Ima tome koji dan otkako je u Kumrovcu, slikovitom zagorskom mjestašcu, otpočela proljetna akcija čišćenja. A valjalo je dobro zasukati rukave. Negdašnja partijska Politička škola do toga je trenutka bila reprezentativna tek kao kulisa za visokobudžetni horor film.
Valjalo je barem ušminkati urušene zidove, raskrčiti polomljena stakla, prašnjave hodnike po kojima leže tisuće knjiga s naslovima poput “SKOJ i omladinski pokret 1919-1957”, sabranih djela Vladimira Iljiča Lenjina ili pak Edvarda Kardelja, razasute po betonu nakon što su nepoznati uljezi pod okriljem noći otamo poskidali drvene police, valjda za potpalu. Tijekom godina, pokraden je i bakar s krova, pa cijelo zdanje žalosno prokišnjava.
No, vrijedne ruke djelatnika komunalnog poduzeća u samo desetak dana učinile su čudo. Jer, na pomolu je još jedno čudo. Nakon što je raspisan međunarodni natječaj za prodaju objekta, u Kumrovec je stigao potencijalni kupac zapuštenog zdanja procijenjenoga na gotovo 12 milijuna kuna: pekinška kompanija Z-Run Well Ton Industry, predvođena predsjednicom, gospođom Jiang Yu.
Nakon što su sve političke opcije desetljećima kočile razvoj Kumrovca u strahu od razvoja Titova kulta, Kineskinja je dočekana poput spasiteljice, poput nekoć, druga Tita. Sjatili se oko nje lokalni i županijski čelnici i tome se ne treba čuditi.
Njezinu dolasku, naime, prethodila je dugogodišnja agonija zgrade negdašnje Političke škole, koja je završila u ropotarnici povijesti skupa s Jugoslavijom. Sada je kineska investitorica planira pretvoriti u hotel, a cijeli Kumrovec u turistički kompleks posvećen doživotnom predsjedniku SFRJ.
Otkako je 1999. godine završen stečaj Političke škole, i otkada objekt nosi naziv hotel Zagorje, svi prethodni pokušaji prodaje, neslavno su propali. U prošlosti su različita državna tijela zadužena za državnu imovinu pokušavala prodati Političku školu i bilo je nekoliko postupaka, interes je postojao, ali nije bilo i obvezujućih ponuda. Prvi se put škola prodavala još 2003. po astronomskoj cijeni od 26 milijuna kuna, a najmanje četiri puta su, opet po nerealnim cijenama, bez uspjeha raspisivani natječaji.
Novom vlasniku na raspolaganju je zdanje koje se prostire na 11.310 kvadrata raspoređenih na četiri etaže s nastavnim, stambenim i ugostiteljskim kompleksima, dvije male i jednom velikom dvoranom, 12 radnih kabineta, osam kabineta za nastavnike, 145 jednokrevetnih soba, pet čajnih kuhinja, ambulantom, velikom sportskom dvoranom, trafostanicom, rezervnim agregatom, atomskim skloništem.
Opisne ocjene
Politička škola Saveza komunista Jugoslavije “Josip Broz Tito“, kako glasi njen puni naziv, osnovana je 1975. na inicijativu Josipa Broza Tita radi jačeg ideološkog i teorijskog obrazovanja mladog partijskog kadra kojemu je bila namijenjena uloga budućih upravljača u SFRJ. “Nemarksistički“ smjer značajnog dijela mlađih partijskih čak i rukovodećih kadrova, koji su “počišćeni“ velikim partijskim čistkama 1971./1972., navele su vodstvo SKJ, na čelu s Titom, da pojačaju ideološko (marksističko) obrazovanje.
Škola je s radom počela 21. studenog 1975. u Kumrovcu svečanim otvorenjem na kojem je dječji zbor kumrovečke osnovne škole otpjevao Internacionalu i pjesmu “Druže Tito mi ti se kunemo“. Na otvaranju je govorio predsjednik Savjeta Škole Josip Vrhovec, a predavanje na temu “Revolucionarna praksa i marksističko obrazovanje“ održao je Edvard Kardelj.
Kardelj je, među ostalim, istaknuo: “U ovoj Školi će učiti studenti — članovi Saveza komunista iz svih naših republika i pokrajina. Ova Škola ne treba formirati ni doktrinare ni karijerne političke profesionalce, pa ni ljude pukog knjižnog znanja, koji ga neće znati ili neće moći upotrijebiti. To je Škola za one borce našeg socijalističkog društva koji su već pokazali sposobnost i volju za obrazovanjem u političkoj društvenoj praksi i koji će se ovdje naoružavati novim marksističkim znanjem za uspješniji društveni rad”.
