Tog krvavog 1. srpnja 1991. odjeknuli su pucnjevi na policijskom punktu na cesti Osijek – Tenja. Hice je ispalio Antun Gudelj, a oni su u vozilu usmrtili načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira i još dvojicu predstavnika lokalne vlasti, Gorana Zobundžiju te Milana Kneževića, a teško ranili još jednoga, Mirka Tubića. Zločin se dogodio u Tenji nadomak Osijeka, kamo su žrtve išle na pregovore s pobunjenim Srbima. Gudelj je tada bio pripadnik pričuvnog sastava policije. Prema optužnici, ubojstva je počinio iz bezobzirne osvete, kriveći pregovarače za situaciju u selu i navodnu sudbinu njegove obitelji. Pucanjem je, istaknuto je kasnije u presudi, pokazao svoj stav prema vođenju pregovora.
Antunu Gudelju kazna od dvadeset godina zatvora istekla je 4. ožujka, a uvjetno je otpušten još lani u srpnju. I baš u dane kada je njegov ubojica službeno postao slobodan čovjek, svjetlo dana ugledao je dokumentarni film o Josipu Reihlu-Kiru – "Mirotvorac". Režiju potpisuje Ivan Ramljak, a scenarij, uz samoga Ramljaka, Drago Hedl i Hrvoje Zovko. Film je prikazan ovoga tjedna na ZagrebDoxu.
– Bit će u srpnju 34 godine od ubojstva šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira. Generacija rođena u to vrijeme, a to su danas već odrasliji ljudi, malo ili gotovo ništa ne zna o ulozi tog iznimnog čovjeka u uzavrelim vremenima s početka devedesetih prošlog stoljeća, kada je rat već zakoračio na ove prostore. Potpuna priča o tom čovjeku nikada nije do kraja ispričana. Neće biti ni nakon našeg filma "Mirotvorac" jer, kao što svjetska javnost ni danas ne zna je li iza ubojstva američkog predsjednika J. F. K.-a postojala zavjera u kojoj je Lee Oswald bio tek izvršitelj, ni mi ne znamo je li Antun Gudelj bio tek sumanuti pojedinac koji je ubio J. R. K.-a, šefa osječke policije. Bavili smo se tom temom u filmu i na temelju izjava svjedoka tog vremena i tih događaja, a nekako se zatvorio krug indicija da se mjesecima prije ubojstva Kira stvarala atmosfera protiv njega u kojoj je bilo samo pitanje trenutka kada će se pojaviti osoba spremna povući okidač puške usmjerene na J.R.K-.a – započinje scenarist Drago Hedl, poznati hrvatski novinar, Osječanin, koji je i svjedok vremena i prostora. Kira je i osobno poznavao. Snimajući film, naišli su i na nove izvore i činjenice vezane uz život i pogibiju J. R. Kira.
– Režiser Ivan Ramljak sjajno je iskoristio arhivu do koje smo došli i u filmu mnogo toga vezano uz ubojstva J. R. K.-a bit će viđeno prvi put. Imali smo uvid u tzv. sirove materijale, snimke koje su tek djelomično objavljene, a po našoj ocjeni, baš ono najzanimljivije nikada nije prikazano. Bilo je to ratno vrijeme i vladali su neki drugi standardi, ponekad prilično udaljeni od novinarskih. Sada ćemo ih vidjeti. Imamo i snažne izjave svjedoka, među kojima je i udovica Jadranka Reihl-Kir, ali i druge važne osobe iz toga vremena koji govore o atmosferi u Osijeku sredinom 1991. i događajima koji su bili uvod u ubojstvo šefa osječke policije. Sve to, zajedno s arhivskim i do sada neviđenim snimkama ratne uvertire u Osijeku, pretvara se u snažnu, tragičnu simfoniju koja ni jednog gledatelja, siguran sam, neće ostaviti ravnodušnim, ni jedne minute, od njih ukupno 140, koliko traje film – poručuje Hedl.
