Dvije godine nakon ulaska Hrvatske u EU postaje sve jasnije koliko su građani Hrvatske bili u pravu kada su se bez prevelikog entuzijazma, i tek poslije žestoke medijske kampanje političke i intelektualne elite, odlučili za priključenje toj nadnacionalnoj političko-birokratskoj tvorevini. Kako god bilo, odluka je donesena i sada se nalazimo u tom čamcu koji se već dobrano zaljuljao i snosimo posljedice te naše odluke.
Utoliko je, međutim, čudnije da još uvijek nemamo relevantnih analiza troškova i dobiti jedne tako značajne odluke. Dapače, dok u stvarnosti možemo gledati mlade koji masovno napuštaju Hrvatsku i odlaze svoju sreću potražiti negdje drugdje, političari nam i dalje pričaju priču o nekakvom velikom uspjehu u ostvarenju "generacijskog cilja", nadajući se da će time pridobiti još poneki glas za sebe. Prije bismo, na žalost, mogli govoriti o još jednoj izgubljenoj generaciji za Hrvatsku. No, odlazak mladih u inozemstvo nije posljedica loših strana našeg ulaska u Europsku uniju, već lošeg stanja u Hrvatskoj i nadpolovične nezaposlenosti mladih. Ulaskom u EU su samo sniženi transakcijski troškovi odlaska mladih iz Hrvatske, tako da smo time dobili puno bolju sliku o nama samima i lošoj situaciji u koju smo doveli zemlju odabirom loših politika. Da je u Njemačkoj, Danskoj ili Irskoj bolje nego u Hrvatskoj, znali smo i ranije. No, to što je tamo bolje nije, kao što smo se sada i sami mogli uvjeriti, izravna posljedica članstva u EU, koliko posljedica pametnih politika koje su generacije političara vodile u tim zemljama. Članstvo u EU nema puno veze s tim politikama.
Da samo članstvo nije nikakav čarobni štapić, s pomoću kojeg se liječe bolesti nacionalnih vlada, jasno je već i najzagriženijem euroentuzijasti. Danas je, međutim, naročito ako pogledamo dramatičnu situaciju u Grčkoj ili Španjolskoj i Portugalu, prije pitanje koliko je to članstvo uopće lijek, a koliko endogeni uzročnik bolesti? Grčka, Španjolska i Portugal imale su značajan gospodarski rast prije ulaska u EU (odnosno EZ), da bi, nakon ulaska, ekonomski potonule u socijalističke politike i razvile parazitsku ekonomiju, što ih je i dovelo do sadašnjeg jadnog stanja. EU politike su takvo ponašanje dugo vremena u velikoj mjeri odobravale i poticale.
Zabrinjavajuće je da i naša politička elita, kada narod uvjerava u prednosti priključenja EU za Hrvatsku, često ističe upravo one politike koje su ove zemlje i dovele na rub bankrota. Tako imamo prilike slušati o tome kako je naša prilika u pametnom korištenju famoznih fondova EU i povlačenju sredstava odatle, kao ozbiljnoj šansi za hrvatsko gospodarstvo. Međutim, koncept ekonomije koji se temelji na korištenju tih fondova koncept je bliži planskoj, a ne tržišnoj ekonomiji. Točnije, to je i gore od socijalističke planske ekonomije. Jer, u planskoj ekonomiji koristi se novac samih građana neke države, pa postoji kakav-takav kauzalni lanac odgovornosti, na osnovi kojeg možemo procjenjivati štetnost takvih politika. Fondovi su prije poput Titovih bespovratnih kredita, koje je dobivao od Zapada da bi razvijao samoupravni socijalizam. I imat će jednako loše posljedice za ekonomiju, jer se neće razvijati tržište, već samo birokracija. Korist će imati oni koji znaju napisati dobar program, koji će se svidjeti birokratima EU, a ne nužno oni koji imaju dobar proizvod. Tako, politike EU ne razvijaju tržišta, već birokraciju i plansku ekonomiju. Za jednu zemlju koja je, poput Hrvatske, već ogrezla u socijalizmu, koja je bila u socijalizmu i kada su Grčka, Španjolska i druge zemlje, koje su danas europski bolesnici, napredovale u kapitalizmu, to može samo biti recept za nastavak istih politika i recept za propast. Da bi napredovala, Hrvatska se ne smije oslanjati na nadu u pomoć EU, već razvijati vlastitu ekonomiju. Moramo oponašati politike uspješnih zemalja, koje su bile uspješne i napredovale mimo i prije ulaska u EU, a ne se oslanjati na birokratsku inerciju politika EU. A to, prije svega znači, deregulirati tržište i oslobađati gospodarstvo od nameta glomaznih Vladinih politika. Europska unija je nadnacionalni politički koncept, baš poput bivše Jugoslavije, koji će trajati onoliko koliko bude bilo političke volje i novca koji će se slijevati u nju. Hrvatska je ono što će trajati i nakon prestanka naše ljubavne afere s EU. A nju moramo postaviti na zdrave temelje zbog generacija koje dolaze.
>> 4,8 milijardi kuna ulaže se u tri aerodroma - kao za dva pelješka mosta
Kad povučemo sav novac koji smo uplatili tek onda možemo govoriti o novcu europskih fondova. Ne uspijevamo vratiti ni naš novac, a pričamo o famoznim fondovima.