Nezavisni gradonačelnik Gline Ivan Janković gradonačelnikom je postao šest mjeseci nakon potresa naslijedivši teško stradali grad i okolicu. Od tada je gotovo i jedini prioritet njegove vlasti obnova, no na koju jedan gradonačelnik ne može previše utjecati.
Stigla je druga godina od razornog potresa. Kako ste zadovoljni s time to je učinjenu u segmentu obnove u tom vremenu?
Obnovu svakako treba gledati na više razina, gradskoj koja se tiče zgrada javne namjene i infrastrukture, županijskoj koja obuhvaća zdravstvo, školstvo i prometnu infrastrukturu te državnoj i stambenom zbrinjavanju kroz obnovu i izgradnju obiteljskih kuća, odnosno višestambenih zgrada.
Pitanje obnove na gradskoj i županijskoj razini je na zadovoljavajućem nivou. Sanacija cesta, klizišta, mostova, javnih zgrada je ili u izgradnji ili u postupcima ugovaranja pred izvođenje radova.
No svi ti elementi obnove koji su pozitivni, u sjeni su sporosti obnove obiteljskih kuća. Valja napomenuti kako s državne razine izgradnja višestambenih zgrada ima prihvatljiv tempo. Ali postavlja se pitanje je li to dovoljno. Smatram da brojka od 6 izgrađenih zamjenskih kuća u 2 godine na cijelom području potresom pogođenom govori dovoljno za sebe.
Postoje li neke realne otežavajuće okolnosti u postupku obnove, obzirom da i Grad Glina sam provodi obnovu objekta i infrastrukture kojima upravlja? Znam da se nisu javljale građevinske tvrtke na neke natječaje.
Postoji nekoliko otežavajućih faktora u svim postupcima. Prvenstveno ako krenemo od načina provedbe Fonda solidarnosti koji je u toj provedbi izjednačen s ostalim fondovima Europske unije. Kreiranje Javnih poziva s načinima aplikacije, pripremom dokumentacije i mogućnosti za prijavu JLS-ova s teritorija gotovo pola države produžilo je cijelu proceduru umjesto da se pristupilo „upucavanjem“ tog interventnog novca na točno definirana područja najveće štete, a to su svakako Gradovi Petrinja, Sisak i Glina.
Zakonom o obnovi skraćeni su postupci javne nabave za zgrade, ali ne i za infrastrukturu. Time smo bili primorani provoditi redovne postupke i dodatno gubiti na vremenu. Na kraju tog cijelog postupka imamo i situacije da nam se na određene projekte ne javlja građevinska operativa i neke javne nabave provodimo i po treći put, tj. ponavljamo postupke.
Sve su to otežavajuće okolnosti na koje ne možemo utjecati, a nisu na vrijeme uzete u obzir na razinama na kojima se odlučuje i o zakonskoj regulativi i o provedbi.
Ipak, vidimo da se javne zgrade u segmentu školstva i zdravstva obnavljaju, a kuće ipak dosta sporije. Čemu je to, po Vama razlog? Postoje li krivci što drugu godišnjicu potresa dočekujemo uz šest obnovljenih kuća u državnoj obnovi?
Tako je, segment obnove javnih zgrada ide svojim tempom, ali pitanje koje se nameće je čemu sve to bez prave obnove i izgradnje obiteljskih kuća. Što ćemo sa školama i domovima zdravlja, bez ljudi u svojim domovima.
Razloga je vjerojatno više koji su kumulativno i doveli do ovakvog rezultata. Svakako, treba istaknuti procedure i administraciju, zakonodavni okvir, nepostojanje jedinstvenog resornog državnog tijela s jedinstvenom bazom podataka, te konstantnog ping-pong između Ministarstva i Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje… Sve to dovelo je do ove situacije u kojoj se nalazimo. Država koja je rekla – preuzimamo sve: nerealno je očekivati da će takav jedan tromi državni aparat u kratkom vremenu realizirati takav obim posla. Ipak, postoje svijetli primjeri dobre dinamike, a tu svakako mislim na izgradnju višestambenih zgrada. Mislim da se država trebala više bazirati na jednom takvom sveobuhvatnijem rješenju, a obnovu obiteljskih kuća više otvoriti samoobnovi i ostvarivanju prava na novčane naknade kategorizacijom oštećenja, gdje bi građani sami preuzeli obnovu svojih kuća uz pomoć zaprimljenih novčanih naknada. Također, država je takvu vrstu radova i spremnost građana koji žele samo obnoviti svoje kuće, mogla pomoći intervencijom građevinskog materijala kroz 'zamrzavanje' cijena građevinskog materijala.