Dva-tri tjedna prije ubojstva, načelnik Kir dao je veliki intervju za Glas Slavonije u redakciji tog dnevnog lista. Drago Hedl tada je bio glavni urednik tih novina. – Kada su kolege završili posao, ispratio sam ga do stepenica. Malo smo zastali, porazgovarali kratko, a rečenica koju je izgovorio na izlasku, potpuno me šokirala. Rekao je da je uplašen za svoju sigurnost, da mu jastrebovi rade o glavi. Nisam mogao vjerovati to što sam čuo. Ako se šef policije boji za svoj život, što da onda misle obični građani. Naravno, on je imao puno više informacija nego mi novinari i nije tu rečenicu izgovorio bez razloga. Nažalost, na najgori mogući način ona se samo dva ili tri tjedna iza našeg posljednjeg susreta pokazala bolno točnom – prisjeća se on. Kir je, reći će naš sugovornik, bio pomalo atipičan policajac – iznimno ljubazan, vrlo obrazovan, jednostavan u komunikaciji.
– Osim toga, bio je naočit, mlad čovjek, kao da je došao iz kakvog hollywoodskog filma o savršenom policajcu. Ljudi su ga voljeli. Predstavljao je ravnotežu u potpuno neizbalansiranom vremenu u kojem su na sceni bili svakojaki likovi. Unosio je mir i sigurnost, davao nadu da će rat možda biti moguće izbjeći, sav se posvetio tom cilju. I doživljavao je silne opstrukcije, čak su protiv njega organizirali demonstracije, došli su mu pod prozor i tražili njegovu ostavku – priča nam Hedl. Upita li ga se kako je doživljena Kirova smrt u Osijeku, reći će: "Manjina je bila glasna, većina šutljiva."
– Naravno, ubojstvo šefa policije bilo je potpuni šok za sve građane. Atmosfera je i bez toga bila uzavrela, organizirane su stranačke noćne patrole, paralelna policija koja je u jednom navratu čak razoružala stvarnog policajca i razoružanog ga dovela u Policijsku upravu. Zavladali su nesigurnost i strah. Ljudi su se bojali zalaska Sunca. Uz to što je prijetio rat, što je kucao na vrata, svima je postalo jasno da će nakon Kirove smrti sukobi eskalirati. To se, na žalost, i dogodilo – odgovara.
– Josip Reihl-Kir bio je čovjek ogromne karizme, istinski mirotvorac u grubom, tvrdom vremenu u kojem su na obje strane odjekivale ratničke trube. Vidjet ćete u filmu da baš nije bilo sve onako kako se godinama poslije njegove smrti pokušalo prikazivati. I mi smo izazivali, bilo je puno više onih koji su na vatru dolijevali benzin, od onih koje su je pokušali gasiti vodom. Ne govorim o ekvidistanci, ne govorim tko je više, a tko manje raspirivao požar: želim tek reći da je s Kirovim ubojstvom mir bio sve dalji, a rat sve bliži – ističe Drago Hedl, odgovarajući na pitanja tko je za njega bio J.R.K. Ubojstvo načelnika osječke policije i danas izaziva brojne kontroverze. Je li se saznala istina o zločinu?
– U Americi su tek ovih dana skinute oznake s klasificiranih, tajnih dokumenata o ubojstvu J. F. K.-a, koje se dogodilo prije 62 godine. Od Kirova ubojstva prošle su 34 godine. Nadam se da nećemo morati čekati još toliko da se i u nas otvore arhivi tajnih službi o slučaju Kir. Za sada, priča je završila tek presudom ubojici, presudom koja nije dala odgovore na mnoga pitanja. Kao da su svi bili sretni zbog činjenice: znamo tko je ubojica, imamo ga, njega ćemo osuditi, ostali nas segmenti te priče ne zanimaju. Jedan od razloga zašto smo radili film je i taj da ukažemo na to: ubojica je osuđen, ali priča nije završena. Naš film je njezin nastavak, ali ne i kraj te priče – govori on.
