Prije 17 godina, kao novinar zagrebačke gradske rubrike, pisao sam o tada svježe uvedenoj praksi da se direktori poduzeća u vlasništvu grada biraju na javnim natječajima i sjećam se jednoga koji je već bio uhljebljen u gradskom poduzeću, pa je morao prolaziti kroz taj novi proces tobože transparentnih i poštenih javnih natječaja, no nije bio nimalo zabrinut: podesit ćemo tako da jedan od kriterija na natječaju bude da kandidat mora imati veliku glavu, a ja slučajno imam veliku glavu i izabrat će mene.
Karikirao je, premda ne o svojoj velikoj glavi nego o tome da se uvjeti natječaja uvijek mogu fino podesiti do te mjere da natječaji postaju farsa. I bili su farsa, što je par godina kasnije gradonačelnik Milan Bandić javno i priznao u Gradskoj skupštini. Njega su na cijelu tu praksu javnih natječaja kao suprotnosti političkim imenovanjima natjerali 2001. HNS-ovci, s kojima je bio u koaliciji, i kod kojih su, zaista, najbolji kandidati na natječajima uvijek baš slučajno bili ljudi koji se politički vuku uz stranku i slijepo su odani političkim patronima iz stranke. Bila je to farsa. Ali bilo je to i doba kad je Hrvatska otkrivala i, kako-tako, pokušavala uvesti demokratske standarde vladanja. Doba kad smo pod pojmom “europskih standarda” podrazumijevali sve one pozitivne prakse kojima stremili.
A onda otkrijete da se baš takva farsa, pa još i puno gora, događa i u srcu tih mitskih “europskih standarda”, u sjedištu Europske komisije u Bruxellesu. I da Europejci u namještanju natječaja znaju biti veći Balkanci od najvećih balkanskih glavonja.
Komisiju proteklih tjedana potresa skandal kolokvijalno nazvan “Selmayrgate”. Martin Selmayr, 47-godišnji Nijemac koji se u proteklih 13 godina rada u Komisiji uspeo do pozicije najmoćnijeg od svih šefova kabineta, preko noći je, u besramno namještenoj natječajnoj proceduri, od šefa kabineta predsjednika Komisije Jean-Claudea Junckera postao glavni tajnik Europske komisije. Čovjek iz sjene koji je doveo Junckera na vlast u Komisiji sada je došao na poziciju s koje će upravljati europskom administracijom i nakon završetka Junckerova mandata.
Da bi mogao ispuniti uvjete za glavnog tajnika, Selmayr je od šefa kabineta morao postati zamjenik glavnog tajnika, što je i postao u natječaju s dvoje kandidata, s protukandidatkinjom koja je njegova podređena suradnica i koja se povlači u finišu tog očito namještenog natječaja. Na sastanku kolegija Europske komisije 21. veljače, u rasponu od devet minuta, Selmayr je imenovan za zamjenika glavnog tajnika, potom Juncker obznanjuje da dotadašnji glavni tajnik Alexander Italianer daje ostavku, a eto Selmayr slučajno ispunjava uvjete i slučajno ga Juncker predlaže za glavnog tajnika… Zapisnik je komičan: Juncker govori da predlaže Selmayra koji je “nedavno” imenovan zamjenikom glavnog tajnika, a to “nedavno” zapravo je prije par minuta.
Europska komisija se sada brani tvrdnjom da je procedura striktno poštovana, ali u Europskom parlamentu otvorena je istraga o “aferi Selmayrgate”, a pojedini zastupnici upozoravaju da bi Junckerova Komisija mogla završiti kao Santerova: u ožujku 1999., naime, svi su europski povjerenici na čelu s Jacquesom Santerom dali kolektivnu ostavku zbog sumnji u korupciju i namještanje natječaja za zapošljavanje prijatelja i rodbine.
Prljavih političkih igara ima svuda, pa i u Bruxellesu. Može li Komisija vjerodostojno propovijedati državama članicama o vladavini prava i poštivanju demokratskih procedura? To je opravdano pitanje koje mnogi postavljaju.
Gdje su sada ti mitski europski standardi? Ja bih rekao: tu, u samom središtu ove afere Selmayr. Novinari, pogotovo jedan u našem jatu dopisnika u Bruxellesu, jedan po imenu Jean Quatremer, su stvarni čuvari tih europskih standarda u ovoj priči. Quatremer, dopisnik francuskog lista Liberation, ne samo da je otkrio detalje ove afere, nego je na brifinzima Komisije neumorno postavljao pitanja na koja i novinarska profesija i javnost koju novinari zastupaju mogu biti samo ponosni. Kad je glasnogovornik Komisije pokušavao s visoka ušutkati novinarova pitanja tvrdnjom da je sve već odgovoreno, Quatremer mu je rekao nešto što bi trebalo ući u udžbenike novinarstva: “Ove institucije ne pripadaju vama. Pripadaju europskim građanima, i naše je pravo da postavljamo pitanja, i ponavljamo pitanja koliko god to želimo, a da nam vi pritom ne držite lekcije iz moralnosti”. Te riječi su himna Europi. A europski standardi, izgubljeni u Junckerovoj, pronađeni su u novinarskoj sobi.
