkovitije. I dalje će vrijediti princip ograničene odgovornosti, koji vrijedi i sada, i koji znači da se pružatelj sadržaja na internetu ne može automatski smatrati odgovornim. Sve dok nije bio svjestan toga da su neki njegovi korisnici objavili ilegalni sadržaj i sve dok taj pružatelj čini realno sve da uklanja nezakonitosti čim ih uoči i provjeri – sve dok je pokriven u tim dvjema stvarima, pravno nije odgovoran. No, uvest će se nove obveze redovitih kontrola, procjena rizika, i veće učinkovitosti u uklanjanju ilegalnog sadržaja.
Vlasnici malih web-stranica imat će manje takvih obveza, srednje platforme imat će srednju količinu novih obveza, a najveći internetski giganti imat će najviše. Što veća internetska platforma, to veća obveza samokontrole i konstantnog provjeravanja poštuje li zakon u svim segmentima. Drugi zakon u paketu koji EU institucije tek trebaju usvojiti zove se zakon o digitalnom tržištu.
HDZ-ov zastupnik u Europskom parlamentu Tomislav Sokol upućen je u taj prijedlog kao član Odbora za unutarnje tržište i zaštitu potrošača: – Imamo oko 10 tisuća digitalnih platformi koje djeluju na jedinstvenom europskom tržištu, ali njih sedam drži čak 69 posto tog tržišta i nijedna od tih sedam nema sjedište u Europi. To su ti takozvani “gatekeeperi” (svojevrsni čuvari vaših ulaznih vrata na internet, op. a.) koji imaju dominantan položaj, a često ga koriste tako da otežavaju ili čak potpuno onemogućuju, ulazak i uspjeh novih igrača na tržištu. A postojeća pravila o tržišnom natjecanju jednostavno nisu adekvatna za dovoljno dobro rješavanje problema. Novi Komisijin prijedlog ide za time da jasno odredi tko su “gatekeeperi” i da propiše svojevrsnu crnu listu zabranjenog ponašanja koje će se a priori sankcionirati. Bit će puno lakše i brže utvrditi ponaša li se netko od njih nedopušteno ili ne. K tomu, ići će se i na pooštrenje sankcija. Ja se zalažem i za veću ulogu strukturnih mjera, a ne samo novčanih kazni. Strukturne mjere poput toga da se nekome tko zloupotrebljava dominantan položaj na tržištu može naložiti da proda dio svog portfelja i da se više ne bavi tim dijelom – kaže Sokol.
Ovo posljednje je na tragu razmišljanja koja se čuju u globalnim raspravama o ovom pitanju: razmišljanja o tome da treba, primjerice, “razbiti Google”, tj. natjerati kompaniju (Alphabet) da se riješi nekih dijelova poslovanja koja stvaraju sukob interesa ili pojačavaju monopolističko ponašanje. Kao što svi znamo, Google dominira u pretraživanju interneta. Dijelom i zato što je na vrijeme razvio kvalitetniji “search” (pretraživač) nego konkurenti, ali dijelom i zato što ima ugovore s najvećim proizvođačima pametnih mobitela, Appleom i Samsungom, koji Googleov pretraživač ugrađuju u svoje uređaje kao tvorničku postavku, koju korisnik može, ali u većini slučajeva nikad ne bira promijeniti i nadomjestiti nekim drugim pretraživačem.
To je izvor jednog potencijalnog nezakonitog monopola, a Google se od optužbi po tom konkretnom pitanju u pravilu brani tvrdnjom da svaki korisnik može sam odabrati želi li pretraživati s pomoću ugrađenog Googlea ili želi ugraditi koji god drugi pretraživač. Takva Googleova obrana, međutim, ima jednu rupu u obliku neodgovorenog pitanja: ako korisnici masovno koriste Googleov “search” na mobitelima samo zato što to žele, a ne zato što im je zadano, zbog čega onda Google plaća Appleu čak do 12 milijardi dolara godišnje za privilegij da bude u tvorničkim postavkama iPhonea? Naravno, drugi niz pitanja otvara se iz činjenice da se Alphabet kao Googleova kompanija ne bavi samo “search” biznisom nego dominira i segmentima e-maila, mapa, videosadržaja, internetskih preglednika, kao i samih operativnih sustava na pametnim mobitelima.
– Google je više godina zaredom kažnjavan zbog kršenja pravila tržišnog natjecanja u EU, pa mu je od 2017. do danas Europska komisija izrekla novčane kazne u ukupnom iznosu od 8,25 milijardi eura. Očito je dakle da se nekim subjektima više isplati plaćati novčane kazne nego se uskladiti s europskim regulatornim pravilima – rekao je Sokol u ovotjednoj raspravi u svom parlamentarnom odboru u Bruxellesu i dodao da EU mora biti u poziciji promijeniti strukturu neke takve kompanije koja uredno krši (i uredno plaća) antimonopolska pravila Unije. I u Americi je nedavno, krajem listopada, Ministarstvo pravosuđa pokrenulo antimonopolsku tužbu protiv Googlea.
