Plin je konačno potekao prema Europi! - objavio je u utorak nešto poslije podneva predsjednik Europske komisije Jose Manuel Durao Barroso, nakon što su europski promatrači na terenu izvijestili da su Rusi otvorili slavine u Sudži, Valujkima, Pisarevki, Sohranovki i Platovu, te da su prve količine plina počele prelaziti iz Ukrajine kroz Užgorod u Slovačku i dalje na zapad, kroz Beregovo u Mađarsku, kroz Tekovo u Rumunjsku, te kroz Orlovku u Moldaviju pa prema Rumunjskoj i Bugarskoj.
Time je završila najteža plinska kriza u europskoj povijesti. Iako se njezina mogućnost u naznakama bila pojavljivala već nekoliko zima zaredom, kada bi Rusija Ukrajini nakratko zavrnula ili zaprijetila zavrtanjem slavina – a učinila je to jednom i vjernoj saveznici Bjelorusiji – nitko u Europi nije očekivao da bi Kremlj usred najhladnije zime Europu ostavio bez toga energenta. U Bruxellesu su se dugo bili uljuljkivali prisjećanjima kako je i u najhladnijim danima hladnoga rata Moskva uredno na Zapad slala ugovorene količine plina.
Današnjega ruskog vladara Vladimira Putina očito ne odlikuje jednaka količina razuma kao njegove sovjetske prethodnike: ne bi li prisilio Kijev da ruskome Gazpromu preda ukrajinske plinovode – kao što mu je to uspjelo s Minskom, kada je Bjelorusiji bio prekinuo plinotok – postavio je Ukrajini krajnje nepošten uvjet: plin plati po najvišoj cijeni na tržištu, a protok plina prema EU naplaćuj mi po najnižoj povlaštenoj cijeni! Kada je Ukrajina odbila, Putin je odlučio na svoju stranu vage staviti Europu kao taoca.
EU se našla u čudu:
- Čelnici Rusije i Ukrajine bi pregovarali,
potpisali sporazum, obavijestili nas da će plin poteći, a ništa se ne
bi dogodilo! Tako što nisam još nikada doživio, iako sam od mladosti
djelovao kao posrednik između afričkih zemalja. Nama je dovoljno da
nešto obećamo, pa da to izvršimo, a ovdje se potpisivalo sporazume, i
ništa! Takva razlika između riječi i stvarnosti posve je novo
iskustvo! - snebivao se Barroso.
Ako je Putin mislio da će, zahvaljujući svojoj "šapi" na plinskoj slavini, iz ove ucjene izići kao pobjednik, čini se da se debelo prevario. Zemlje članice EU naučile su lekciju.
- Ne smijemo si dopustiti da se ponovno nađemo u ovakvu stanju. Moramo prestati samo govoriti o energetskoj sigurnosti u Europi i konačno početi djelovati. Moramo najozbiljnije raširiti mrežu energetskih izvora jer se pokazalo da Moskva više nije pouzdan partner, da opskrba plinom iz Rusije više nije sigurna – naglasio je Barroso, koji će na ožujskome summitu EU od čelnika zemalja članica zatražiti da se nepotrošenih pet milijarda eura iz lanjskoga europskog proračuna preusmjeri u “brzi razvoj” plinske infrastrukture, s posebnim naglaskom na međuspojeve koji bi objedinili europsku plinsku mrežu; tim će se novcem platiti i spoj hrvatskoga plinovoda s mađarskim. Također će predložiti novu direktivu u opskrbi plinom, koja bi spajanju mreže uklonila upravne prepreke.
Naime, upravo su infrastrukturne manjkavosti – manjak međuspojeva na plinovodima, posebice preko nacionalnih granica, te nedostatni skladišni prostor - glavni krivci što su zemlje članice EU i pridružene joj jugoistočnoeuropske energetske zajednice nejednako trpjele posljedice ruske plinske ucjene. Razlozi za to su također, kako ističe EK, “zemljopisni položaj i povijesni razvoj pojedinoga nacionalnog tržišta plina”, što je ishodilo “znatnim neskladom u načinu kako pojedine zemlje određuju uloge i odgovornosti različitih tržišnih igrača i niza zaštićenih potrošača”, te različitost sigurnosnih standarda opskrbe koja otežava prekogranični protok plina i tamo gdje međuspojevi na plinovodima postoje.
