Filip Filipec u Tehnici je počeo raditi još kao stipendist, a početkom devedesetih godina preuzima vodstvo kompanije koja je tada bila u štrajku. Kako kaže, nije se nadao da će ta funkcija potrajati. – Moje su ambicije u jednoj fazi života bile vezane samo uz napredovanje u struci, no okolnosti u Tehnici dovele su do toga da sam tražeći rješenja prihvatio posao prvog čovjeka te tvrtke, vjerujući da to neće dugo trajati. No, život me doveo u posve drugu situaciju pa sam već 23 godine na čelu Tehnike, kaže Filipec. Od tada Tehnika je na vodećoj poziciji na domaćoj građevinskoj sceni, a iako krizu osjeća, za razliku od drugih, nije je pokosila do kraja. U odnosu na vrijeme prije krize, prihod joj je prepolovljen, a neto dobit pala je prošle godine na samo 1,6 milijuna kuna, dok je 2008. bila 30,8 milijuna.
Prihod od 120 milijuna eura
Filipec vjeruje da će situacija biti bolja, pogotovu sada nakon ulaska Hrvatske u EU. Tehnika planira četiri velika projekta, što ohrabruje i govori da i taj sektor oživljava. Iako je ta tvrtka jedna od vodećih u branši, Filipec nam je otkrio i neke rupe u zakonu koje nikako ne idu na ruku građevinskom sektoru. Primjerice, zakon o javnoj nabavi, koji koči kandidaturu naših građevinara za dobivanje poslova, pa propust države jer nije ugradila nacionalnu povlasticu za međunarodne natječaje, a propuste vidi i u predstečajnim nagodbama.
– Predstečajne nagodbe bile su odgovor na rješavanje teške situacije, jer banke nisu mogle naplatiti kredite i vjerojatno zbog njihova pritiska na državu, koja je također imala problema s nenaplativošću, uveden je model za koji se smatralo da će njime biti riješen problem. No kako nije bilo prakse u tim poslovima, provedba se pokazala nepraktičnom, a sudbina tih kompanija opet nepoznatom, odnosno nije se znalo hoće li završiti u stečaju ili će ozdraviti. A gorčina je ostala jer oni koji nisu bili uredni platiše i tako su u propast povukli kooperante, sada su došli pod okrilje države. Zbog toga na licitacijama nismo ravnopravni, a nema licitacije da se ne pita državu ili banku – kaže Filipec.
Drugi je problem zakon o javnoj nabavi, jer prepisujući ga izvana, pridonijeli smo tome da građevinari u vlastitoj zemlji ne mogu pristupiti natječaju zbog niza potrebnih certifikata, od kojih neki ne mogu ni biti zadovoljeni.
– Morate imati brojne certifikate koji do sada nisu bili potrebni kako biste se mogli kandidirati za posao. Primjerice certificiranog referenta za alokaciju poslovnog rizika u tvrtki. Na jednoj licitaciji za bolnicu, primjerice, tražilo se da imate direktora projekta koji je rukovodio kao direktor projekta s bolnicom od minimum 50 milijuna eura. A takvog u Hrvatskoj nema. Ili slučaj pri poslu na jednom putničkom terminalu, morali ste imati dokaz da ste u zadnjih pet godina izveli putnički terminal velik barem 50 tisuća kvadrata. To u ovom dijelu Europe nitko nije napravio. Pa bi se onda moglo samo napisati ime strane tvrtke koja je to napravila i kojoj se pogoduje – ističe Filipec.
Upozorava da su problem domaćih građevinara i bilance, koje su posljednje četiri godine pokvarene, a što je loše za konkurenciju u Europi. Zato je i potrebna potpora financijskog sektora, ali upitno je dobivanje kreditne linije i pod kojim uvjetima. Daljnji je problem potencijal.
– Naš je prihod od 120 milijuna eura, primjerice, prošle godine bio treći u građevini, a pitanje je kako onda kandidirati za posao od nekoliko stotina milijuna eura – kaže.