Također je nevjerojatno je da prioritetom u obnovi nisu obuhvaćene postojeće višestambene zgrade gdje se jednim zahvatom rješava nekoliko desetaka obitelji, pogotovo što su u Glini veći dio tih stanova upravo u državnom vlasništvu. Primjerice, zgrade u Ulici Kralja Tomislava ili Vukovarskoj ulici gdje su podneseni zahtjevi za organiziranu obnovu prije više od godinu dana. U tim zgradama 95 posto vlasništvo je RH. Pa obnovite svoje stanove i maknite ljude iz kontejnerskog naselja. Da ne nabrajam ostale zgrade u S. i A. Radića ili Trg dr. Tuđmana….
Koji su trenutačno, dvije godine nakon potresa, po Vama najveći problemi koje je potres ostavio na Banovini?
Beznađe i gubitak vjere da će se stvari ipak pokrenuti. Kad razgovaram s ljudima, prođem kroz Grad, onaj potez odmahivanja rukom ljudi na spomen ili pitanje oko obnove nečije kuće ili stana. Taj potez sjedne mi kao šamar na sve ono što pokušavamo u Gradu napraviti pozitivno, a nemamo utjecaj na primarno rješavanje stambenog pitanja.
Jeste li osjetili neke trajne posljedice potresa u smislu iseljavanja, smanjivanja broja učenika ili slično na glinskom području?
Svi smo svjesni dugogodišnjeg zanemarivanja i propadanja ovog našeg kraja. Potres je samo ogolio tu ružnu i tužnu istinu. Pad stanovnika bilježimo desetljećima, ali pitanje trenutnog broja stanovnika u Gradu Glini ovisi o radnim mjestima gdje je u gospodarskom smislu slika ostala stabilna. Imamo nekoliko jakih gospodarskih subjekata s tendencijom širenja koji nam garantiraju da ipak imamo pravo razmišljati optimističnije u pogledu na budućnost. Ljudi koji ovdje žive ili nemaju gdje drugdje, tu prvenstveno mislim na stariju populaciju, ili su vezani na radno mjesto.
Govori se samo o obnovi no, realno, opstanka ovog područja nema bez gospodarske revitalizacije, koja nije učinjena u obnovi nakon Domovinskog rata. Što se s tim događa? Ima li naznaka takve gospodarske „obnove“?
Često znam reći da je ona poslijeratna obnova obnovila zidove, ali ne i gospodarstvo. Sad zazivam bar onu dinamiku obnove zidova. Desetak tisuća kuća se godišnje tad obnavljalo. Bojim se samo da sve to ne dođe prekasno, ako već nije. Efekta obnove koja će trajati godinama neće biti. Brza i efikasna obnova preduvjet je za bilo kakav daljnji korak u revitalizaciji na ostalim razinama. Dok mi govorimo o izgradnji šest kuća, kako govoriti o revitalizaciji. Kao što sam maloprije rekao, Grad Glina gospodarski stoji bolje od svog okruženja, ali bez pravih i velikih infrastrukturnih projekata s državne razine ostajemo u slijepom crijevu nedaleko Zagreba. Tu apostrofiram prometnu infrastrukturu i bolju povezanost s ostatkom države da makar zadržimo ove postojeće gospodarske subjekte koji imaju snage privući i svoje poslovne partnere. Autocesta do Siska je hvalevrijedna investicija, ali bez brze ceste koja će povezati i Petrinju i Glinu, a time približiti nas Zagrebu, nećemo moći računati na gospodarski napredak.
Pozitivne pomake u poduzetničkom smislu kroz suradnju Sisačko moslavačke županije i Grada Gline očekujem u vidu planirane izgradnje Poduzetničkog centra koji će osigurati vjetar u leđa malim poduzetnicima s područja Grada.