Ugrubo, Plinska usklađivačka skupina (GCG) u EK podijelila je europske zemlje u četiri skupine: one koje, zahvaljujući dostatnoj vlastitoj proizvodnji ili plinovodima koji im u dovoljnim količinama dovode norveški, škotski ili alžirski plin proteklu krizu nisu ni osjetile: skandinavske i sjevernomorske zemlje, Beneluks i Pirinejski poluotok, te baltičke zemlje koje plin dobivaju izravno iz Rusije, a Latvija ima i goleme plinske spremnike; zemlje koje je manjak ruskoga plina pogodio, ali su imale mogućnost poduzeti nužne mjere da se zaštite od težih posljedica, pa čak i da pomažu ugroženijima: Francuska, Italija i Njemačka; ozbiljno pogođene zemlje koje su ipak bile u stanju neko vrijeme same upravljati posljedicama: Austrija, Češka, Grčka, Hrvatska, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovenija; te one najteže pogođene, uglavnom posve ovisne o ruskome plinu: BiH, Bugarska, Makedonija, Slovačka i Srbija.
Europa – odnosno onaj njezin dio koji sam ne proizvodi dovoljno plina za svoje potrebe - do sada se previše oslanjala na ruski plin, a premalo je koristila druge mogućnosti, poput plina iz sjeverne Afrike. Na to Europska komisija već duže upozorava, zahtijevajući širenje energetskih izvora. Usklađivanje enegretskoga tržišta EU, što također predlaže – jer to je jedino što se prema vrijedećemu Ugovoru iz Nice može činiti, dok bi Lisabonski ugovor postavio temelj za jedinstvenu europsku energetsku politiku – pretpostavlja razdvajanje infrastrukture od ponude: plinovodi bi trebali svim ponuđačima biti dostupni pod jednakim uvjetima.
No, velike zemlje članice pružale su otpor: Francuska jer ne želi razbijati svoje energetske divove, uvjerena da joj upravo oni pružaju sigurnost; Njemačka ima isti argument, a uz to je sve do sada vjerovala da joj je najpovoljnije dogovarati se zasebno s Kremljom, zaobilazeći ostale europske partnere i pristajući na Putinov prijedlog o izgradnji plinovoda koji bi po baltičkome dnu dovozio Nijemcima plin izravno iz Rusije.
Zaobilazio bi pritom baltičke zemlje i Poljsku, koje bi tako ostale izložene Putinovim hirovima i hladnoratnim snovima o “ruskoj interesnoj sferi”. Dapače, Gazpromu bi se ponudio dio vlasništva nad njemačkim plinovodima. Bivši je njemački savezni kancelar Scrooeder za takvo razbijanje europskoga jedinstva nagrađen unosnim položajem člana uprave Gazproma. No, projekt je zastao zbog zabrinutosti da bi nepovratno oštetio baltički morski okoliš.
Talijanski premijer Silvio Berlusconi, koji Putinu tepa da je “iskreni demokrat”, i dalje je uporan u zalaganju za zasebne ugovore s Moskvom. Za što bi Rim bio “nagrađen” novim plinovodom “Južni tok”, koji bi mu dovodio plin zaobilazeći Ukrajinu.
Uz Nabucca LNG ne bi bio neophodan
Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy se, u sklopu projekata u
okviru Euromediteranske Unije, posebice zalaže za čvršći spoj
europskih plinovoda na alžirske (i libijske) izvore, ali i
transsaharski plinovod, koji bi u Europu dovodio plin iz Nigerije.
Potonji je za sada, zbog sigurnosnih prijetnja, tek dobra zamisao.
Najbliži je ostvarenju plinovod Nabucco, koji bi u Europu dovodio
plin iz kaspijskoga bazena. Kaspijske zemlje svoj plin danas prodaju
Rusiji, koja ga znatno skuplje preprodaje Europi; plinovod koji bi
izbjegao Rusiju ne bi donio samo dodatnu sigurnost opskrbe, nego bi i
kaspijskim proizvođačima i europskim potrošačima bio cjenovno
povoljniji.
Na Nabucca bi se, kada to sigurnosne prilike dopuste, mogli spojiti i proizvođači plina iz Irana i Iraka, ali i Katara, koji tada više ne bi ovisio o skupljoj dostavi svojega plina u obliku LNG-a. Turskoj, kroz koju bi većim dijelom tekao, Nabucco bi bio dodatan argument da slomi otpore svojemu članstvu u EU.