Antun Gudelj osuđen je 7. srpnja 2008. u Osijeku na jedinstvenu kaznu od dvadeset godina zatvora, koliko je maksimalna kazna prema prijašnjem zakonu. Pojedinačno gledano, za svako je teško ubojstvo kažnjen s 20 godina zatvora te s još deset za teško ubojstvo u pokušaju. Presudu je potvrdio Vrhovni sud u travnju 2009. Bilo mu je to treće suđenje za isti zločin. I prvi je put, još 1994., osuđen na 20 godina zatvora, a sudilo mu se tada u odsutnosti. Kada je dvije godine kasnije uhićen na aerodromu u Frankfurtu i izručen Hrvatskoj, uslijedilo je novo suđenje. No, taj je postupak završio primjenom Zakona o općem oprostu 1997., odlukom Vrhovnog suda. Jadranka Reihl-Kir, udovica ubijenog načelnika, iste je godine podnijela ustavnu tužbu, a Ustavni sud 2001. poništava odluku Vrhovnog suda i cijelu priču vraća na početak. Gudelj je tada bio u Australiji pa je za njim raspisana tjeralica te je uhićen i izručen Hrvatskoj 2007. Doveden je u osječki zatvor pod teškim mjerama osiguranja, dotad neviđenim.
U listopadu iste godine počelo mu je treće suđenje koje je bilo i konačno. U svojoj je obrani Gudelj tada isticao kako su ubojstva bila nesretni slučaj, da nije imao namjeru pucati te da je puška opalila jer je vjerojatno bila nategnuta ranije. No, nije znao objasniti zašto je ispucao čak 30 metaka. Tvrdio je i kako je imao zapovijed pucati na svako vozilo koje se ne zaustavi na punktu, a da automobil u kojemu je bio načelnik nije stao. Naglašavao je, pak, kako nije znao tko se nalazi u vozilu niti je znao za pregovore s pobunjenim Srbima u Tenji. Sud mu nije povjerovao. Gudelj na presudu nije rekao ni riječi.
– Mnogo je vrlo neobičnih stvari oko suđenja Gudelju. Prvo je u odsutnosti osuđen na 20 godina. Onda se, pod nikad razjašnjenim okolnostima vratio u Hrvatsku, suđeno mu je i oslobođen je na temelju Zakona o općem oprostu! Prvorazredni pravosudni skandal. Čovjeka koji je uz Reihl-Kira ubio još dvoje ljudi i jednog teško ranio hrvatsko pravosuđe oslobađa krivnje. Gudelj, kao slobodan čovjek odlazi u Australiju i mirno ondje živi. Ima sudsku presudu, nije kriv za trostruko ubojstvo – rezimira naš sugovornik. Jadranka Reihl-Kir nikada nije odustala od borbe da se kazni krivac za smrt njezina supruga.
– Jadranka Reihl Kir svoj je život, nakon smrti supruga, posvetila borbi da se sazna prava istina. Ona je zaslužna što je Australija, nakon puno, puno birokratskih prepreka, odlučila isporučiti Gudelja Hrvatskoj da mu se ponovno sudi. Tada je osuđen na 20 godina zatvora. Jadranka Reihl-Kir iznimna je osoba, ali duboko razočarana – s pravom – postupanjem hrvatskih vlasti prema njezinu suprugu. Reihl-Kir ratni je heroj, a svoje herojstvo platio je glavom. Jedna braniteljska udruga u Osijeku već godinama se bori da bista J. R. K.-a osvane pred zgradom Policijske uprave u Osijeku. Opstruiraju ih. Kao da nekome nije stalo da se njegova biste ondje nađe... Dali su mu, i to nakon teške borbe, jednu ulicu u Osijeku – govori Hedl.
Koja je osnovna poruka filma?