Taj bi se slučaj mogao pokazati jednako ili još i važnijim nego najpoznatije antimonopolske istrage u Americi, od slučaja Standard Oil, kompanije koja je 1911. postala toliko ekonomski moćna da je presudom razbijena na 33 kompanije, do slučaja Microsoft iz 1998., kad je problem bio u ugrađivanju Internet Explorera u Windowse. Neki su republikanski senatori, koji su ostali bliski Trumpu i u vrijeme i nakon sramotne invazije njihovih pristaša na Kongres 6. siječnja 2021., svojedobno opisivali Google kao “najmoćniju kompaniju na licu Zemlje”, koja je “veća i moćnija nego što je Standard Oil bio kad je razbijen na temelju antimonopolskih zakona” (senator Ted Cruz, Fox News, 16. srpnja 2019.). U Washingtonu sada pušu drugi vjetrovi, Demokratska stranka ima većinu i u Senatu, ne samo u Predstavničkom domu Kongresa, a u Bijeloj kući nakon Trumpa sjedi predsjednik Joe Biden. No, to ne bi trebalo značiti da će američki Big Tech dobiti tretman gledanja kroz prste.
Diljem svijeta, ne samo u Americi i u Europi, mijenja se stav i propitkuje jesu li veliki internetski divovi, koji su smislili dosta zgodna i komotna rješenja, ipak postali velika čudovišta koja treba regulatorno prikovati. Privezati ih, ne za zatvorske rešetke, nego za preciznije i bolje zakonske propise. U Australiji se ovoga tjedna zahuktala javna rasprava o Googleu nakon što je kompanija zaprijetila da će povući svoj pretraživač s australskog digitalnog tržišta jer je nezadovoljna novouvedenom zakonskom obvezom da Google News kao agregator vijesti plaća te vijesti izdavačima, odnosno nositeljima autorskog prava koji su ih proizveli. Čak 94 posto Australaca koristi Google kad pretražuje internet tako da prijetnja nije bezazlena, ali premijer Australije Scott Morrison poručio je da se neće impresionirati prijetnjama. Parlament je taj koji piše zakone i tako će biti i u ovom slučaju, poručio je. Google je sa sličnim regulatornim potezom suočen i drugdje, odnedavno i u Europskoj uniji, koja je na nadnacionalnoj razini uvela princip srodnog prava za izdavače kako bi Google News, Facebook i slične internetske platforme privoljela na plaćanje poštene naknade novinskim izdavačima i autorima.
Reakcija Googlea na takvu novost u Francuskoj bila je, primjerice, ukidanje Google Newsa na francuskom jeziku (Google News nikad nije imao svoj digitalni “dućan” u Hrvatskoj, na hrvatskom jeziku). Australski primjer pokazuje da još traje navlačenje “povuci-potegni” i da još nema konsenzusa između regulatora i internetskih divova o tome kako će ta novost funkcionirati u praksi. Nitko nije zaprijetio povlačenjem Googleova pretraživača iz Europe, ali činjenica da je takva prijetnja izrečena u Australiji može značiti da Google, tj. Alphabet, signalizira i europskim regulatorima na kakve je sve poteze spreman u tom navlačenju oko naknade za prenošenje vijesti. Marietje Schaake, bivša nizozemska europarlamentarka, sada voditeljica Centra za kibernetičku politiku na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji, u aktualnoj kolumni za Financial Times piše kako problem nije samo s društvenim mrežama, pretraživačima i aplikacijama na mobitelu, koji svi formiraju našu svakodnevicu bez valjane kontrole i odgovornosti za takvu ulogu.
– Biznis danas na razne druge načine određuje pravila o tome kako tehnologija utječe na živote ljudi. Standardi enkripcije, primjerice, određuju stupanj nacionalne sigurnosti. Sustavi za prepoznavanje lica uskraćuju pravo na privatnost. Cijelo društvo ima dodira s takvom digitalizacijom, što stavlja kompanije u poziciju kreatora politike, ali bez mandata za upravljanje, bez neovisnog nadzora ili mehanizama provjere i ravnoteže koji su od vitalne važnosti u demokratskom sustavu. Zapravo, moć vlasti koju imaju tehnološki divovi zadire sve brže u ulogu države. Tiskanje digitalnih valuta, verificiranje digitalnih identiteta, čak i razvijanje kibernetičkog oružja, sve se to događa pod vodstvom upravnih odbora, a ne parlamenata – piše Marietje Schaake u kolumni za Financial Times.
Njezin je zaključak da je dobro što je neuspjeli pokušaj državnog udara 6. siječnja u SAD-u osvijestio u široj javnosti moć internetskih kompanija koje su u stanju pružati platformu i za takve stvari kao što je invazija rulje na Kongres, sjedište američke demokracije. Ali, prema njezinu mišljenju, ljudi trebaju postati svjesniji da se događa još jedan udar na demokratski poredak: privatizacija upravljanja, privatizacija uloge vlasti, koja se događa diljem digitalnog svijeta. Svijest o toj tezi, to pitanje, i traženje odgovora na to pitanje, bit će zasigurno nešto čime će se i Europska unija i SAD intenzivno baviti i ove i sljedećih godina.
Svašta se danas gura pod govor mržnje. Ako kažem da ne želim migrante u svojoj blizini i da želim bodljikavu žicu i kamere i policiju na granici eto ti govor mržnje.