Projekti na koje se dosad Grad prijavljivao i uspješno prolazio tiču se dogradnje dječjeg vrtića, sportske i komunalne infrastrukture, biciklističko pješačkih staza, obnove kulturne baštine i kulturnih sadržaja, sve to ostaje u drugom planu spore obnove. Ali Grad da bi bio Grad mora ulagati u gradske sadržaje i hvatati svaki euro koji je na raspolaganju jer sam gradski proračun je skroman i generiranje smjerova razvoja ovisi o višim instancama, odnosno raspoloživim EU projektima. A mi dajemo sve od sebe, ovisimo o tome na koji način i za koje projekte se raspisuje financiranje. Uzalud su naše želje ako nemamo izvor financiranja. Smatram da tu ima prostora za suradnju s državom i pretvaranja „raznih strategija“ i „planova razvoja“ u konkretne projekte.
Mislite li da će Banovina „preživjeti“ posljedice ovog potresa i spore obnove? Hoće li ljudi imati strpljenja i ostati na ovom području?
Banovina mora preživjeti. Veliki danak koji je dala u Domovinskom ratu u stvaranju Republike Hrvatske zaslužuje i posebnu brigu države. Očekujem od Vlade Republike Hrvatske strateške i konkretne poteze za opstanak ovog kraja. Namjerno sam rekao opstanak, a ne revitalizaciju jer je ovdje tanka granica između ta dva pojma.
Živjeti ovdje uvijek je tražilo dodatnu snagu i volju za napretkom. Ne smijemo odustati. Upravo iz tog razloga, a i iz svega gore navedenog gdje se izgradnja stambenog fonda nameće sama kao prioritet, da ne ostanemo samo na letargičnoj analizi stanja, od strane Grada Gline pokrećemo inicijativu i nekoliko modela za rješavanje tog gorućeg problema. Budući da smo dosad, u okviru nadležnosti JLS, rješavali obnovu infrastrukture i javnih zgrada, okrećemo se prioritetno izgradnji stambenog fonda. I pokraj stradalnika u potresu, velika je potražnja za stambenim prostorima mladih ljudi koji u Gradu rade i žele ostati, mladih obitelji koje ovdje vide svoju budućnost.
Iduća, 2023. godina mora biti godina u znaku povratka u svoje domove i godina izgradnje. Prizori srušenih zgrada u Gradu moraju biti nova gradilišta budućih domova. U prvim danima iduće godine izaći ćemo s programom izgradnje stambenog fonda, višestambenih zgrada i otvaranjem novih kvartova za obiteljske kuće. Uz programe koje kreiramo u suradnji s poduzetnicima u Gradu, za ostali dio modela očekujemo prihvaćanje inicijative od Vlade Republike Hrvatske i snažnu podršku.
Obnova i izgradnja u 2023. godini na području Gline i Banovine nema alternativu.
VIDEO Peteročlana obitelj se uselila u novoizgrađenu kuću koju je napravila općina Tisno
Ajmo malo pustiti emocije i krenimo logikom zdravog razuma. U cijelom svijetu države nisu odgovorne za štete na privatnom vlasništvu osim ako šteta nije nastala direktnim djelovanjem države. Za sve moguće elementarne nepogode postoji osiguranje. Koje nitko u tom kraju nije imao. Da je, osiguranje bi im sve platilo. Godinama nisu ništa ulagali, a sada bi nove kuće. Obaveza države je da osigura privremeni smještaj - što je i napravila, obaveza je da osigura bezkamatne kredite preko fondova, obaveza je da da građevni materijal bez pdv-a , ali graditi i gradnju financirati moraju vlasnici sami! Koliko to god nekome nepošteno ili neljudski izgledalo, tako je. I to, ponavljam, u cijelom svijetu! Ja plaćam već desetljećima osiguranje protiv potresa, protiv požara, čak i u slučaju pada meteorita sam osiguran (nemam osiguranje protiv poplave jer ako moja kuća bude poplavljena, onda je ionako kraj svijeta pa mi ni osiguranje neće više pomoći). To plaćam svake godine i to malo. Stoga je ovo skupljanje jeftinih političkih bodova jer eto zločesta vlada ne gradi kuće. Ponavljam: toga nema u cijelome svijetu. Za privatnu imovinu su isključivo odgovorni njeni vlasnici!