– Poruku će, kada pogleda film, svaki gledatelj izvući sam za sebe. Mi smo ponudili sve raspoložive činjenice, mnoge od njih gledatelji će vidjeti i čuti prvi put. Ne nudimo konačne zaključke i prstom ne upiremo ni na koga. Ali atmosfera koja je vladala u Osijeku i koja je sotonizirala Reihl-Kira, koja je iz dana u dan postajala sve užarenija, nije takvom postajala samo od sebe. Netko ju je stvarao. U filmu govorimo dosta o tome. Laž se ponavljala stotinama puta pa ju je Gudelj prihvatio kao istinu. Možda mu nitko nije izravno rekao što treba učiniti, možda se on smatrao ''izabranikom'', ''mesijom'' koji treba ukloniti Kira i spasiti Hrvatsku. Nepodnošljivo ozračje, negativna atmosfera koja se stvarala oko Kira kulminirala je rafalom iz Gudeljeve puške. On je povukao obarač, ali – metaforički rečeno – cilj je odabrao netko drugi – uvjeren je Hedl.
– Sigurni smo da će film biti važan mladim generacijama koji ne znaju puno o ubojstvu Reihl-Kira, ne znaju tko je on bio i možda se, prolazeći njegovom ulicom na rubu Osijeka, koja vodi prema Tenji, pitaju tko je bio taj čovjek. To je dio priče, važan dio priče o Domovinskom ratu, koji je iz nekih razloga prešućivan. Čak i krivotvoren. Na lijevoj obali Drave, kraj Kapelice mira, gdje je velika metalna ploča s popisom stradalih u Osijeku od, kako piše, velikosrpske agresije, nalazi se i ime Reihl-Kira. Njega nije ubio neprijateljski metak – stradao je od ruke Hrvata – ističe on.
Film "Mirotvorac" najvećim je dijelom sniman u Osijeku, ali i u Đakovu, Poreču, Bijelom Brdu, Zagrebu, Beogradu… Arhivska građa snimljena je na brojnim lokacijama oko Osijeka. Prikazano je njime razdoblje od nekoliko mjeseci neposredno prije i nakon smrti J. R. Kira. Da se film nazove "Mirotvorac", ideja je Hrvoja Zovka, a cijela ju je ekipa objeručke prihvatila jer, kako kažu, najbolje odgovara sadržaju filma.
– Uloga mirotvorca, međutim, nije se baš svima svidjela. Da je u to vrijeme bio jastreb, možda bi i danas letio – zaključuje Hedl. Kao i ime, i ideja za snimanje filma "Mirotvorac" potekla je od Hrvoja Zovka. Zašto je važno govoriti o Kiru?
– Priča o Reihl-Kiru, priča je o nama samima, o društvu u kojem živimo, o odnosu prema našoj povijesti u kojoj očito u sve ove godine nije bilo mjesta za njega. Teško je iz ove današnje vizure zamisliti koliko je nezgodna bila njegova pozicija kao šefa osječke policije 1991., u predvečerje rata u Hrvatskoj. Bez ikakve zadrške može se reći da je mučki ubijeni šef osječke policije bio najveća antiratna figura. Teško da je jedan čovjek mogao sam zaustaviti eskalaciju rata i svega što je uslijedilo, ali vrijedilo je pokušati. A mnogi za takvo što nisu imali hrabrosti. O Josipu Reihl-Kiru važno je govoriti i zbog generacija koje dolaze. Službena politika ga je uvijek nastojala zaboraviti, jer nije poželjno slaviti mirotvorce poput Kira, a sigurno da država nema čistu savjest kada je u pitanju njegovo ubojstvo. Uostalom, država je dopustila da se ubojica šefa osječke policije odšeta s mjesta događaja i da se skriva po Osijeku i nakon toga napusti Hrvatsku i ode u Australiju kao da se ništa nije dogodilo. Ništa se ovo nije moglo dogoditi bez dobre logistike – kaže Hrvoje Zovko.
