Ne znam sjeća li se još itko onog drevnog vica kad je unuk prije prvog odlaska s kvartovskom ekipom preko granice po traperice, slušao davno djedovo iskustvo iz Trsta. - Bilo je krasno - prisjetio se djed s nostalgijom.
- Ušli smo u prvu tratoriju, pojeli i popili sve što je bilo, a kad su nas pitali tko će platit, namlatili smo gazdu, prebili konobare i otišli. Ode unuk u Trst i vrati se nakon mjesec dana, sav u modricama, s gipsom na ruci. - Što je bilo? - čudi se djed. - Ja i moja ekipa isto smo ušli u prvu tratoriju, pojeli i popili sve što je bilo, pa kad su nas pitali tko će platit, natukli smo i gazdu i konobare. A onda je došla njihova murja. - Pa s kim ste išli tamo?! - zanimalo je djeda.
- S turističkom agencijom - reče unuk. - A ti? - S partizanima - odgovorio je djed. Plačući nad sudbinom Trsta 1945., Antonio Tajani, zaboravlja da Trst od Tita nije branio ni jedan jedini Tršćanin ni Talijan, nego su za nj, haustor po haustor, ginuli „die deutsche Soldaten”, pripadnici 97. korpusa Wehrmachtove grupe armija C. Bruj američkih desantnih čamaca 231. brigade još nije prispio sicilijanskom rtu Passero, a cijela se ta bahata, operetno uparađena Mussolinijeva vojska u času raspala, a katastrofu je oslikao i jedan hrvatski film kad u noći neka ribarica trči šoltanskom zabiti i viče „Pala je Italija.”
Talijani su toliko voljeli velikoga vođu i njegov režim da je Il Duce, zajedno s ljubavnicom, obješen za noge, nakon što je bježeći u Švicarsku, prerušen u njemačkog zrakoplovca, pokušao proći vlastite straže koje su već prešle talijanskim partizanima. Ako su ta milanska vješala simbol ljubavi vlastitoga naroda prema svom velikom vođi i usrećitelju, možemo li uopće zamisliti koliko su Duce i njegov režim usrećili narod hrvatske Istre i Dalmacije? U slovenskom mjestašcu Bazovici, za stare je Austrije živjelo 97 posto Slovenaca. Među četvoricom heroja Bazovice, kojima su poslije Drugoga rata antifašisti podigli spomenik, koje je 1930. pobio Tribunale speziale per la difesa dello Stato, sudeći po imenima i prezimenima, dvojica su Hrvata; Fran Marušić i Zvonimir Miloš. To mjestašce, sa 665 stanovnika, danas doslovno i metaforički s jedne strane gleda u dubine svemira tršćanskim opservatorijem, a s druge strane u podzemnu tminu fojbe i žrtve partizanske odmazde bez suda i suđenja.
„Mutno je sve to u nama, draga moja Beatrice. Nevjerojatno mutno”, veli Leone Glembaj, kao što je i većina povijesti nevjerojatno i krvavo mutna. No ono što nije ni najmanje mutno, u što ne sumnjam, to je da će budućnost kad postane poviješću taj 10. veljače 2019. godine pamtiti kao početak kraja četvrtoga europskog Reicha, zvanoga Europska unija. Bili smo na prvoj godini Akademije dramskih umjetnosti kad nas je naš profesor scenarija, veliki autor, um i bard Zvonimir Berković, nazvao da neće doći na predavanje jer po cijeli dan sjedi pred televizorom i gleda uživo prijenos ne znam kojega po redu povijesnoga Kongresa komunističke partije. Naš mali kružok, koji je s Berkom u Kavkazu raspredao tristotu po redu antikomunističku tezu, bio je uvjeren da je riječ o cinizmu, no na našem idućem susretu u kavkaskome krugu, doista je potvrdio da se satima nije micao ispred TV ekrana, gledajući beskonačni i ubitačno dosadni partijski kongres.
- Svaki dan sjedim po desetak sati i čekam - govorio je gotovo erotički. - Što, profesore?! Pa to je gnjavaža nepodnošljivih parola i fraza. - Točno - osmjehnuo se.
- Ali ja čekam onu jednu riječ, onu jednu rečenicu, drukčiju od svih drugih, onu nevidljivu pukotinu koja neće dramatično razderati monolitni Titanikov trup, ali će stvoriti rupicu koja će tu prividnu grdosiju poslati na dno. Govor Antonija Tajanija u Bazovici tog 10. veljače 2019. nije ta nevidljiva rupica, ona je golema razderotina po boku europskoga golemog trupa, a svi osim nekih globalno beznačajnih života iz potpalublja prave se da je ne vide.
