Valovi proširenja učinili su od inicijalne šestočlane Zajednice za ugljen i čelik gospodarsku i političku uniju od 27 europskih država, s perspektivom daljnjih proširenja. No, nisu sve europske države Unijine članice.
Norveška je do sada zatražila članstvo u EU-u 4 puta – dvaput 1960-te (kad je njezino pristupanje blokirala de Gaulleova Francuska), a potom 1972. i 1994.g. kada je norveški narod, unatoč već provedenim pregovorima između norveške vlade i europskih institucija, tijesnom većinom odbio pristupanje Uniji na dva uzastopna referenduma. Norveška « rezerviranost » prema EU-u temeljena je na povijesti, zemljopisu i sretnim okolnostima. Stekavši neovisnost 1905.g. odvajanjem od Švedske, riječ “unija” poprimila je gorki politički okus. Veličina zemlje (udaljenost između krajnjeg sjevera i Osla gotovo je jednaka udaljenosti između Osla i Rima) pogodovala je razvoju snažne lokalne političke kulture i otpor prema ideji odviše centralizirane vlasti.
Kao zemlja koja nikada, za razliku od susjedne Švedske, nije razvila jaku industriju, svoj je potencijal, poput Islanda, razvila u području ribarstva, a zahvaljujući nafti, otkrivenoj 60-ih godina u Sjevernom moru, Norvežani su stekli preduvjet da uspješno opstanu usporedo s EU-om. Iako zadnjih godina norveška politička elita i gospodarski sektor priznaju određene prednosti priključivanja EU-u, još u to ne uspjevaju uvjeriti norvešku javnost - posebno u svijetlu aktualne gospodarske krize - tim više što se često korišteni argument rizika od izoliranosti pokazao neutemeljenim.
Island je od 70-ih godina s EU-om razvijao suradnju u slobodnoj trgovini, no čitavo je vrijeme ostajao izvan njezinih službenih granica, ponajprije u želji da zadrži kontrolu nad svojom ribarskom politikom. No u ljeto 2009.g., uzdrman šokom financijske krize iz 2008. godine, Island je podnio zahtjev za članstvo u EU-u i 2010. su otpočeli pregovori za pristupanje Uniji između islandske vlade i Bruxellesa.
Švicarska, njegujući svoj model « neutralnosti » i oslanjajući se na svoje specifičnosti poput razgranatog bankarskog sustava, ne nagovještava da bi mogla uskoro zatražiti članstvo u EU-u. Zahvaljujući zemljopisnom položaju koji je stavlja u središte Europe, Švicarska ostaje Unijin nezaobilazni partner, pa su stoga i Švicarci do sada kroz referendume pristali na sudjelovanje u određenim europskim inicijativama, npr. proširivši 2009.g. pravo na kretanje bugarskih i rumunjskih radnika.
Ove su države svoj odnos s EU organizirale kroz niz bilateralnih ugovora. Istovremeno, Norveška, Island i Lihtenštajn su članice Europskog gospodarskog područja te uz plaćanje « članarine » imaju mogućnost sudjelovati na unutarnjem tržištu EU-a. Pritom su ove države dužne primijenjivati cjelovit paket europskih zakona koji se odnose na funkcioniranje europskog tržišta bez da imaju utjecaj na njihovo usvajanje. Norveška, Švicarska i Island su također potpisnice Schengenskog sporazuma, što podrazumijeva da su između tih država i članica EU-a s kojima graniče ukinute granične kontrole i da im je omogućeno slobodno kretanje i zapošljavanje po Europi. Norveška kao članica NATO-a blisko surađuje s EU-om i u pitanjima sigurnosne politike, a sudjeluje i u brojnim znanstvenim, obrazovnim i kulturnim programima.
Ove države odražavaju visoku razinu ekonomske integracije s EU-om i održavaju s njom vrlo razvijenu političku suradnju - s Bruxellesom su razvile diplomatske odnose (norveško Predstavništvo broji 50-ak službenika), a i njihove lobističke tvrtke otvaraju svoja sjedišta u tom gradu s ciljem da na najbolji mogući način indirektno utječu na proces donošenja odluka u EU-u.