– Odabir Kumrovca za lokaciju Škole bio je simboličan čin kojim se nastojalo naglasiti da će Škola baštiniti lik i djelo predsjednika SKJ. Takav odabir bio je dio šireg nastojanja komunističke vlasti u stvaranju mitskih mjesta jugoslavenskog socijalizma. Kumrovec je bio možda i najslikovitiji primjer politizacije mjesta, koji je postao svojevrsna političko-turistička destinacija. U Kumrovcu je naime još 1953. osnovan Memorijalni muzej maršala Tita koji je bio smješten u njegovoj rodnoj kući, a na njegov rođendan 25. svibnja, koji je proglašen Danom mladosti, Kumrovec su redovito posjećivale rijeke političkih hodočasnika – otkriva dr. sc. Josip Mihaljević, mladi povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest.
Općinski komiteti Saveza komunista predlagali su svoje članove za polaznike škole, a biografije kandidata prolazile su kroz razna tijela, dok nije sastavljena delegacija od desetak polaznika na razini svake republike i pokrajine ondašnje Jugoslavije. JNA i savezna tijela slali su svoje posebne delegacije, tako da je svaku generaciju činilo oko 110 do 120 polaznika.
Tijekom boravka u školi svaki je polaznik dobivao plaću, dolazili su iz raznih poduzeća koja su nastavljala isplaćivati plaće i priznavala radni staž, a sam boravak i rad škole financirao se novcem SK. Polaznici, žene i muškarci, bili su različitog obrazovanja, od onih koji su završili trogodišnje srednjoškolsko obrazovanje do onih s fakultetskim diplomama. Ocjene su bile opisne, a na kraju se dobivala diploma. Boravak u školi bio je organiziran tijekom akademske godine, od jeseni do ljeta sljedeće godine, a polaznici Škole su bili smješteni po uzoru na internate.
“Komunisti moraju stalno učiti, moraju učiti na svakodnevnoj praksi i dovoditi tu praksu u sklad s naukom marksizma-lenjinizma“, Titove su riječi koje su stajale ispod fotografije gigantskog arhitektonskog zdanja Škole u godišnjaku 13. generacije. Misli i sugestije Josipa Broza Tita, naime, bile su od izuzetnog značenja za utvrđivanje koncepcije.
Prvih šest godina Škola je djelovala u Spomen-domu boraca i omladine u Kumrovcu, smještenom na susjednom brežuljku. Kada je prostor postao premalen, novcem od partijske članarine sagrađena je nova zgrada koja je otvorena 1981. godine.
Ondašnji direktor Spomen-doma, u vrijeme dok je Političkom školom rukovodio Ivica Račan, bio je povjesničar dr. sc. Ivica Hrastović. Zanimalo nas je što je otvaranje Političke škole značilo za Kumrovec tog vremena.
– Kumrovec je dotad bio malo i nepoznato mjesto. Ni danas nije veliko, ali do Političke škole nije bilo infrastrukture ni gospodarskih objekata. Kumrovec je dobio plin prije nego neki dijelovi Zagreba. Veliki broj ljudi se zaposlio. Otvoreno je potom i Staro selo s Titovom rodnom kućom kao jezgrom. Također, otvorena je robna kuća Nama pa su počeli dolaziti i Slovenci i tu kupovali. A mi danas idemo k njima! Ne ulazeći u osobu Tita kao političke figure, ljudi su onda živjeli smirenije, ugodnije i bez stresa – govori Hrastović.
Je li Politička škola bila potrebna Kumrovcu, zanimalo nas je.
– Program Škole bio je orijentiran na jednu ideologiju, to je bilo neko drugo vrijeme. I događaje i osobe treba procjenjivati u kontekstu vremena. Svi su generali pametni nakon bitke, ali mnogi današnji afirmirani profesori, politolozi i ekonomisti bili su polaznici ili predavači Političkoj školi. Škola je ponajmanje trebala Kumrovcu, ali je značila direktnu refleksiju na zapošljavanje ljudi iz ovoga kraja – priča dr. Hrastović.
Drugim riječima, konstruiranje Kumrovca, rodnoga sela Josipa Broza Tita, kao političko-turističke destinacije u doba socijalizma pomoglo je da selo koje je početkom 20. stoljeća imalo tridesetak kuća i oko 250 stanovnika, udaljeno od mora i utabanih turističkih trasa, u socijalizmu bude preobraženo u topos u kojem su se posjetitelji imali priliku susresti s temeljnim nacionalnim mitovima.
Naš sugovornik mišljenja je da ne treba bježati od Tita kao brenda.
– Titu je na pokop došlo 209 delegacija iz 127 zemalja. Zašto bismo bježali od toga? Da nismo nakon Drugoga svjetskog rata bili na pobjedničkoj strani, gdje bi danas bila Hrvatska? Međutim, ja ne vidim da ovdje u Kumrovcu itko brani kult ličnosti, to uopće nije predmet rasprave oko ulaganja u Kumrovec. Nitko ne govori o politizaciji Kumrovca, nego o tome da treba iskoristiti brend u gospodarskom smislu, i to tako da ne bude korisno samo za Kumrovec, ni samo za Zagorje, nego i za cijelu Hrvatsku. Prostor negdašnje Političke škole trebao bi biti gospodarski centar za povezivanje Europske unije i Trećeg svijeta, mjesto budućih gospodarskih foruma – kaže povjesničar Hrastović, koji danas predsjeda udrugom “Inicijativa za razvoj općine Kumrovec”, što vrlo ilustrativno govori o perspektivama današnjeg Kumrovca, u usporedbi sa zlatnim godinama.
