Europski parlament – u koji građani Europske unije biraju svoje zastupnike evo već okruglih 40 godina, a Hrvati neokruglih 6 – zapravo je jedan neobičan bastard.
Je li to stvarni parlament, u punom političkom smislu riječi kao što je slučaj s nacionalnim parlamentima? Nije.
Je li to debatni klub, kao što se EP-u kritički “tepa” već desetljećima, pa i danas, kad je taj parlament zaista puno evoluirao?
Nije. Ni jedno ni drugo, “nit su snjezi, nit’ su labudovi”, nego je glavna kvaka u tome – a to je bitno razumjeti na početku ove godine u kojoj su novi europski izbori udaljeni 137 dana (26. svibnja) – da je Europski parlament istovremeno i punokrvni, važan parlamentarni dom stvarnog (su)odlučivanja, i debatni klub.
Samo ovisi kako za koga.
Za razne anti-EU zastupnike – za Nigela Faragea ili Marine Le Pen, za one zastupnike iz grčke Zlatne zore ili onog nesretnog Poljaka koji je tvrdio da su žene manje inteligentna bića od muškaraca – Europski parlament zaista jest ostao na razini debatnog kluba.
Njihovi stavovi nisu odlučujući, nego marginalni, bitni samo za skupljanje bijesa, strasti i klikova na YouTubeu, dakle bitni samo ukoliko EP promatramo kao debatni klub.
S druge strane, za većinu ostalih europarlamentaraca, koji pripadaju klubovima zastupnika odnosno političkim obiteljima koje dijele europske vrijednosti, koji žele sudjelovati u izgradnji Europske unije i imaju u svemu tome konstruktivan pristup, za njih EP zaista nije više debatni klub, nego je evoluirao i konstantno evoluira prema punokrvnom parlamentu. Oni zaista sudjeluju u odlučivanju o bitnim stvarima u EU. Ne odlučuju, naravno, sami. Ali odlučuju. Nisu ondje da bi debatirali u nekakvom debatnom klubu.
Sustav je tako izgrađen. I sustav se brine da takva arhitektura i ostane. Ne dođe li do ozbiljnijih tektonskih poremećaja i/ili neke nove revolucije na europskom tlu, tako će ostati i nakon ovih izbora, koji jesu vjerojatno najvažniji europski izbori do sada, ali baš zbog tako velikog uloga koji se na njih stavlja često se u javnosti zna i pretjerati s procjenama da ti izbori mogu nešto revolucionarno promijeniti.
Da, razni protestni pokreti i stranke koje žele rušiti EU kakvu poznajemo, razni populisti koji su toliko opčinjeni strastima nacionalizma da više jasno ne vide ni što je nacionalni interes njihovih država, mogu na svibanjskim izborima za Europski parlament osvojiti više zastupničkih mjesta u više različitih država članica nego ikad prije.
No, budimo realni, teško da mogu osvojiti većinu u EP-u. Mogu povećati klub zastupnika, mogu otežati posao vladajućoj većini koja će i dalje biti pro-EU, mogu je svojom nikad većom snagom zastrašiti do te mjere da i ta vladajuća većina ublaži svoje pro-EU stavove i politike, ali ne mogu sami doći na vlast u Europskom parlamentu. A ako nisu na vlasti, onda se sustav pobrine da EP i dalje za njih bude debatni klub, ne mehanizam odlučivanja.
Veću razornu moć za projekt EU može imati rezultat nacionalnih parlamentarnih izbora na kojima birači izaberu neku populističku anti-EU vlast, nego Europski parlament u kojemu umjesto 150 imate 250 takvih zastupnika iz više zemalja. Jer, Europsko vijeće, u kojem sjede čelnici država ili vlada svih članica, nije debatni klub niti se ikoga u njemu može tretirati kao člana debatnog kluba.
Ivan Pernar ili netko drugi iz redova anketno dobrostojećeg, no tragično neozbiljnog i za ikakvu vlast nekapacitiranog Živog zida, može nekom demokratskom nesrećom biti izabran za zastupnika u EP-u, ali njegov EP bit će debatni klub, u koji on ulazi da bi (ako je suditi po ponašanju iz Sabora) bio iz njega izbacivan.
Postoji, međutim, i onaj drugi EP, stvarni parlament kao mjesto odlučivanja, i hrvatski zastupnici – poput Biljane Borzan, Ivana Jakovčića i (ne najmanje važno s obzirom da je danas član Europskog vijeća, što je bio kvantni skok u smislu utjecaja) Andreja Plenkovića – dokazali su da hrvatski birači ne moraju nužno bacati svoj glas na nekoga kome je domet biti članom debatnog kluba. Nego da mogu svoj glas dati nekom tko će u EP-u zaista graditi svoj utjecaj i koji će se u EU za nešto i izboriti.
Stotinjak dana do europskih izbora, važno je znati: ne, na ovim izborima za Europski parlament vjerojatno se neće dogoditi smak svijeta i EU; da, važno je glasati, ovaj put važnije nego ikad prije; i da, može se glasati glupo, a može i sasvim pametno.
A gdje Jakovčića spomenuste kao "dobar izbor", njegov "rad" se zrcali u stotinama amandmana gdje je jedina promjena kada riječi "države članice" izmijeni u "države članice te tijela regionalne i lokalne samouprave"