O problemu nezaposlenosti mladih i povezanosti tog fenomena s Europskom unijom već smo pisali. Isto tako u medijima se često spominje kako je nezaposlenost problem, no rijetko se mogu naći odgovori. Jedan od odgovora koji je Europska unija osmislila, a Hrvatska prihvatila i implementirala je Europska garancija za mlade. Ukratko, radi se o nizu mjera kojih se države članice obvezuju učiniti kako bi osigurale ili posao ili daljnje obrazovanje ili šegrtsko naukovanje osobama nezaposlenima najkasnije 4 mjeseca od završetka školovanja ili ostanka bez posla. Europski socijalni fond nadležan je da s oko 10 milijardi eura u razdoblju od 2014. do 2020. godine, pomogne zemljama EU u provođenju garancija za mlade. Članice EU čija je nezaposlenost mladih iznad 25%, mogu aplicirati za dodatna sredstva od 6 milijardi eura kroz inicijativu zapošljavanja mladih. Generalna ideja koja stoji iza garancije za mlade je da se smanjivanjem broja nezaposlenih u sustav rada uvedu mlade osobe koje bi, radi svojih kompetencija, bile generator razvoja, kako država članica, tako i Europske unije u cjelini.
Republika Hrvatska 1. srpnja 2013. godine usvojila je Europsku garanciju za mlade u obliku 10 mjera čime je postala jedna od prvih država u Europskoj uniji koja je počela provoditi ovu politiku (većina država uvodi Europsku garanciju za mlade s 1. siječnjem 2014. kako bi dobile dovoljno vremena za kvalitetnu pripremu, ali i koordinaciju tijela koja će je implementirati). Mjere hrvatske inačice garancije za mlade su usmjerene prema podizanju kompetencija i pripremi mladih (u vidu ove mjere to su osobe do 29 godina starosti) za tržište rada, a poseban naglasak je na jačanju i uključivanju mladih u poduzetništvo i razvoj organizacija civilnog društva. Pitanje koje sve zanima je: hoće li ove mjere uistinu smanjiti nezaposlenost među mladima i napokon svrgnuti Hrvatsku s nezahvalnog trećeg mjesta u EU po broju nezaposlenih mladih?
Ako je vjerovati sindikatima i organizacijama mladih – neće. Argumenti koji su plasirani u medije govore kako je Garancija za mlade pripremljena bez konzultacije sa svim relevantnim dionicima čime mjere nisu adekvatne, niti će biti efektivne. Predbacuje se Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, koje je nositelj ovog projekta, da su se pri izradi Garancije previše vodili potrebama poslodavaca, a nedovoljno onima nezaposlenih te da su neke mjere potpuno neprimjerene skupinama na koje se odnose (primjerice gimnazijalci koji bi trebali pomagati djeci s posebnim potrebama). Problematično je, kako kažu akteri civilnog društva, što u hrvatsku inačicu garancije za mlade nisu implementirane mjere i sustavi nadzora njene učinkovitosti. Iz svega navedenog može se zaključiti da hrvatski paket mjera ponovno ne rješava strukturalne probleme, već se i dalje nastavlja politika „gašenja požara“ koja je u svojoj biti neodrživa.
Podaci s terena govore da se mnoge od mjera navedene u Europskoj garanciji za mlade ne provode, tj. da službenici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje nisu dovoljno upoznati s načinom djelovanja što i dalje rezultira činjenicom da je Hrvatska i dalje zemlja s prevelikim brojem nezaposlenih mladih osoba. Isto se tako postavlja pitanje koji je stvarni razlog uvođenja Garancije za mlade na tako brz i neparticipativan način? Je li politički cilj uistinu bio pomoći da se smanji vojska nezaposlenih ljudi ili nezaposlenost mladih napasti samo deklarativno. Vrijeme će, kao i uvijek pokazati, no sadašnje stanje snažno sugerira da je Hrvatska trebala pričekati i ne trčati pred rudo uvodeći politike za koje je izgledno da neće donijeti željene rezultate.