I Pupovac među predavačima
Predsjedništvo CK SKJ je na svojoj 14. sjednici održanoj 15. listopada 1975. za prvog direktora Političke škole imenovalo Jurja Hrženjaka, koji se na poziciji zadržao tri godine. Potom su dužnost direktora obnašali Dušan Vejnović (1978. – 1982.), Ivica Račan (1982. – 1986.), Emil Rojc (1986. – 1988. ili 1989.) i Mladen Žuvela (1988. ili 1989. – 1990.).
Popis predavača još je zanimljiviji. Jedan od njih je i Milorad Pupovac, a uz njega, tamo su se u raznim trenucima kao predavači i mentori pojavljivali Ciril Ribičić, Slavoj Žižek, Radovan Vukadinović, Borut Pahor, Milan Kučan te, naravno, cijela ondašnja politička garnitura poput Stane Dolanca, Lazara Mojsova, Kire Gligorova i drugih koji su držali predavanja polaznicima škole. Čak se sredinom 80-ih i Furio Radin pojavio tamo, ali su on i njegovi kolege sociolozi, psiholozi i politolozi, kako je poslije kazao, samo koristili prostor u Kumrovcu, gdje su se bavili ondašnjim istraživanjem o položaju, svijesti i ponašanju mladih Jugoslavije.
Tijekom petnaest godina rada kroz Školu je prošlo više od 600 nastavnika. Odškolovalo se 15 generacija, ukupno 1535 polaznika. Prema partijskoj procjeni, nakon prvih deset godina većina polaznika nakon završetka Škole pružila je “očekivani doprinos radu i djelovanju Saveza komunista”. Oko 60% polaznika nakon završenog školovanja vratilo se u svoje radne sredine, a 40% je angažirano u društveno-političkom radu i na “drugim odgovornim dužnostima u organima i organizacijama”.
Uistinu, je li vrijedilo?
– U školu su dolazili mladi i perspektivni kadrovi koji su trebali napraviti svoje političke karijere nakon Kumrovca, no nema nikoga tko je u tome i uspio. Jednostavno ih tadašnji sustav nije primao, a poslije se sustav raspao i politička škola nije imala onakvo značenje kakvo joj se pripisivalo – kazao je svojedobno Milan Puljiz, novinar koji je pratio politički život ondašnje Jugoslavije i često boravio u Kumrovcu.
Uostalom, i direktor Ivica Račan je u svojem elaboratu o desetogodišnjem radu Škole napisao da se neki od zadataka uspješno ostvaruju, da su neki u pripremnoj odnosno početnoj fazi te da je ostvarivanje nekih “još uvijek pod upitnikom zbog različitih razloga i problema“. Smatrao je da je rad i razvoj Škole u prvih deset godina bio relativno uspješan, ali je ujedno upozoravao da “to neće biti tako ako se uočene slabosti ne otklanjaju brže”. Mentori bez većeg prethodnog iskustva u takvom obliku rada, nedovoljno pripremljeni ili pak oni koji su u zadnji čas poslani u Školu bili su tek djelić spomenutih slabosti.
Naposljetku, Škola je slijedila sudbinu svojeg osnivača pa je raspadom SKJ 1990. i ona izgubila smisao svojeg postojanja pa je ugašena. Zgradu Političke škole, nakon njena gašenja, najprije je preuzelo Ministarstvo unutarnjih poslova, a potom Ministarstvo obrane za potrebe obučavanja Hrvatske vojske. Idućih godina Škola je venula, no za njeno stavljanje u funkciju posebno se zalagao HNS-ov načelnik općine Kumrovec Robert Šplajt, ovih dana ažurni domaćin kineskoj delegaciji koju predvodi gospođa Yu.
– Možete biti protiv ili za Tita, ali neupitno je da je on bio veliki brend u cijelom svijetu – kazao je načelnik Kumrovca, koji godišnje posjeti oko 100.000 turista, među njima i velik broj Kineza. Kada bi se ostvarili kapitalni projekti, nedostižna ne bi bila ni brojka od milijun turista.
– Volim ovo mjesto i mislim da ima velik potencijal za razvoj kulture i turizma. Poštujem i kulturu i povijest mjesta. Nadam se da će više kineskih turista pristići u Kumrovec mojim trudom i poslovnim projektom, ali i turisti iz drugih zemalja – izjavila je Kineskinja znakovita imena Yu, čini se, i predodređena za revitalizaciju Brozova Kumrovca. Sklopi li se “dobar posao u Zagorju”, dječak sa Sutle naposljetku bi mogao prijeći u dobre ruke majčice Kine, na radost svih onih Hrvata koji ne misle da je drug Tito najveći sin naših naroda.
Hram sotonin.