Otmjeni i besprijekorno odjeveni, blaguju po svojim briselskim salonima uvjereni u svoju nedodirljivost i nepotopivost. Kad neki imperij potegne topništvo na komarca, bahat je, razmažen, pretjeran, možda i glup. Ali kad se taj isti imperij pravi da komarca ne vidi, vrlo lako bi od njegova uboda ubrzo mogao krepavati od neizlječive boleštine. Jer o talijanskoj Istri i Dalmaciji nije progovorio neki anonimni lokalni predsjednik ogranka ultradesničarske podružnice CasaPound, nego predsjednik Europskoga parlamenta! I? Namjesto da ustane 751 zastupnik, i ne samo da ustane, nego da Tajani dobije jedan ordinarni khuenovski vritnjak jer je ispljuvao temelje europske građevine, ustanu samo Hrvati i Slovenci, čiji značaj u tome tijelu odgovara njihovome broju i moći njihovih zemalja, a svi drugi se prave da ih se to ne tiče.
A tiče ih se, itekako ih se tiče. Jer sve to idilično ozračje vječno dosegnutoga sklada, mira, tolerancije i ostalih eurovrednota, visi o tankoj niti, fitilj je već upaljen, ali možda se doima dražesnom prskalicom na božićnom drvcu, monolit već puca od Londona do Budimpešte. Je li presitost europske noveau cuisine doista ubila sve apetite za tuđim, zar se doista misli da unutar granica EU nema na desetke Krimova koji su stoljećima bili naši, a danas su nepravedno tuđi? Nije li Tajani „kao kec na jedanaest” legao neugaslim četničkim aspiracijama „na vekovne srpske zemlje”? Nećemo li za koji dan čuti kuknjavu za vjekovno mađarskom Baranjom? A naš Danzig, a naši Elsass-Lothringen, a naš Alžir, a naše bogtepitaj? Pa kad smo već pri toj igri iz pakla – a naša Bosna?!
Na koncu, Miroslav Krleža je o Bosni pisao kao o prirodnom hrvatskom središtu i ishodištu, čijim je gubitkom nakon osmanskih osvajanja nastala višestoljetna hrvatska kalvarija. Putopisac Matija Mažuranić u „Pogledu u Bosnu” 1840. opisuje džamiju u Bihaću koja je svojim ostacima i tada svjedočila da je nekoć bila hrvatskom crkvom svetoga Antuna. Povijest se doista krvavo i jednako glupo ponavlja, ona je toliki klišej da i zaslužuje klišeje poput „otvorena je Pandorina kutija” ili „duh je pušten iz boce”. Upravo to učinio je predsjednik Europskoga parlamenta 10. veljače 2019., a nitko osim nas, za moćne i glavne beznačajnih, koje se to ovoga trena i tiče, nije imao snage i volje vratiti čep i zatvoriti kutiju, niti uopće prepoznati da se to dogodilo.
Pogledajte što je Maras učinio Tajaniju zbog izjave o Dalmaciji i Istri
Nije problem u "Tajanijima" več u Hrvatima! Hrvati su od 90.e odbacili gotovo sve tekovine antifašizma i NOB-a. Pa i one najjpozitivnije ( objedinavanje teritorija RH kakvu poznajemo danas, sudjelovanje 10ak hrvatskih korpusa u NOB-u, Tita koji je naposlijetku imeme za velikog ratnog vođu u uspješnog političara u hladnoratovskom Svijetu, svjetski poznatog i priznatog, pogiblje par tisuća Dalmatinaca partizna na Neretvi itd. da samo spomenem neke stvari ). Kako prigovarati Tajaniju ili Vučiću kad Hrvatska i danas isplaćuje penzije ustašama i domobranima, kad su oskrnavljeni večina partizanskih spomenika u Hrvatskoj, kada Predsjednica treba "savjetnika" ,a vlada "povjerenstvo" da bi "utvrdili" jel ZDS stari hr. pozdrav ili pozdrav jedne kvislinške poražene vojske odane tom Duceu i Hitler? Kako onda kritizirati Tajanija? Nikako! Jer po istoj logici autora članka možemo onda napisati da je Tajanijev govor torpedo u šizofrenični brod nazvan Hrvatska a ne EU!