Zbog raznih licencija, građevinari će se udruživati, a neki to već i rade. To neće biti poslovi vrijedni milijarde, no bit će problema jer će ih velike strane kompanije pokušati marginalizirati. Energetski poslovi će ići kroz koncesijske ili BOT modele. Činjenica je da će za te poslove javiti svjetske multinacionalke, a da će domaće kompanije imati maksimalno status lokalnog partnera. No ako je i tako, loše je što naša država nije ugradila u međunarodni natječaj nacionalnu povlasticu, iako nam je nezaposlenost velika.
– To se u drugim zemljama ne događa. Mi sada gradimo bolnicu u Alžiru i moramo zaposliti lokalno stanovništvo, a tek svaki deseti je Hrvat. Zato, kako to nismo uspjeli izboriti, sada moramo organizirano nastupiti da bismo mogli biti kvalitetan partner. Primjerice, na Plominu mogu raditi Đuro Đaković, Zagreb Montaža, Viadukt, GP Krk, Tehnika, Končar, Dalekovod... – kaže Filipec.
Tvrdi da građevinarstvo mora oživjeti, ali da ono ne može samo sebi biti svrha. Ulaganja, kakva primjerice sada imaju Agrokor ili Pliva, potrebna su jer stvaraju dodatnu vrijednost. Tehnika trenutačno ima nekoliko projekata, kao što su Sky office, zgrada Euroherca u Osijeku, dijelom gradi Ikeu, Cimos, pročistač u Sisku, vjetroelektranu Ogorje...
Raspršeno vlasništvo
Tehnika nije vezana uz kredite i slabo je zadužena tvrtka. Zbog pozitivnog "cash flowa" i organskog rasta, nije, poput većine u dobra vremena, temeljila rast na niskim kamatama.
– Jer kakva god da je kamata, problem je uvijek gdje uložiti i kojom brzinom tu kamatu vratiti. Najbrži povrat kamata bio je u stanogradnji, što su mnogi koristili, ali što u konačnici nije dobro završilo. Stanove su kreditirale banke, no kamate su rasle, a cijene nekretnina padale, zbog čega se otvorio gap. Država od neprodanih stanova nije ubrala PDV, a mnogi mladi su i dalje bez stanova. Mi smo sve financirali iz vlastitog "cash flowa", ne iz kredita, pa zato ni na jednom našem stanu nema hipoteke, a onaj tko kod nas kupuje stan može podignuti kredit kod bilo koje banke. Za razliku od onih koji su uzimali kredit za gradnju kod jedne banke, pa sada i kupac stana mora uzeti kredit preko te banke.
Iako vjeruje u oporavak, do rasta, kaže, još nije došlo jer nema tko investirati.
– Država ima vlastite probleme, privatni je sektor u krizi, a stranih investicija nema. Država pokušava nešto pokrenuti preko JPP-a, ali je problem to što mi s takvim bilancama teško možemo biti partner. Jedino ima institucionalnih investicija, projekata iz fondova EU. Tehnika je dobila posao na pročistačima iz fondova EU. Kriteriji su strogi jer reference traju pet godina, a građevinari posljednjih godina nisu imali posla. Najveći pročistač je zagrebački koji je napravila Tehnika, ali je stariji od pet godina. Zato se mora raditi sve ispočetka, ako ništa drugo, zato da održimo licenciju – kaže Filipec.
Tehnika ima raspršeno vlasništvo, prodaje dionica nema, a što bi stranci zbog krize mogli iskoristiti. Filipec ima udjel od oko tri posto. Kaže da im je cilj ostati srednje velika tvrtka i da o strateškom partneru ne razmišljaju. Na nedavnoj skupštini kompanije postavljeno je pitanje – što u EU, mogu li opstati ili se priključiti nekom jakom strateškom partneru?
– To je globalno pitanje, jesmo li konkurentni i koja nam je niša. Pristup EU je politički, sami ne možemo jer smo premali. No pitanje je koliko smo se pripremili za EU. Zbog konkurentnosti. A ona samo pada. Tko će kod nas ulagati kada su nam plaće 700 eura, a upola manje u Rumunjskoj i Bugarskoj koje su odavno u EU. Hoće li nam stoga ostati ta plaća, a očekujemo i više. Biti u EU a ne živjeti europski nije rješenje – zaključio je Filipec.
