Poslije još jedne čudnovate presude haaških sudaca da u BiH zapravo nije bilo genocida, možda će doći i do neke nove definicije temeljnih političkih pojmova, pa i do redefiniranja pojma genocida. Ako se to ne dogodi nakon što ga oprezni, hladni i suzdržani suci nisu pronašli u ratnoj Bosni, možda bi se moglo dogoditi nakon što presude o tome je li ga bilo za agresije na Hrvatsku.
Jer, ako genocid kao plansko istrebljenje nekog naroda nisu utvrdili u BiH, onda baš i nije za vjerovati da će to utvrditi u Hrvatskoj, da će potvrditi njezinu tužbu za isti zločin. Dogodi li se tako, a puno toga pokazuje da bi moglo, onda je valjda posrijedi neko novo i drukčije shvaćanje pojma genocida i njegovo tumačenje. Uz takvo tumačenje Bosna negoduje i očajava, Srbija se smješka i likuje, a Hrvatska se tiho pribojava. Hrvatski su političari, kurirski prenoseći bjelosvjetske preporuke za "općim pomirenjem na balkanskom prostoru", te svojim pričama "kako bi se svi trebali jedni drugima ispričati", već uvelike relativizirali i samu srpsku agresiju.
Pozivanje na pravne standarde i "potrebu individualizacije krivnje" lijepo je demokratski zvučalo, ali je za posljedicu imalo i umanjivanje kolektivne odgovornosti. Princip da svatko pojedinačno odgovara za ono za što je kriv je nesporan, no vojna agresija na Hrvatsku i BiH nije bila prepad zbira pojedinaca, nego zajednička kolektivna odluka mnoštva i njegova vodstva. Nisu Hrvatsku napali (samo) Adžić, Kadijević, Martić, Mladić, Babić, Šešelj.., a BiH (samo) Karadžić, Biljana Plavšić, Krajišnik, Arkan... U toj planiranoj vojnoj agresiji prednjačili su srpski dobrovoljci i uvjereni rodoljubi, no revno su ih pratili i drugi, do tada obični ljudi, uvjereni da im je to nacionalna dužnost.
Dojučerašnji susjedi i komšije najednom su postali mrskima, "ustašama" i "balijama" koje treba protjerati. Tko god nije shvatio to pomračenje pameti, tko god nije želio napustiti svoj dom, ili pak nije uspio pobjeći, u okupiranom ga je dijelu Hrvatske "pojela noć". Od mržnje sručene na Berak, Škabrnju, Ćelije, Baćin.., ostale su zajedničke grobnice i ista takva dugogodišnja šutnja susjeda očevidaca. U tzv. Krajini nije ostao nijedan Hrvat. Svi su protjerani.
Ako haaški suci nisu bosansko zlosilje proglasili genocidom, moguće je da ni etnocid s elementima genocida koji se planski dogodio u Hrvatskoj neće biti kvalificiran na način kako se u Hrvatskoj podrazumijeva. Svi znamo ono bitno što se zbilo s Vukovarom, što se dogodilo na Ovčari i u čijim su koncentracijskim logorima izgladnjivani i prebijani zarobljeni vukovarski branitelji. Ali ako u Haagu dokazi genocida nisu bili logori u Manjači, Ljubiji i Trnopolju, mučilišta Luka i Keraterm i sva druga, a Srebrenica tek "ograničenim genocidom", onda vjerojatno neće biti ni Stajićevo ni Begejci, gdje su zlopatili Vukovarce. S uklonom krivnje Srbije za Srebrenicu, a nekadašnjih vojnika "đenerala Mladića" koji su protjerivanjem, zatvaranjem u logore i razaranjima od polovice BiH napravili tzv. Republiku Srpsku, Srbija je zapravo "postala čista", a RS ponovno legitimirana kao da se po njoj za rata bralo cvijeće, kao da se nije provodilo najgroznije etničko čišćenje.
Njega jesu provodili pojedinci ali ono je bilo sistem, zajednički pothvat, a ne elementarna nepogoda koja je eto slučajno katastrofalno poharala Bosnu. Hrvatski se političari sa srbijanskim (ako potonji uopće pristanu!) mogu i dogovoriti o nagodbi, pa i povući tužbu, a haaški suci neće morati ni vijećati. Tada bi vanjska i unutarnja srpska agresija koje su na Hrvatsku izvršene i službeno postale posljedicom slučajne vremenske nepogode.
