Dok domaće političke strukture sa zebnjom očekuju hoće li uskoro na nebu iznad Hrvatske zasvijetliti znak za početak pregovora o priključenju EU, Hrvati su dosta ležerni jer su po stupnju nepovjerenja u svoje političare odavna duboko integrirani u svjetske trendove. Naime, novo istraživanje, koje su u 68 zemalja proveli britanski BBC i Gallup International, pokazalo je da gotovo dvije trećine građana svijeta ne vjeruje svojim političarima, smatrajući da ne upravljaju državama u interesu naroda koji ih je izabrao.
Prosječni se Hrvat u to idealno uklapa: političarima ne vjeruje, niti se u njih pouzdaje. Gleda u njima prevrtljivce, a animozitet koji osjeća prema povlasticama i stilu života koji ide uz politiku izaziva u njemu istinski prijezir. Kako i ne bi? U hrvatskoj je politici od svega najvidljivija prijetvornost. I ne samo u njoj nego i u svim segmentima države vezanim uz politiku. Nepotizam, interesna umreženost, sumnje u korumpiranost, političko kadroviranje... – tek je dio pojava koje poput kiseline rastaču povjerenje u institucije.
Dok većina tzv. običnih ljudi barem pocrveni kad u razgovoru sa susjedom zaobilazi istinu, znajući da ona zna sve što treba znati o ljudima koji žive uz nju, političar će gledati svakoga u oči i prešućivati ili uljepšavati neugodne činjenice o sebi. To što su one općepoznate i što slušatelj zna da mu taj sebeljubivi moćnik prodaje laž, tu “političku veličinu” ne dira. Bez problema će dorađivati svoj život poput scenarija kakve sapunice, reinterpretirati ga prema potrebi, oblikovati sam sebe kao figuricu od gline...
Mijesiti dok oblik ne postane lijep i sjajan. Moćni zagrebački esdepeovac Milan Bandić, vrhunski majstor prikrivanja istine, odnedavno s biračima komunicira vlastitom internetskom stranicom na kojoj im se povjerava, razotkriva, umiljava... Iskorak prema internetu kao načinu modernog komuniciranja bio bi za pohvalu, jer bi to značilo da Bandić slijedi vrijeme i pokazuje smisao za mladu populaciju kojoj je internet drugi dom, da svoj “brand” nije ponudio u friziranoj verziji, očišćenoj od nemilih pojedinosti.
Vožnju u alkoholiziranom stanju opisao je kao najveću glupost u svojoj političkoj karijeri, banalnu prometnu nezgodu koja ga je stajala mjesta gradonačelnika Zagreba. Ali i naučila, kaže, da se čovjek na odgovornoj dužnosti ne smije opustiti i dati zavesti normalnim životom. Kako patetično! Kako lakirano! Kako podcjenjivački i prozirno! Zaboravio je, valjda, da problem nije bilo noćno pijanstvo ni prometna nesreća, nego to što je pobjegao s mjesta događaja, što se nije zaustavio na zahtjev policije i što ga je policija morala natjeravati po gradu. Popiti i napiti se smije svatko.
Ali bježati od zakona ne smije nitko. Bio visoko ili nisko. Bandić nije napisao ni da je zbog njega mladi policajac tad dobio otkaz, kao što je zaboravio napisati da se bio fiktivno razveo od supruge kako bi ona mogla otkupiti stan u kojemu je kao dijete živjela s bakom... Zna on da su sve to poznate stvari, ali valjda je zaključio da ih je bolje ne spominjati, jer za takav lik ne bi čak ni on glasovao. Zato, prodaj priču, pa ako prođe, prođe. Falsifikatora u politici ima napretek. Predstavljaju se lažno, s toliko izmijenjenim identitetima da se valjda više ni sami ne prepoznaju.
Boris Mikšić se, tako, pojavio s biografijom dečka s Trešnjevke koji je ostvario američki san, a onda su ga sustigle prešućene informacije o obiteljskom zlostavljanju. Za prevelikim se brojem političara vuku repovi, previše je onih koji su izvukli materijalnu korist od položaja, koji su jeftino kupili stanove, koji su iz opanka uskočili u uglancane cipele s potpisom, i od lola i bećara postali gospoda, da bi ih prosječni ljudi poštovali, da bi im vjerovali i da bi ih voljeli.