– Sud nikada nije zanimala moguća pozadina ubojstva, i nikada ga nije, primjerice, zanimao misterij zašto se nakon ubojstva u jednom trenutku, s prvom kaznom od 20 godina zatvora dosuđenom u odsutnosti, Gudelj vraća iz Australije u Hrvatsku, kada je uhićen na aerodromu u Frankfurtu. Pravo je pitanje zašto i je li znao ili imao obećanje da će na njega biti primijenjen Zakon o općem oprostu. Dakle, govorimo o čovjeku koji je ubio Reihl-Kira i još dvije osobe, Gorana Zobundžiju i Milana Kneževića, a ranio Mirka Tubića. Država se teško ogriješila o šefa osječke policije. Mi se kao društvo nismo do kraja suočili s tamnim stranama naše povijesti, a ubojstvo Josipa Reihla-Kira jedna je od najvećih mrlja. Primjenom Zakona o oprostu za ubojicu država je ispalila još jedan rafal u Kira i njegovu obitelj – dodaje. Hrvoje Zovko bio je student u Zagrebu kada se dogodilo ubojstvo na punktu prema Tenji.
– Sjećam se toga dana. Kasnije sam kao novinar HTV-a dosta pratio cijeli taj slučaj i borbu Jadranke Reihl-Kir da se dozna istina, a ubojica privede pravdi. Ponavljam, država se nikada nije pozabavila s onima koji su stvarali atmosferu koja je dovela do ubojstva. Tu atmosferu je sjajno u filmu dočarao režiser Ivan Ramljak, on je sate i sate proveo kopajući po arhivskim materijalima koji dovoljno govore – ističe naš sugovornik.
– Josip Reihl-Kir bio je i ostao ona bolja Hrvatska. Na njegovu primjeru svi možemo učiti, a to je da uvijek i u najtežim trenucima treba biti čovjek. Danas, kada u cijelom svijetu čujemo ratne trube, potrebni su nam novi mirotvorci – poručuje Zovko.
– Kao što sam već naglasio, nisam želio da se veliki čovjek zaboravi. Josip Reihl-Kir bio je čovjek snažne karizme i kada ste ga gledali na televiziji ili slušali na radiju, on je svojom pojavom i onime što je govorio ulijevao povjerenje u ljude u dramatičnim trenucima. Svi mu na tome trebamo biti zahvalni. Šest godina od začetka ideje o filmu i pet godina od našeg prvog javljanja na HAVC kao scenarista imamo film na koji smo ponosni, zajedno s režiserom, producentom i svima koji su na njemu sudjelovali – naglašava Hrvoje Zovko.
Kao što smo spomenuli na početku teksta, ubojica Antun Gudelj od proteklog je mjeseca slobodan čovjek. "Ležao" je u Kaznionici u Lipovici od 15. srpnja 2007. pa do 3. srpnja 2024. godine. Rješenjem Županijskog suda u Sisku iz svibnja prošle godine, osuđenom je Gudelju odobren uvjetni otpust. Iz zatvora je, tako, izašao još 3. srpnja lani. Kazna mu je službeno istekla 4. ožujka ove godine. Uvjetni mu je otpust, inače, bio odobren i početkom 2023. godine, no tužiteljstvo se žalilo na takvu odluku Županijskog suda u Varaždinu, a Visoki kazneni sud žalbu je i prihvatio.
"Kada je odluka o uvjetnom otpustu donesena, zatvoreniku su do isteka kazne ostale dvije godine i dva mjeseca zatvora. Iako iz izvješća kaznionice proizlazi da je zatvorenik priznao kaznena djela te je izrazio kajanje, iz stanja spisa proizlazi da se zatvorenik oštećenicima, a radi se o članovima obitelji koji su ostali iza ubijenih žrtava, nije nikada ispričao za počinjena kaznena djela te pokazao pijetet prema žrtvama i tako izrazio svoj kritički stav prema počinjenim kaznenim djelima", naveo je tada Visoki kazneni sud zašto smatra da Gudelj ne treba izaći na uvjetni otpust. Više sreće imao je, pak, godinu dana kasnije...
Hedel i Zovko? Pametnom dosta.